„Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe. Svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje...
Smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu.
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni.“
Ovaj citat renesansnog engleskog pjesnika Johna Donnea popularizirao je Ernest Hemingway u svome klasiku, 'Kome zvono zvoni'. I kao što “nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe”, tako ni Augustin Kažotić nije živio u potpunoj izolaciji, gledajući samo kako bi spasio svoju dušu. Svakako nije tako dosegao čast blaženika, već nepokolebljivo nasljedujući Krista koji je objavio da njegov Otac, “koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih” (Mt 18,14). Drugim riječima, nitko ne stoji sam, prepušten sebi u besplodnoj pustoši ničim uvjetovane slobode, već je svo čovječanstvo isprepleteno u međusobnoj brizi svakoga za sve i svih za svakoga. Crkva, kao zajednica koja isprepliće živote mnogih vjernih bez obzira na jaz stoljeća ili granice iscrtane na kartama, razumije tu odgovornost za drugoga kao Božju zapovijed ljubavi čiji je najodličniji izričaj spasenje bližnjega. Cio Kažotićev život svjedoči toj istini kršćanske vjere. Tako ovaj tekst smjera predstaviti kompleksnu tapiseriju uzročno-posljedičnih veza koje su dovele do mučeničke smrti bl. Augustina Kažotićeva, a koja je potom postala klicom novog procvata kršćanske vjere u Luceri gdje je u prethodno iskorijenjena radi političkih interesa vlastodržaca njegova vremena.
***
Za Kažotićevog stolovanja na biskupskoj stolici Zagrebačke biskupije, spletom dinastičkih rodbinskih veza kruna dvojnog Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva pripala je napuljskoj kraljevskoj kući Capet-Anjou, ogranku ranosrednjovjekovne francuske kraljevske loze Capet. Tako je Karlo Robert, unuk napuljske kraljice Marije Arpadović, kćeri Stjepana V. i sestre Ladislava IV., posljednjeg domaćeg ugarsko-hrvatskog kralja iz loze Arpadovića, okrunjen kraljem 1301. god. te ponovno 1309. godine, nakon niza pobuna koje su osporavale legitimnost njegovog nasljednog prava po ženskoj liniji.
To po mnogočemu prijelomno razdoblje označava i početak novih političkih prilika u Hrvatskoj. Hrvatski velikaši su dotada priznavali vlast mađarskih kraljeva, ali su inače uglavnom nezavisno upravljali svojim posjedima. No novi kralj gotovo odmah počinje jačati kraljevsku vlast i ograničavati autonomiju plemićkih obitelji, koje bi mogle osporiti njegovo pravo na krunu. Iskoristivši rastuću neslogu hrvatskih velikaša koja tragično kulminira bratoubilačkom bitkom kod Blizne u Poljicama 1322. godine, Karlo Robert obezglavljuje “neokrunjene hrvatske kraljeve” Šubiće Bribirske čime uklanja moguću prijetnju svojoj vlasti. Posljedično, Mletačka republika otima većinu jadranske obale, dok bosanski ban Stjepan Kotromanić prisvaja regiju između Cetine i Neretve, Imotski, Dumno, Livno i Glamoč.
Osiguravši krunu Ugarsko-Hrvatskoga kraljevstva, Karlo Robert se pokazao nezahvalan prema hrvatskim plemićima poput slavonskih banova Babonića, koji su ga podupirali nasuprot mađarskom plemstvu. Anžuvinska politika kraljevske supremacije naštetila je i Crkvi u Ugro-Hrvatskoj, posebno Zagrebačka biskupija trpi povrede svojih prava, kao i materijalnu štetu. Ugarski i hrvatski biskupi uzalud su pokušali pregovarati s kraljem ne bi li ublažio svoju autokratsku politiku. Na kraju je Augustin Kažotić, zagrebački biskup, izabran neka od pape Ivana XXII. u Avignonu zatraži pomoć u obrani Crkve od kraljevske tiranije.
No ni Sveta Stolica početkom 14. stoljeća nije pošteđena “prijateljskog” uplitanja kraljevske vlasti ne bi li se u što većoj mjeri oslabila crkvena autonomija i njezin utjecaj na društvo. Tako su od 1309. do 1376. godine ukupno sedmorica Papa umjesto u Rimu prebivali u južnofrancuskom gradu Avignonu. Svi su odreda bili Francuzi po narodnosti i pod “zaštitom” francuskih kraljeva. Konačno, papa Grgur XI. vraća 1377. godine papinsku rezidenciju u Rim čime okončava “Avignonsko sužanjstvo”.
Otišavši 1318. godine u Avignon, Augustin Kažotić je prokazan kao izdajica i neprijatelj Krune te mu je zabranjen povratak u domovinu. Je li riječ o osvetoljubivosti ili ne, Karlo Robert je očito procijenio kako ,u najviše odgovara ako “problematični” zagrebački biskup ostane u Avignonu, daleko od saveznika i izvan povjerene mu biskupije. Nakon četiri godine provedene na Papinom dvoru, kad je svaka nada u povratak odavno nestala, Ivan XXII. dodjeljuje Kažotiću novu biskupiju Lucera di Santa Maria u južnoj Italiji.
Papi Ivanu XXII. se može prigovoriti kako je možda mogao učiniti više za Augustina Kažotića, suprotstaviti se kralju Karlu Robertu na kakav konkretniji način i tako obraniti svoga biskupa od nanesene nepravde. No treba imati i razumijevanja i za Papin položaj. Ne treba ni zaboraviti da se Papina rezidencija u Avignonu nalazila na francuskom tlu, pod vlašću još jednog ogranaka Anžuvinske dinastije, rođaka Karla Roberta. Papa je morao biti oprezan ne bi li se i sam nenadano našao lišen službe hirom svirepoga kralja. Dodijelivši mu novu biskupiju, Papa je barem Augustinu Kažotiću nakon četiri godine progonstva omogućio novi početak.
***
Preuzimanjem biskupske službe u Luceri, Augustin Kažotić dolazi među ljude čije je živote obilježio sraz civilizacija i religija, u zemlju razrovanu i ranjenu trvenjem između kršćanstva i islama. Po povlačenju Bizanta iz zapadnog Sredozemlja, Saraceni naseljavaju Siciliju i južnu Italiju već u 9. stoljeću. No u drugoj polovici 11. st. novopridošli Normani započinju latinazaciju stanovništva i potiskivati islam. Tako na jugu Italije i na Siciliji uz katoličko stanovništvo živi i određeni broj Grka, Židova i Saracena. Muslimansko stanovništvo na Siciliji uključivalo je Arape, koji su naseljavali Mazare del Vallo, Monreale i Corleone, Berbere koji su naselili Agrigento i okolno područje, nešto Perzijanaca poznatih po zajednici Khwarizmija u Palermu, te lokalno stanovništvo koje se obratilo na islam tijekom stoljeća muslimanske vlasti.
Iako je početkom 13. st. većina sicilijanskih Saracena emigrirala u sjevernu Afriku, ipak su u sicilijanskim brdima još uvijek ustrajale gerilske skupine pobunjenika. Ne bi li spriječio svaki daljnji otpor, Friedrich II. Hohenstaufen, njemački car Svetog rimskog carstva, koji je zahvaljujući dinastičkim rodbinskim vezama naslijedio Siciliju, donosi odluku o preseljenju sicilijanskih Saracena u kolonije na talijanskom tlu. Time je nakon višestoljetne prisutnosti iskorijenjen islam s tla Sicilije, a ujedno i započeo slijed događaja koji će u konačnici uzrokovati smrt bl. Augustina Kažotića otprilike 80 godina kasnije.
Sicilijansko saracensko stanovništvo većinom je naseljeno u Luceru, u Apuliji, u Girofalco u Calabriji i u Acerenzu u Lucaniji. Manje skupine su deportirane u Stornari, Casal Monte Saraceno i Castel Saraceno u Campaniji. Kada je proces deportacije konačno završen krajem 1240. godine u cijeloj Luceri nije ostalo više od tucet kršćana, ako je povjerovati povijesnim izvorima iz toga vremena. Tako izmješteni Saraceni našli su se okruženi neprijateljski raspoloženim domaćim stanovništvom i predaleko od svojih sunarodnjaka u Sjevernoj Africi koji bi im mogli pružiti bilo kakvu pomoć.
Lucera (arap. Lugerah) kao najveća saracenska kolonija na talijanskom tlu, postaje političkim i kulturnim središtem saracenskih naselja u Italiji. Saracenima je dana sloboda vjere, pa su tako imali svoje džamije, medresu tj. školu poučavanja Kurana i kadiju s ovlasti po šerijatskom zakonu suditi u parnicama između muslimana. Saracenski laki streličari iz Lucere također su služili u vojsci careva Svetog rimskog carstva. Neki od tih saracenskih ratnika bili su i osobna straža Friedricha II. Hohenstaufena i njegovih sinova: osobno odani caru, bez političkih veza s njegovim protivnicima u Njemačkoj, spremni okrenuti se protiv lokalnog stanovništva druge vjere.
Situacija se počinje mijenjati kada posljednji kralj Sicilije i Napulja iz dinastije Hohenstaufen, Friedrichov sin, Manfred, pogiba u bitci kod Beneventa 1266. godine, a Karlo I., grof od Anjoua, postaje prvi vladar Napuljskog Kraljevstva iz Capet-Anjou dinastije. Novi kralj sačuvao je muslimansku koloniju u Luceri i sve njezine privilegije iskamčivši prethodno popriličan danak. Ipak, Karlov sin i nasljednik, Karlo II., djed Karla Roberta, koji je već proveo deportacije Židova sa svojih posjeda u Francuskoj, isto rješenje primjenjuje i na Saracene u Luceri. Većina muslimanske populacije je prognana u Albaniju, prodana u ropstvo ili izbjegla u okolne planine. Potom je Papi i poslana molba neka pošalje novog biskupa čija bi misija bila obnova vjere u toj opustošenoj regiji.
***
Prema crkvenoj predaji, prvog biskupa Lucere je postavio sam sv. Petar Apostol. Raspuštanjem kolonije i deportacijom muslimanskog stanovništva iznova je ustanovljena luceranska biskupija s misijom obnove kršćanske vjere u toj regiji. Vjerojatno imajući na umu sve reforme koje je učinio u Zagrebu, papa Ivan XXII. je Augustina Kažotića imenovao lucerskim biskupom 21. kolovoza 1322. godine računajući kako će bivši zagrebački biskup i u svojoj novoj biskupiji polučiti slične rezultate. Kažotić kao lucerski biskup dolazi na teritorij pod vlašću napuljske kraljevske obitelji, strica i bratića Karla Roberta, pa ako se opet uplete u poslove ugarsko-hrvatskoga kralja ni Papa ga ne bi mogao zaštiti.
Lucera uoči Kažotićeva dolaska tek životari u uistinu lošem stanju. Kralj Karlo II. je porušio gradske zidine ne bi li spriječio saracenske pobunjenike u planinama da preotmu grad i steknu utvrđeno uporište otpora njegovoj vlasti. U gradu nije bilo nijedne crkve, kao ni katedrale, koja je srušena 80 godina ranije. Tako dolaskom novog biskupa i naseljavanjem kršćanskog puka iz Provanse i Burgundije započinje obnova. Kažotić pretvara biskupski dvor u sirotište za djevojčice, a uz to brine za bolesne i sirotinju grada. Aktivno propovijeda uzduž i poprijeko svoje biskupije ne bi li duhovno obnovio opustošene duše i zemlju. Usprkos znatnom riziku, odbijao je oružanu zaštitu, jer nije htio da se naviještanje Radosne vijesti asocira s nasiljem i prisilom.
Kako nije imao tjelohranitelja, neminovno je postao metom napada. Fanatični saracenski pobunjenik napao je Kažotića željeznom motkom i ranio ga udarcem po glavi. Posljedična fraktura lubanje, koja je još vidljiva na posmrtnim ostatcima, uzrokovala je nutarnje ozljede koje ondašnja medicina nije mogla dijagnosticirati ni iscijeliti. Augustin Kažotić je preminuo 3. kolovoza 1323. godine u dominikanskom samostanu u Luceri, u samostanskoj ćeliji koju su čuvali za njega kako bi se s povremeno mogao odmoriti u samostanskoj tišini i miru. Tamo je i pokopan: u kapeli Sv. Petra Mučenika.
Fanatizam jednog Saracena je okončao Kažotićev život. No taj čovjek je isto tako bio žrtva vlastodržaca koji su postupali s ljudskim bićima kao šahovskim figurama, hirovito ih premještajući sad tamo, sad onamo. Iako se 21. st. u mnogočemu razlikuje od 14. st., u južnoj Italiji se opet, nakon toliko stoljeća, može vidjeti došljake iz Sjeverne Afrike i dalje, kao i u Zagrebu. I s tim se ljudima postupa kao s pijunima, pa ih se izmješta na drugi kraj svijeta kako bi služili kao jeftina radna snaga. Kao i u doba anžuvinskih kraljeva, a čija su imena danas tek prah i pepeo u našim ustima, gospodarski i politički interesi se ostvaruju preko leđa siromaha. Iz toga kuta Augustin Kažotić, sam također nevoljni prognanik i došljak u stranoj zemlji, služi kao primjer kako bi kršćani trebali pristupiti bližnjima iz drugih zemalja i nasljedovati Krista kamo god da ih život odveo, a napose izvan domovine.
Do mučeničke smrti bl. Augustina Kažotića doveo je cio niz naizgled nepovezanih povijesnih događaja. No, njegov život ponajprije je obilježen dramom povijesti spasenja: tog opiranja čovjekovoj grešnoj požudi za gospodovanjem nad bližnjima poradi Kristova evanđelja. Kršćani danas se ne bi trebali zavaravati da se njih osobno ne tiče obijest vladajućih ni patnja siromaha, bilo na drugome kontinentu, bilo u susjednoj ulici. Crkvu kroz sva prošla i buduća stoljeća jednako obvezuje Kristova žrtva na križu za otkupljenje svijeta. Kraljevstvo Božje nema međe ni granice koje se mogu naći na zemljopisnoj karti niti se vodi logikom politike moći zbog koje vladajući žrtvuju svoju savjest i tuđe živote zbog privremene prednosti pred suparnicima. Kraljevstvo Božje je čin vjere: živjeti već sad kao o Kristovu povratku, izobilujući u milosrđu i pravednosti, pa i po cijenu mučeničke smrti.
Izvori
HRVOJE KEKEZ, Između dva kralja: plemićki rod Babonića u vrijeme promjene na ugarsko-hrvatskom prijestolju, od 1290. do 1309. godine, u: Povijesni prilozi, br. 35, Hrvatski povijesni institut, Zagreb, 2008., str. 61-87.
DAMIR KARBIĆ, Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.), u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 22 , Zagreb, 2005., str. 1-26.
JOSIP MLINARIĆ OP, Svjedoci obnove II. dio, Birotisak-Roso, Zagreb, 1992., str. 87-105.
New Advent Catholic Encyclopedia, URL: www.newadvent.org/cathen/13539a.htm
New Advent Catholic Encyclopedia, URL: www.newadvent.org/cathen/08431a.htm
Encyclopedia Britannica Online, URL: www.britannica.com/EBchecked/topic/269851/Holy-Roman-Empire
Encyclopedia Britannica Online, URL: www.britannica.com/EBchecked/topic/217800/Frederick-II
