Drugi opći zbor Reda braće propovjednika, održan 1221. u Bologni pod Dominikovim vodstvom, povjerio je bolonjskom prof. Pavlu Dalmatincu misiju organiziranja dominikanaca u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Od XIII. st. brojni samostani, žarišta duhovnog i intelektualnog života, ravnomjerno pokrivaju hrvatske prostore: Dubrovnik (1225.), Nin (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Zagreb (prije 1241.), Zadar (1244.), Split (1245.), Kotor i Trogir (1265.), Šibenik (1346.), Senj (prije 1380.), Bol na Braču (1462.), Korčula (1480.) itd. Bilo je samostana u Istri, Lici, današnjoj zapadnoj Bosni (Bihać, Dubica), na prostoru između Drave i Save, a dubrovački dominikanci imaju redovničke kuće u trgovačkim ispostavama Republike na području današnje Crne Gore i Srbije.
Samostani u Hrvatskom primorju, Dalmaciji, današnjoj Crnoj Gori i u Albaniji od sredine XIII. st. imaju zasebnog vikara, a od 1380. tvore samostalnu Dalmatinsku provinciju. Na području Dubrovačke Republike od 1486. djeluje istoimena dominikanska kongregacija. Ostali hrvatski samostani u sastavu su Ugarske provincije s posebnim vikarom (vicarios nationis sclavoniae). Za turskih ratova mnogi od ovih samostana su napušteni ili poput onih u Modrušu, Bosiljevu i Jastrebarskom tvore efemernu Hrvatsku kongregaciju (1508. – 87.). Od 1835. dalmatinski samostani, s dubrovačkim i gruškim, tvore jedinstvenu Dalmatinsku provinciju, koja je 1962, u skladu s novim realitetima preimenovana u Hrvatsku dominikansku provinciju Navještenja Blažene Djevice Marije sa samostanima u Dubrovniku, Gružu, Korčuli, Bolu, Starome Gradu, Splitu, Trogiru, a u XX. stoljeću su osnovani samostani u Zagrebu 1927., Rijeci 1951., Klopču pokraj Zenice 1978. te u Sloveniji (Žalec i Petrovče kraj Celja, 1967. i 1986.). Godine 1998. utemeljen je Samostan bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici, dok je 2020. ukinut samostan u Žalcu.
Većina starijih samostana građena je u stilu gotike, a posebno se ističu samostan i crkva u Dubrovniku, koje su gradili poznati strani i dubrovački majstori, zatim samostani u Trogiru, Starome Gradu i Bolu. U Dubrovniku, Bolu i Starom Gradu postoje uređene bogate zbirke umjetnina.
Članovi Reda propovjednika u hrvatskim krajevima dali su niz zaslužnih ljudi, kao što su bl. Augustin Kažotić – biskup zagrebački, propovjednici Klement Ranjina, Ivan Uljarević, Anđeo Miškov, teolozi i pisci Ivan Stojković, Luka Bračanin, Vinko Pribojević, Andrija Jamometić, Donat Đorđić, Serafin Bunić, Serafin Crijević i drugi. Mnogi dominikanci bili su biskupi u hrvatskim biskupijama. Najslavnija hrvatska dominikanka je bl. Ozana Kotorka (1493. – 1565.), dragovoljno zatvorena (reclusa) uz crkvu kotorskih dominikanaca, koja sugrađane potiče na život molitve i odricanja. I danas je kotorska „mantelata“, koju je Pio XI. 1927. proglasio blaženom, simbol zbližavanja kršćanskog Istoka i Zapada.
Provincija broji 58 svećenika, 4 đakona, 3 brata suradnika, 8 studenata, 1 novaka, 2 postulanta i 1 sjemeništarca. Na čelu Provincije je provincijal koji vrši službu u trajanju od četiri godine. Od 2020. službu provincijala vrši fr. Slavko Slišković.
