Ovdje možete pronaći prilog s Laudato TV o proslavi svetkovine sv. Dominika (8. kolovoza)
u župi i dominikanskom samostanu Kraljice sv. krunice u Zagrebu:
Laudato TV - Dominikanci proslavili blagdan svog svetog utemeljitelja
Ovdje možete pronaći prilog iz emisije Mir i dobro o proslavi svetkovine bl. Augustina Kažotića
u istoimenoj župi i dominikanskom samostanu na Peščenici - Zagreb:
Prilog iz emisije Mir i Dobro o proslavi svetkovine bl. Augustina Kažotića
Tekst i foto: Ivana Rinčić Mamut
U crkvi sv. Dominika i Nacionalnom svetištu bl. Augustina Kažotića u Trogiru
svečano je, 8. kolovoza, proslavljen blagdan svetog Dominika.
Slavlje je započelo ispred crkve dočekom franjevaca i nakon što su izmijenili riječi dobrodošlice i otpjevali antifonu dočeka braće, uslijedilo je misno slavlje koje prema tradiciji kod dominikanaca za blagdan sv. Dominika predvode franjevci. Isto tako, dominikanci kod franjevaca predvode misna slavlja povodom blagdana sv. Franje.
Svečano misno slavlje predslavio je fra Ivan Jelić, predstojnik Franjevačkog samostana sv. Ante na Dridu, uz koncelebraciju starješine trogirskog dominikanskog samostana fr.Petra Galića, fr. Joze Čirka i fr. Josipa Dolića.
Nakon čestitke dominikancima povodom blagdana utemeljitelja Reda propovjednika, predslavitelj misnog slavlja podsjetio je na činjenicu da je sv. Dominik živo na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće te da bi on danas svima nama trebao biti uzor. Istaknuo je kako je sv. Dominik, poput svog suvremenika Franje Asiškog, brinuo za siromašne. Bio je jedan od poznatijih ljudi srednjega vijeka te se uz njega i njegov red veže procvat sveučilišta u Europi. Također je bio izvrstan propovjednik, čovjek koji je imao običaj i na ulicama tumačiti vjeru.
„Isus zahtjeva otvorene oči, da vidimo patnje drugoga, da slušamo istinu i da za nju svjedočimo. Kaže nam da smo mi sol zemlje, ali ako sol obljutavi čime će se osoliti? Sveti Dominik i njegova braća propovijedali su evanđelje po trgovima i po crkvama, bili su vjerni nauku Svetog pisma i predani Katoličkoj Crkvi. I mi danas trebamo biti pravi kršćani, da nam kršćanstvo ne prestane izlaskom iz crkve, vratimo ga u svoje obitelji, na svoja radna mjesta. Budimo i mi jednostavni, iskreni i suosjećajni poput sv. Dominika, primijetimo potrebe drugih, nemojmo se plašiti nasljedovati Isusa“, poručio je fra Ivan Jelić u nadahnutoj homiliji.
Fr. Petar Galić je na kraju misnog slavlja subraći i svim okupljenim vjernicima čestitao blagdan utemeljitelja Reda te uputio zahvale svima koji su doprinijeli da se dostojno proslavi.
Sestre dominikanke Kongregacije sv. Anđela Čuvara i dominikanci Samostana sv. Nikole u Korčuli svečano su proslavili blagdan svoga utemeljitelje sv. Dominika.
Slavlje je započelo trodnevljem u crkvi sv. Nikole večernjim misama u 18:30 sati. Prva dva dana predslavio je i propovijedao fr. Zvonko Džankić, starješina korčulanskog samostana, a treći dan i na samu svetkovinu misnim slavljem je predsjedao fr. Slavko Slišković. Osvrćući se na život sv. Dominika istaknuo je njegov osjećaj za bližnje. „Dominik je, potaknut evanđeoskim riječima 'Dajte im vi jesti' znao prepoznati glad svojih suvremenika, kako materijalnu tako i duhovnu“ – istaknuo je propovjednik. Pozvao je nazočne da i sami budu osjetljivi na potrebe svojih bližnjih te im po primjeru sv. Dominika pomognu u duhovnim i materijalnim potrebama. Na koncu misnog slavlja podsjetio je vjernike kako je sv. Dominik svoje propovijedanje krivovjercima započeo u gostionici razgovarajući čitavu noć s krivovjernim gostioničarem kojega je do jutra uspio obratiti pa je u tom duhu sve pozvao da nastave druženje u samostanskom dvorištu uz prigodnu okrjepu. Ljepoti slavlja pridonio je Trio Veljak svojim glazbenim umijećem. Oni su na uočnicu blagdana održali ispred crkve sv. Nikole koncert klasične glazbe svirajući djela Sorkočevića, Vivaldija, Paganinija i drugih skladatelja. Mnogobrojna publika uživala je u glazbi koja se stapala sa šumom mora i laganim povjetarcem.
Na sam dan sv. Dominika svečano je bilo i kod sestara dominikanki. Misno slavlje u samostanskoj kapeli u 11 sati predvodio je mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, a propovijedao je fra Ivan Sesar, gvardijan samostana na Badiji. Tako je cijeli dan 8. kolovoza u Korčuli bio u znaku sv. Dominika.
Uoči svetkovine svetog oca Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika, donosimo pregled njegovog djetinjstva i ranog života u pet nastavaka.
Dominik i propovijedanje Evanđelja u Okcitaniji
Ruta za Dansku provela je biskupa Diega i njegovu pratnju, u kojoj je bio i Dominik, kroz južnofrancuski grad Toulouse. Proputovanje kroz Toulouse u 1203., pa opet u 1205. god., neće biti Dominiku posljednji posjeti tome gradu. Štoviše, taj okcitanski grad, u to doba središte katarskog krivovjerja, kasnije postaje poprište nastanka Reda braće propovjednika. Dakle, nakon što su Dominik i Diego posjetili Toulouse 1203. god., stižu u Dansku 1203/4. god., potom se vraćaju u Kastilju 1204/5. god., pa opet putuju u Dansku 1205. god. i još jednom prolaze kroz Toulouse. Po povratku iz Danske skreću za Rim 1205/6. god., a onda odlaze u opatiju Citeaux 1206. god., pa u Montpellier i Languedoc 1206. godine. Iako se ne može rekonstruirati točnu rutu kojom su putovali, vjerojatno su slijedili isti put kojim su kasnije uobičajeno putovali križari tijekom Albigenške križarske vojne 'niz rijeke Saonu i Rhonu'.
Navodno je tijekom prvog posjeta Toulouseu Dominik probdio cijelu noć raspravljajući s gostioničarom, koji je bio albigenški heretik. Dominik je 's mnogo raspravljanja i uvjeravanja' obratio gostioničara natrag na katoličku vjeru. Kasnija predaja ne donosi njegovo ime i izvan dominikanske tradicije nema spomena o ovome događaju. Nijedno od tri Dominikova pisma koja su preživjela ne spominju gostioničara. Izgleda kako je Dominikov prvi obraćenik izblijedio u anonimnost. Ipak, spomen na taj događaj ostaje bez obzira što izostaju historiografski detalji. Samim time što sv. Dominik nije kasnije u životu smatrao taj događaj vrijednim spomena, a koji je opet ostavio dojam na svjedoke gostioničareva obraćenja, ukazuje na to da se nipošto nije radilo o posljednjem slučaju kada je Dominikovo propovijedanje nekome promijenilo život. Time Dominikove hagiografije ujedno otkrivaju bitni apsekt Dominikova ‘ingeniuma’ koji je preotočio u karizmu propovijedanja: Dominikovo svjedočenje vjere i navještanje Evanđelje nije rezultat njegove učenosti ni visoke inteligencije nego duboke usmjerenosti prema Bogu kojom se otvara djelovanju sile Duha Svetoga. Kada Dominik propovijeda, ne čini to kao pismoznanci, to jest kao učenjaci i intelektualci od kojih se očekuje kritička distanciranost, već sa svom usrdnošću i iskrenošću ne bi li po njemu u pameti i srcima slušatelja odjeknula Riječ Božja, Kristov poziv na obraćenje. Dominikova karizma propovijedanja, taj milosni dar koji još uvijek živi u Redu braće propovjednika, tako nije ništa više ni manje nego čin vjere kojim propovjednik uklanja sebe ne bi li, otvarajući se Kristu, vjernome puku i svemu ljudskom rodu zarobljenom u tami grijeha posredovao ‘riječi života vječnoga’ (Iv 6,68b).
Tijekom boravka u Danskoj, Diego i Dominik su izgleda saznali za poganske Kumane. Potom su otputovali u Rim gdje je Diego zatražio od pape Inocenta III. da ga oslobodi njegovih biskupskih dužnosti ne bi li pošao u misije među Kumane. Papa je odbio Diegovu molbu. Iako to nije mogao znati, Diegove misionarske težnje time su tek privremeno odgođene i providonosno preusmjerene. Posljedični posjet cistercitima presudan je događaj uoči Dominikova osnutka Reda braće propovjednika. Naime, na povratku u Kastilju Diego se našao pozvan na vijećanje “dvanaest opata” koje se održavalo u Montpellieru 1206. godine. Cistercitski kroničar Petar de Vaux-de-Cernay ustvrđuje da je Diego bio iskra koja je oživjela propovjedničke misije cistercita. Petar u ‘Historia Albigensis’ piše: 'I tako je, spomenuti biskup (Osme) suočen s neprilikama legata čvrsto dao savjet, podsjećajući i savjetujući da se, ostavivši sve iza sebe, trebaju češće naprezati oko propovijedanja kako bi bili sposobni ušutkati usta zlobnika, nastavljajući u poniznosti, trebali bi činiti i poučavati prema primjeru Svetog Učitelja, trebali bi putovati pješke bez srebra i zlata, nasljedujući apostolski put u svim stvarima.' [HAlb 23]
Potom su Diego i Dominik, pod pokroviteljstvom opata Citeauxa i tuluškog biskupa Falka, započeli vlastito misionarsko djelovanje. Propovijedajući po Languedocu, na potezu između Montpelliera i Toulousea, ulaze u žučne rasprave s katarskim krivovjercima. Jordan Saksonski bilježi da je tijekom propovijedanja u Montrealu Dominik bio blagoslovljen svojim prvim čudom. Odlučivši se na 'suđenje vatrom', sudionici rasprave bacili su u vatru svoje knjige kako bi se utvrdilo u kojoj je zapisan istinit nauk. Jednom u vatri, heretičke knjige su umah izgorjele, dok je Dominikov spis iskočio iz vatre. Dominikov rukopis još je dvaput bačen u vatru i dvaput je iskočio iz plamenova. Kako Jordan Saksonski objašnjava, tim čudom očitovala Dominikova učenost i vjera.
Ubrzo potom Diego se vratio u Kastilju i svojim biskupskim dužnostima, preminuvši nenadano u prosincu 1207. godine. Dominik se tako našao sam u stranoj zemlji, bez Diegova vodstva, a ujedno se spremala i Albigenška Križarska vojna. Time okončava rano razdoblje Dominikova života i sva se njegova dotadašnja životna iskustva zgušnjavaju u prepoznatljiv ‘ingenium’ utemeljitelja Reda braće propovjednika: radikalna predanost propovijedanju Evanđelja potkrepljenja učenošću i stalnom kontemplacijom nad Sv. pismom, ali ponajprije gonjena bogatim nutarnjim duhovnim životom neprestane molitve pred Presvetim, pa i pod cijenu nužnog odmora i sna noću, kao i osobna požrtvovnost kroz odricanje od udobnosti i materijalne sigurnosti, zapravo, od svega što otupljuje za evangelizacijsko poslanje.
Izvori:
Jordan Saksonski, Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, URL: http://www.domcentral.org/trad/domdocs/0001.htm
Kyle C. Lincoln, A Canon from Castile: The Early Life of St. Dominic of Osma (1170/4-1207), ProQuest LLC., Ann Arbor - SAD, 2012.
Uoči svetkovine svetog oca Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika, donosimo pregled njegovog djetinjstva i ranog života u pet nastavaka.
Vrijeme Dominikova duhovnog sazrijevanja pri kanoničkom kaptolu u Osmi
Ne zna se kada je točno Dominik postao član katedralnog kaptola Osme. Njegov se potpis pojavljuje na jednom zemljišnom ugovoru između Biskupije u Osmi i cistercitskog samostana u Verueli iz 1199. god., ali ne i na prethodnom ugovoru iz 1195. godine. Na tome ugovoru navodi se i Dominikova službena titula, odnosno, položaj u katedralnom kaptolu: sacrista. Dominikova zauzetost za siromahe i teološka izobrazba kvalificirali su ga za tu odgovornu funkciju u katedralnom kaptolu u Osmi. Sakristana treba odlikovati opširno teološko znanje i poznavanje latinskog jezika bez premca. Kako je smisao liturgije ponajprije slavljenje Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom, time što je Dominiku povjerena briga za bogoslužje katedrale u Osmi otkriva zašto je kasnije za jedan od neizostavnih stupova Reda braće propovjednika - uz propovijedanje, studij i samostansko opsluživanje - ustanovio gorljivo zajedničko slavljenje Euharistije i molitvu časoslova. I u ovom se očituje Dominikov ‘ingenium’: služenje Gospodinu riječju i djelom, umom, rukama i srcem, bilo u navještanju Evanđelja, bilo u bogoslužju.
Iako se ne zna kada je Dominik pozvan pridružiti se kaptolu u Osmi, može se pretpostaviti razlog zašto. William A. Hinnebusch u svojoj ‘Povijesti Dominikanskog reda’ (1965.) iznosi procjenu stanja Osme u to doba: “Dominikova reputacija se proširila iz Palencije do njegove rodne biskupije u Osmi. Katedralni kaptol je tada bio u procesu obnove i reforme, biskup Martin Bazan i prior Diego d'Acebo popunjavali su prazna mjesta u kaptolu birajući ljude pune žara za vjeru.” Nažalost, nema dokaza, ni u pisanim ispravama ni u drugim povijesnim izvorima, kada se točno ta reforma dogodila. Budući da je papa Inocent III. odobrio reformirane konstitucije kaptola u Osmi iz 1199. god. sama se reforma morala dogoditi barem nekoliko godina prije.
Dominikove prve godine u kaptolu Osme vrlo vjerojatno prolaze bez nekih većih događaja. Diego d'Acebo je bio suprior, a nakon 1199. godine postao je prior katedralnog kaptola i vjerojatno jedan od bliskih savjetnika biskupa Martina Bazana. Prema dostupnoj dokumentaciji iz toga vremena, don Martin Bazan umro je negdje nakon 10. lipnja 1201. godine, kada se posljednji put spominje u službenim ispravama. Potom se Diega d'Aceba počinje oslovljavati u dokumentima kao biskupa Osme od 11. prosinca 1201. godine.
Nažalost, nema preživjelih dokumenata iz toga razdoblja koji bi nam mogli rasvijetliti čime se Dominik bavio između 1199. i 1201. godine. Jedino što se iz povijesnih izvora zna o Dominiku tijekom toga razdoblja jest da je bio uzor ostalim kanonicima i da je čitao 'Collationes Patrum' Ivana Kasijana. Čini se mogućim kako je Dominik kao sakristan, pa suprior od 1203. god., bio Diegov savjetnik od povjerenja. Isto tako, kao što je stari biskup Bazano, tako je i novi biskup Diego d'Acebo bio na usluzi kralju Alfonsu VIII. Kastiljskom. Iz toga razloga je biskupu Osme negdje 1203. ili 1205. godine povjeren zadatak neka pronađe mladenku kraljevu sinu, prijestolonasljedniku Fernandu. Tako su biskup Osme i njegov suprior Dominik uskoro potom napustili svoju domovinu ne bi li kraljeviću pronašli mladenku kraljevskog roda u Danskoj.
Dominik i Diego su se otisnuli na put između sredine listopada 1203. god. i kasne veljače 1204. god., dok se drugo putovanje dogodilo između kasnog listopada 1205. i travnja 1206. godine. Cilj prvoga putovanja bio je ispregovarati uvjete sklapanja braka, onda su se vratili kako bi obavijestili kastiljanskog kralja o postignutom dogovoru. Potom su morali natrag u Dansku ne bi li doveli princezu natrag u Kastilju. Sve zajedno, prijeđena udaljenost tijekom oba puta bila bi oko 4000 kilometara. No umjesto radosna povratka s mladenkom za budućeg kralja, uslijed neočekivane smrti danske kraljevne, Diego i Dominik se vraćaju u domovinu takoreći neobavljena posla. Pritom, kako više nije bilo razloga za žurbu, posjećuju prvo Rim, a potom cistercitsku opatiju Citeaux, južno od francuskog grada Dijona. No čemu to skretanje s puta? Što se dogodilo dok su u dva navrata prolazili kroz Francusku da bi ova dva španjolska kanonika tako naglu mijenjali planove?
Izvori:
Jordan Saksonski, Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, URL: http://www.domcentral.org/trad/domdocs/0001.htm
Kyle C. Lincoln, A Canon from Castile: The Early Life of St. Dominic of Osma (1170/4-1207), ProQuest LLC., Ann Arbor - SAD, 2012.
Uoči svetkovine svetog oca Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika, donosimo pregled njegovog djetinjstva i ranog života u pet nastavaka.
Dominikovo školovanje i sazrijevanje u kreposti
Sveučilišta, koja su u kasnom srednjem vijeku izrastala iz katedralnih škola, već u Dominikovo vrijeme osjetno utječu na razvoj društva, otvarajući pristup višem obrazovanju sinovima neplemenitih obitelji, koji potom na temelju svojih kvalifikacija i talenta, a ne porijekla, ulaze u kraljevsku birokraciju i Crkvu. Sama je Crkva redovito davala odgovorne visoke položaje diplomantima i magistrima s ovakvih sveučilišta. Dominikovo obrazovanje je svakako utjecalo na njegov kasniji apostolat, pa ne iznenađuje što već Jordan Saksonski donosi izvještaj o Dominikovom studiju.
Nakon što je jedno neodređeno vrijeme učio kod svojega ujaka, Dominika su poslali u Palenciju na daljnji studij. Jordan Saksonski ne navodi nijedan datum, pa nije moguće odrediti točan akademski status učilišta u Palenciji tijekom Dominikova studija. Izgleda da je palencijsko učilište napose odlikovao studij jurisprudencije, no ne zna se je li riječ o kanonskom ili o rimskom pravu. Niti je igdje rečeno koliko je zapravo Dominik bio star kada je otišao u Palenciju. Nijedan drugi kasniji povijesni izvor ne rasvjetljuje ijednu od ove dvije nepoznanice. Povjesničari su ustanovili kako je katedralna škola u Palenciji, osnovana prije Dominikova rođenja, zasigurno narasla u dosta veliku sveučilišnu ustanovu, ali nije moguće utvrditi kada je prerasla u sveučilište. Na kraju nema izbora nego vjerovati izvješću Petra iz Ferranda i prihvatiti da je Palencija već bila sveučilište kada je Dominik tamo studirao.
Jedini podatak koji bi mogao odrediti datum Dominikova boravka u Palenciji jest spomen na nestašicu hrane koja je jedne godine pogodila grad. Glad je najvjerojatnije nastupila nakon kastiljanskog poraza u bitci kod Alarcosa 1195. godine i posljedične saracenske ofenzive. Također je moguće i da se radilo o lokalnoj gladi tijekom 1192. godine, koja je zabilježena u ondašnjim analima. Životopisi navode da je Dominik, otkrivajući novu dimenziju svoga ‘ingenium’, pokazao osjetljivost za potrebe siromašnih te prodao svoje knjige i pokućstvo ne bi li osigurao hranu za potrebite u lokalnoj ubožnici. Dominik tako nije samo asketa, koji samoodricanjem vježba kreposnost, niti je isključivo studiozni intelektualac, koji se zatvara u knjižnicu i izolira od svijeta, nego i živi ‘mistiku otvorenih očiju’ bez zadrške ostvarujući Božju zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Samo takav čovjek, koji u srcu razumije da smo u Božjim očima svi ‘siromasi’ potrebiti milosrđa i spasenja, može zamisliti i potom utemeljiti zajednicu Kristovih učenika koji će svojim siromaštvom svjedočiti čovjekovu potrebitost kako milosrđa bližnjih tako i Božje milosti.
Dominik studira u Palenciji nevjerojatnije između 1188. i 1196. godine, prije nego li je palencijsko sveučilište potvrđeno kraljevskom poveljom tako da se nažalost ne može sa sigurnošću znati što je točno studirao. Ipak svjedočanstvo najranijih izvora bilježi da je Dominik započeo sa studijem 'slobodnih vještina' koji je u ono vrijeme cvjetao u Palenciji i potom prešao na studij teologije 'marljivo bdijući četiri godine nad tim svetim naukama'. Naime, gotovo svaki izvještaj Dominikova života ponavlja kako je njegov studij teologije bio izvanredan po tome što je Dominik gotovo svake noći učio dokasna. Tijek Dominikova studija u Palenciji posljedično postaje uzorak za dominikanski studij i formaciju od 13. st. nadalje. Promatrajući obrazovanje ne samo kao školovanje nego i kao odgoj, logika je jasna: zato što je Dominik prvo studirao slobodne vještine (humanističke znanosti), pa teologiju, i dominikanci bi trebali imati slično obrazovanje ne bi li se suobličili svom utemeljitelju u svjetonazoru i ljubavi prema znanju.
Izvori:
Jordan Saksonski, Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, URL: http://www.domcentral.org/trad/domdocs/0001.htm
Kyle C. Lincoln, A Canon from Castile: The Early Life of St. Dominic of Osma (1170/4-1207), ProQuest LLC., Ann Arbor - SAD, 2012.
Stranica 7 od 535