Vijesti

Foto: Joško Herceg; Tekst: Ivana Rinčić Mamut

Svetkovina blaženog Augustina Kažotića proslavljena je u subotu, 3. kolovoza  u Nacionalnom svetištu bl. Augustina Kažotića u Trogiru. Za proslavu su se vjernici pripremali devetodnevnom duhovnom pripravom, čija je posljednja dva dana predvodio fr. Tomislav Kraljević, novoizabrani provincijal Hrvatske dominikanske provincije. 

Središnje misno slavlje na samu svetkovinu predslavio je sisački biskup mons. Vlado Košić, uz koncelebraciju provincijala Hrvatske dominikanske provincije fr. Tomislava Kraljevića, starješine trogirskog dominikanskog samostana fr. Petra Galića, fr. Joze Čirka, fr. Slavka Sliškovića, fr. Ante Kazotija,  fr. Ivana Dominika Iličića, don Nikole Šakića, don Nikole Mikačića, don Dražena Balića,  don Domagoja Babića te brojnih svećenika Trogirskog i susjednih dekanata.

Euharistiji je prethodila procesija oko starog dijela grada s blaženikovim relikvijama i kipom koji su nosili članovi Udruge Gospe od Karmela uz pratnju svećenika, svečanih barjaka, Zbora bl. Augustina Kažotića, članova dominikanskog Trećeg reda, blaženikove obitelji te mnoštva vjernika.

Čestitavši svim nazočnima blagdan bl. Augustina Kažotića, propovjednik je podsjetio na blaženikov životopis: „Lik i djelo blaženog Augustina dominikanca s početka 14. stoljeća su nam i danas veoma nadahnjujući. On se rodio u ovom gradu 1260. godine, bio je biskup u Zagrebu, od 1303. do 1318. , a umro je u Luceri kao lučerski biskup na današnji dan 1323. godine. Drago nam je da je naše gore list , da potiče iz ovog dalmatinskog kraja, a budući da je veći dio svog pastirskog poziva živio u Zagrebu možemo reći kako on povezuje naš hrvatski sjever i jug. To je lijepa pouka za nas danas, kada se mnogi u našem narodu dijele, a još više ima onih koji nas žele podijeliti“, poručio je biskup Košić.

Podsjetio je kako je blaženi Augustin osnovao katedralnu školu u koju su išla djeca iz bogatih i siromašnih obitelji. Bio je dakle, socijalno osjetljiv, a neki danas postavljaju pitanje ima li Crkva pravo na osnivanje katoličkih vrtića, osnovnih i srednjih škola i katoličkog sveučilišta, upitao se.

„Što se pak zdravstva tiče biskup Kažotić je u Zagrebu sadio drveće i ljekovito bilje, dao je kopati bunare da pitke vode bude za svakoga i tako je doprinosio zdravlju građana. Povjesničar Baltazar Krčelić je zapisao da se njemu ima zahvaliti što je potekao izvor na Trgu bana Jelačića kojeg danas zovemo Manduševac. Bio je teolog, teološki pisac koji je spajao vjeru i znanost. Uveo je Zagrebački obred u liturgiji koji je nažalost ukinut nakon Drugog vatikanskog sabora. Bavio se pitanjima općekršćanskog značenja i pisao o siromasima kojima je pomagao na razne načine. Čak je došao u sukob s kraljem Robertom Anžuvincem te je 1318. godine otišao u Avignon papi Ivanu XXII požaliti se u ime klera i vlastelina na postupke vladara, zbog čega mu je kralj zabranio povratak u Zagreb. Papa ga je poslao u Luceru, mali grad na jugu Italije. Na njegovoj lubanji i danas je vidljiva rupa koja svjedoči da je tamo zadobio udarac, vjerojatno od Saracena te bi po mišljenju pokojnog dominikanca Marijana Biškupa mogao biti proglašen i mučenikom. Augustin je tada spasio svoju dušu jer je stao u obranu malih ljudi, založio se za ono što je dobro. To ga je nažalost stajalo teških patnji, čini se i smrti, ali on je to prihvatio jer je znao da tako izvršava svoju dužnost“, kazao je propovjednik.

Istaknuo je kako se glas o blaženikovoj svetosti brzo proširio u Italiji i u Hrvatskoj, osobito u Zagrebu i Trogiru. Za njega su doznali svi katolički narodi u Europi te možemo reći da nas blaženi Augustin povezuje i s narodima Europe kamo i pripadamo. Sa svetim Pavlom on može reći:“Svima bijah sve da pošto- poto neke spasim“.

„Dragi vjernici na današnji blagdan Bogu uputimo svoje zahvale za blaženog Augustina. On je veliki uzor i nama svećenicima i vama vjernicima. Nama svećenicima kao dobar pastir, kao onaj koji govori Božje riječi i ne boji se za sebe već za narod, a vama da napredujete u obrazovanju, u brizi za zdravlje, a posebno u liturgijskom slavlju. Blaženi Augustine Kažotiću moli za nas, za svoj hrvatski narod, poveži nas još više da se držimo zajedno da nas ništa ne rastavi od ljubavi Božje, poručio je mons. Vlado Košić.

Naš blaženik je zaslužio da ga ovako svečano proslavimo jer nas je svih zadužio, poručio je uz čestitke okupljenima fr. Petar Galić te zahvalio Trojedinom Bogu, Majci Mariji i blaženom Augustinu Kažotiću, mons. Vladi Košiću, provincijalu, braći svećenicima, ministrantima, zboru i maestru Miru Miši, Udruzi Gospe od Karmela, članovima Kažotićeve obitelji, dominikanskog Trećeg reda, hrvatskoj policiji, vatrogascima, predstavnicima Sabora i Županije, Grada Trogira, Konzervatorskog odjela u Trogiru, susjednih gradova i općina te svima ostalima koji su doprinijeli veličanstvenoj proslavi blagdana.

Podsjetimo, nakon misnih slavlja tijekom devetnice vjernici su imali priliku častiti blaženikove relikvije, a za vrijeme trodnevlja i primiti sakrament bolesničkog pomazanja. Na sam blagdan, nakon svečanog misnog slavlja upriličena je pučka fešta u čast blaženom Augustinu Kažotiću.

Uoči svetkovine svetog oca Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika, donosimo pregled njegovog djetinjstva i ranog života u pet nastavaka.

Dominikovo djetinjstvo i sjeme buduće svetosti

O Dominikovom ranom životu, prije dolaska u Francusku, ima iznenađujuće malo podataka. Rane dominikanske hagiografije prenose pripovijesti o nesvakidašnim zbivanjima za Dominikova krštenja i opis njegova karaktera dok je bio dječak. Također se ističu njegove studiozne navike, ljubav prema karitativnom radu i asketske navade. No, ti opisi su hagiografske naravi te se ne mogu smatrati povijesno potvrđenim činjenicama nego više svjedočanstvima koja ukazuje na to u kakvog je čovjeka Dominik odrastao. Teško je uopže raščlanili koji su opisi Dominikova djetinjstva i mladosti legitimni povijesni izvori, koji su razrade i proširenja fragmentiranih sjećanja, pa i čisto hagiografska uljepšavanja. Cilj hagiografskih prikaza Dominikova djetinjstva nije historiografija, već potaknuti dominikance kasnijih generacija da od prvog dana u samostanu prime k srcu primjer kreposnog i asketskog života utemeljitelja svojeg Reda. 

Pripovijest o  Dominikovom krštenju pojavljuje se izvorno kod Jordana Saksonskog i njegov izvještaj znatno utječe na kasniju pisanu tradiciju: njegova je majka imala viziju kako Dominik ima mjesec na svome čelu čime se najavljuje kako će dijete na neki način obasjati ljude koji se nalaze u sjenama i tami smrti. Priča o Dominikovom krštenju gubi nešto od svoga značenja izvan srednjevjekovnog kulturnog konteksta. Pri krštenju se vjerojatno dogodilo nešto neuobičajeno i o tome se proširio glas. Ne zna se točno dogodilo niti je je važno, jer je za srednjovjekovnog čovjeka više od samih povijesnih činjenica važnije da od samog početka Dominik pokazuje znakove svetosti koju je očigledno očitovao kasnije u životu.

Opisi Dominikova dječaštva u najranijim tekstovima i kasnijoj tradiciji plod su žanrovskog hagiografskoga ukrašavanja izvornih činjenica. Naravno, stil pisanja ne poništava svjedočanstvo teksta, ali navedene tvrdnje svejedno ostaju upitne uslijed nemogućnosti da se razluče povijesne činjenice i naknadna uljepšavanja. Hagiografski tekstovi jednoglasno hvale tri Dominikove vrline: kako je često odbijao spavati u svome krevetu; kako se suzdržavao od dječačkih nepodopština; te da je bio zreo za svoju ranu dob. Time se slijedi tradicionalni hagiografski trend, koji povezuje profil sveca u zreloj dobi sa sjemenom buduće svetosti u djetinjstvu. Svetački životopis tako poručuje da je Dominik bio svetac, jer je kao pobožan dječak usvojio lekcije o suzdržljivosti, disciplini i odgovornosti kojima su ga poučavali roditelji, učitelji i Crkva.

Počevši od Petra iz Ferranda, stalno se ponavljaju tvrdnje kako je Dominik kao dječak često znao spavati na podu. Jordan Saksonski opisuje Dominika kao 'senex puer', to jest kao dijete nekarakteristično zrelo za svoju dob koje si nije dopuštalo dječju neozbiljnost, odnosno djetinjastost, kao ni mladenačku obijest. Kasniji hagiografi ponavljaju te tvrdnje doslovno u riječ. Ponavljanje istog ukazuje na kontinuitet tradicije, ali ne dokazuje temelji li se ta tradicija na povijesnim činjenicama. No povijesna točnost nije smisao hagiografskog prikaza sveca. Pripovijest o tome da se Dominik odmalena asketski odricao udobnosti kreveta, kao što je činio i kao odrasla osoba, ističe autentičnost njegovog 'ingenium', tj. urođene predispozicije prema kreposnom životu i osobnoj svetosti. Drugim riječima, svetac ne traži ni ugode ni utjehe za sebe nego vazda prikazuje svaku neugodnost i patnju kao žrtvu pred Bogom na spasenje duša. Sjeme svetačke požrtvovnosti očituje se u riječima i djelima sveca od najranijeg djetinjstva.

Izvori:

Jordan Saksonski, Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum,  URL: http://www.domcentral.org/trad/domdocs/0001.htm

Kyle C. Lincoln, A Canon from Castile: The Early Life of St. Dominic of Osma (1170/4-1207), ProQuest LLC., Ann Arbor - SAD, 2012.

Uoči svetkovine svetog oca Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika, donosimo pregled njegovog djetinjstva i ranog života u pet nastavaka.

Obitelj sv. Dominika   

Srednjovjekovni dominikanski životopisi Sv. Dominika (1170-1221.) razumiju svetost utemeljitelja Reda braće propovjednika kao plod formativnih iskustava stečenih u djetinjstvu i mladosti. Za Dominikove hagiografe, njegova obitelj i rodno mjesto, mladost i obrazovanje te njegov karakter i osobnost, okosnica su iznimnih kreposti i karizme osnivača Reda braće Propovjednika. Tako se u najranijem spomenu njegove obitelji, u Libellus-u Jordana Saksonskoga, nalazi opis proročkog sna Dominikove majke: štene koje izlazi iz njezine utrobe noseći baklju u ustima da zapali svijet svetim propovijedanje. U dvije hagiografije sv. Bernarda iz Clairvouxa je opisano slično viđenje njegove majke. U oba slučaja, kroz hagiografsku poetsku metaforu sna se nagovješta ‘ingenium’, urođena predispozicija budućeg sveca iz koje proizlazi njegova specifična karizma: propovjednik i utemeljitelj redovničke zajednice.

Jedan od najranijih Dominikovih biografa, dominikanac Petar iz Ferranda (lat. Petrus Ferrandi Hispanus) donosi imena njegovih roditelja: Ivanica i Feliks. Povjesničar i hagiograf, dominikanac Rodrigo de Cerrato bilježi da je Dominikov otac bio tzv. ricos hombres, pripadnik nižeg plemstva u Kastiljanskom kraljevstvu za kralja Alfonsa VIII. (1155-1214.), vjerojatno vitez neplemenita roda. Nažalost, Rodrigov stil pisanja je dosta neprecizan, pa se ne može sa sigurnošću ustvrditi je li Dominikov otac uistinu pripadao kastiljanskom plemstvu. O Dominikovoj obitelji se može ponešto zaključiti i na temelju toga da su si mogli priuštiti poslati Dominika na školovanje, prvo kod njegova ujaka (vjerojatno između 1182. i 1187. god.), a kasnije u Palenciju. Legende o Dominikovoj majci Ivanici, koje donosi Rodrigo de Cerrato, opisuju visokorođenu damu koja pomaže siromasima. Čak i ako se ti izvještaji čine tipičnim spisateljskim preuveličavanjem, hagiografi su se ipak trebali oslanjati na neke izvore što sugerira da je Dominikovoj rodnoj Caleruegi ostao barem usmeni spomen na njegovu majku.

Povijesni izvori spominju, iako šturo, da je Dominik imao dva brata, no ne spominje se je li imao sestara. Dominikanski historiograf Gerard de Frachet, koji je između 1255. i 1260. godine napisao Vitae Fratrum (hrv. Životi braće), izvještava kako je Dominikov brat Manes postao Propovjednik, odnosno, dominikanac, a pokopan je kod cistercita u Caleruegi. Rodrigo de Cerrato donosi kratak opis Manesa: 'taj brat Manes bio je gorljiv propovjednik, čestit, blag, radostan i ljubazan', a Gerard de Frachet dalje dodaje kako je bio 'kontemplativan i pobožan čovjek'. Legendu o Manesovu pobožnom životu zapisao je francuski dominikanac Bernard Gui u 14. stoljeću. Frachet pak kratko ustvrđuje: 'Jedan od (Dominikove braće) postao je svećenik, i potpuno se predao službi za siromašne kroz djela milosrđa u bolnici, tako je, kao čovjek uistinu voljen od Boga, postigao poštovanje svih svojih sunarodnjaka.' Dominikov drugi brat, osim usputnog spomena kod Gerarda de Fracheta, ostaje potpuna nepoznanica.

Nadalje, Gerard de Forcher navodi i da su dva Dominikova nećaka vodila svet i pohvalan život u Redu. No, spomen tih nećaka se ne nalazi ni u jednom drugom povijesnom izvoru ili legendi što je čudno s obzirom na izravnu rodbinsku poveznicu sa svecem utemeljiteljem Reda propovjednika. Nadalje, pitanje je čiji su li sinovi bili ti mogući nećaci: ako se radi o potomcima Dominikovog drugog brata, to bi značilo da Dominik nije bio najstariji sin nego njegov neimenovani brat, koji je polagao pravo nasljedstva na imovinu obitelji, a to objašnjava Dominikovo i Manesovo svećeničko zvanje. Također, iako u ranim tekstovima o životu i djelu sv. Dominika nema spomena o tome je li imao sestara, nije isključena mogućnost da su ti nećaci mogli biti djeca jedne ili više Dominikovih sestra o kojima nije ostalo pisano traga.

I na kraju, Jordan Saksonski piše da je Dominik bio povjeren svome ujaku svećeniku neka se pobrine za njegovo obrazovanje, pretpostavlja se, u latinskom jeziku, gramatici, logici, pisanju i čitanju. Detalji glede identiteta ovog ujaka nisu poznati. Vjerojatno je taj ujak bio na neki način povezan s ili čak član nekog od obližnjih katedralnih kaptola u Burgosu, Osmi, Palenciji ili Valladolidu. Sve četiri lokacije nisu odveć daleko od Caleruege, pa je obitelj mogla lako slati novac za uzdržavanje, a obiteljski poznanici mogli su pomagati Dominiku po potrebi. Ujakov položaj u hijerarhiji neke od tih biskupija navodi na zaključak da je Dominikova majka, Ivanica, bila sličnog staleža kao otac Feliks te potvrđuje već spomenute špekulacije glede društvenog zaleđa Dominikove obitelji. Potonji Dominikov izbor kleričkog zvanja te pridruženje kaptolu u Osmi neizravno potvrđuje te pretpostavke o njegovoj obitelji.

Izvori:

Jordan Saksonski, Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum,  URL: http://www.domcentral.org/trad/domdocs/0001.htm

Kyle C. Lincoln, A Canon from Castile: The Early Life of St. Dominic of Osma (1170/4-1207), ProQuest LLC., Ann Arbor - SAD, 2012.

Donosimo sažetak propovijedi mons. Tome Vukšića, vrhbosanskog nadbiskupa, na svečanom misnom slavlju o svetkovinu (3. VIII. 2024.) bl. Augustina Kažotića u istoimenoj župi i samostanu na zagrebačkoj Peščenici:

Pastir dobri polaže život svoj za ovce svoje asocira na mučeničku smrt, kao što je učinio bl. Augustin Kažotić. No također se ta Isusova izjava može tumačiti kao i cjeloživotno predanje ‘pastira’ u službi za pastvu - ništa manje žrtvovanje vlastitog života, ali sada kroz uloženi trud i rad, koji između ostaloga služi kao smjernica vjernicima kako nasljedovati Krista. Tome služe primjeri svetaca, ne kao nedostižni ideali savršenosti i kreposnosti, nego kao poziv na zajednički hod vjere. Zajednica vjere je rasadište novih svetaca, spomen na velikane vjere iz prošlosti služi kao poticaj novim naraštajima neka se odvaže na tzv. “maraton svetosti”. Ta sportska metafora nimalo nije slučajna, iako prigodna s obzirom na održavanje Olimpijskih igara, jer zorno dočarava kako upiranje prema izvrsnosti podrazumijeva posrtaje, padove, neuspjehe i razočarenja, ali ne i poraz, već kako se svaka prepreka nadjačava kroz upornost i nepokolebljivost. Svetost nije nedostižna, već moguća, baš kako svjedoči život svakog blaženika i sveca: vježbanjem. No ne tjelesne kondicije nego kreposti, ponajprije poniznosti. U tom smislu je svaki svetac aktualan i suvremen.

Bl. Augustin Kažotiću pak ostaje vazda suvremen kao ogledni primjer ‘dobrog pastira’ po svojoj bliskosti i srastanju s povjerenim mu vjerničkom pukom. Isto tako, bl. Augustin bio je osjetljiv na društvene nepravde, napose prema siromasima i zarobljenima u bijedi kmetskog uzništva moćnicima njegova doba. Uzevši u obzir neofeudalnu eksploataciju radnika i siromašnih zemalja pod krinkom globalizacije te sve zamjetnije raslojavanje društva u kojem bogata elita više nema ničega zajedničkog s velikom većinom osiromašenog puka, itekako odjekuje primjer Augustina kao zastupnika i branitelja nevoljnih i potlačenih od obijesti vladajućih. I baš zbog toga, ne bi li se Crkva autentično mogla zalagati za istinsku pravdu i pravičnost, bl. Augustin se opirao svemu što bi na ikoji način sputalo ili uvjetovalo slobodu govora i djelovanja ‘pastira dobrih’ na korist povjerena im naroda Božjeg. Pastira dobroga se ne može zadužiti uslugama i darova, niti se njegova šutnja može kupiti, pa da pronevjeri svoju dužnost i zadaću navještenja Evanđelja bez kompromisa.

Samo se za takvog pastira može zaista reći da je ‘dobar’, koji ne štedi sebe ne bi li uzdigao one oko sebe. Takvima treba odati počast, jer po njihovima naporima, bez obzira na materijalno blagostanje, životni standard i druge empirijski mjerljive statistike kojima se procjenjuje stanje neke zemlje, narod ne ostaje siromašan duhom. Primjeri blaženika i svetaca potiču na promjenu perspektive prema vlastitoj prošlosti i budućnosti, ponad historijskog trijumfalizma, prema ispravnom razumijevanju svoga mjesta i uloge u povijesti spasenja. Dakle, uistinu veliki narodi nisu oni koji su si stekli carstva ili civilizacijsko naslijeđe od značaja po sav ljudski rod nego oni koji su od sebe Crkvi i svijetu dali utoliko veći broj svetih na spasenja svega čovječanstva. Ta trajna ostavština takvih iznimnih pojedinaca nikada ne ostaje ograničena samo na njihovu domovinu, kao što se može vidjeti iz života bl. Augustina Kažotića koji je zadužio kako Hrvatsku tako i Italiju.