Draga braćo i sestre,
U trenutku kad se odvija drugo zasjedanje XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode, u kojoj imaju udjela i pomažu stanovita naša braća i sestre, molimo kako bi Duh Sveti, koji puše u i po sinodi, nastavio pratiti sav narod Božji u tom hodočašću vjere i života. Pratimo sinodu našim molitvama.
Potreban je propovjednik dominikanac kako bi pojasnio jednog papu isusovca![1] Takav je bio naslov članka koji je izašao u časopisu America, nakon trodnevne duhovne obnove koju je vodio naš brat Timothy Radcliffe za sudionike na sinodi.
U svome pismu Redu Praedicator Gratiae o proslavi osamstote obljetnice rođenja za nebo (dies natalis) svetoga Dominika, papa Franjo je prepoznao: „Gorljivost svetoga Dominika za Evanđelje i njegova želja za istinskim apostolskim životom vodili su ga do naglašavanja važnosti zajedničkog života… Taj je ideal bratstva trebao pronaći svoj izraz u uključivajućem obliku upravljanja, unutar kojega svi imaju dijela u postupku razlučivanja i odlučivanja, sukladno njihovim odnosnim ulogama i ovlastima, preko sustava skupština na svim razinama'. 'Sinodalni' postupak dopuštao je Redu da prilagodi vlastiti život i poslanje u odnosu na kontekst povijesnih mijena čuvajući istim mahom bratsko zajedništvo. Svjedočanstvo evanđeoskog bratstva, kao proročko svjedočanstvo za zamisao, koja je od Boga nakanjena u Kristu za pomirenje i jedinstvo čitave ljudske obitelji, ostaje temeljna sastavnica dominikanske karizme i oslonac Redu koji se trudi da na taj način promiče obnovu kršćanskog života i širenje Evanđelja u našoj epohi.“ (PG, 6).
Podsjećamo da je svrha sinode, osobito Biskupske sinode, produbiti i osnažiti zajedništvo[2] u Crkvi. Jasno se može razlučiti važnost euharistijske duhovnosti za sinodalnu Crkvu zato što milost (res tantum) euharistije jest zajedništvo s Bogom i jedni s drugima.[3] Na taj način možemo reći da se sinodalna narav Crkve redovito ostvaruje i izražava u Euharistiji, „izvoru i vrhuncu kršćanskog života“[4]. Tu bih jednostavnu vezu volio istražiti u ovome pismu i pozivam vas da nad njom razmatrate, dok pratimo sinodu u tijeku našim molitvama.
Sinodalnost: „Zajedno hoditi prema zajedništvu“
Sinodalnost je način življenja i djelovanja Crkve[5]; riječ je o našem načinu razlučivanja volje Božje za dobrobit Crkve, u svome hodočašću kroz povijest i napredak naroda, koje god bile njihove kulture. Sinodalnost je jedno obilježje Crkve hodočasnice koja u zajedništvu napreduje prema Ocu, u vjernosti Kristu i pod vodstvom Duha Svetoga. Ignacije Antiohijski, u svome pismu kršćanima iz Efeza, kaže kako su članovi Crkve σύνοδοι, „suputnici“, snagom dostojanstva njihova krštenja, kao i njihova prijateljstva s Kristom.[6] Čini se korisnim, na ovom koraku, razlikovati između:
- „Sinodalnog duha“ („čuvstvena sinodalnost“), tj. iskonsko stanje koje oživljuje crkveno zajedništvo svakoga trenutka. On se očituje na redovan, ali dubok način u euharistijskom
- „Sinodalnih trenutaka“, „sinodalnih događanja“ („djelotvorna sinodalnost“) ili konkretno očitovanje toga duha kada zakonita vlast (župnik, poglavar, biskup, papa) saziva jednu crkvenu zajednicu (župa, redovnička kongregacija, mjesna ili opća Crkva) kako bi razglobili sporna pitanja (primjerice, krivovjerja prvih stoljeća) ili kako bi zajedno razlučili ono što je dobro za zajednicu (obnova, itd.), kako bi zatim zakonita vlast (redovnički poglavar, biskupski zbor, papa) mogli zauzeti odluke radi zajedničkog dobra. Svrha toga okupljanja je osnažiti zajedništvo.[7] Redovnička skupština, župno pastoralno vijeće, biskupijska sinoda, biskupska sinoda, ekumenski sabor, itd., primjeri su tih sinodalnih trenutaka; kao i obitelj kao 'kućna crkva' (ecclesia domestica) na dubok i temeljan način također jest korjenito „sinodalni trenutak“.
Crkveno razlučivanje i odlučivanje
Zaključismo Duh Sveti i mi[8]… (Dj 15, 28). To je bio jedan znakovit trenutak u povijesti Crkve. Suočena sa neslaganjem i podjelom, Crkva zauzima stav bez presedana. Jakov, glava jeruzalemske zajednice, izrekao je taj smjeli zaključak, prvi ishod tegobnog zajedničkog razlučivanja u rađajućoj Crkvi, uz apostole Petra i Pavla, pod vodstvom Duha Svetoga.
Prije tog odlučujućeg trenutka, apostoli su, pod Petrovim vodstvom, bacili kocku, kao nekoć izraelski veliki svećenik, kako bi odredili tko će uzeti mjesto Jude Iškariotskog. Imali su jasne stavke glede osobe koju treba odabrati: „Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.“ (Dj 1, 21-22). Molili su kako bi bili vođeni, no kad je došao trenutak za izbor između Josipa i Matije, utekli su se bacanju kocke. Na taj način donesena odluka nije ishod nutarnjeg postupka zajedničkog razlučivanje, već je jedan neosoban i izvanjski čin pronicanja Božje volje, sličan onomu koji se koristio u Starom Zavjetu: „Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu.“ (Lev 16, 8).[9] Bog, čija se volja daje raspoznati neizravnim putem, pomoću neživog predmeta, koji je, tako reći, izdvojen iz mogućnosti ljudske manipulacije i pogreške u prosuđivanju, ostaje transcendentan i nezamjetljiv.
U vršenju mojih djelatnosti kao Učitelja Reda, koliko bih želio da nemam teških odluka za donijeti; kada bi samo naše konstitucije dopuštale „bacanje kocke“ kao zakonito sredstvo za donošenje odluka! No izbor Matije je posljednje bacanje kocke koje vidimo u Novom zavjetu. Nakon Pedesetnice, donošenje odluke je korjenito izmijenjeno iz razloga unutarnje prisutnosti Duha Svetoga koji igra „djelatnu ulogu“ u životu Crkve. Zato mnogi bibličari Djela apostolska nazivaju „Djela Duha Svetoga“. Tada je Jakov, glava jeruzalemske zajednice, na Saboru u Jeruzalemu izrekao svoj sud: „Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno“ (Dj 15, 28). Važna se odluka više ne donosi izvanjskim pronicanjem Božje volje, već kroz zajednički postupak izraženog dijaloga i strpljivog razlučivanja pod vodstvom Duha Svetoga, kako bi se odredilo što je uistinu dobro za zajednicu. Jer „Duh Istine, koji upućuje u svu istinu“ (usp. Iv 16, 13) sada „prebiva u njima“ (usp. 1 Kor 3, 16). Nakon Pedesetnice, „apostolski način“ za donošenje odluka, „u Gospodinovoj prisutnosti“, jest zajedničko razlučivanje. Priopćavanje odluke zajednicama pismom, a potom izbor i slanje izaslanika kako bi pratili primanje pisma u zajednicama čini sastavni dio čitavog postupka donošenja i ostvarivanja zajedničke odluke (Dj 15, 22-32).
Euharistijska duhovnost i sinodalnost
Pripovijest o dvojici učenika na putu u Emaus stavlja pred nas sastavnice koje nam mogu pomoći da rastemo u sinodalnom životu Crkve. Oni hodaju zajedno (synodoi), kako je Isus to rekao onima koje je poslao propovijedati Kraljevstvo. No, oni se udaljuju od Jeruzalema, od zajednice apostola, zato što su izgubili nadu: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ Potom je Isus hodao s njima, objasnio im je Pisma i lomio kruh. Slušanje Riječi otvorio im je duh, lomljenje kruha iznova im je darovalo nadu!
Crkva, zajedništvo krštenih, čini svoju sinodalnu narav stvarnom i prisutnom u slavljenju euharistije, slavljenju vlastitog zajedništva s Bogom i jednih s drugima. Euharistija je doista jedna hrana 'na putu s tobom' (via te cum), jedina okrjepa za hodočasnički narod Božji, euharistijski skup koje nastoji rasti u dubljem razumijevanju vjere i većoj ljubavi Gospodinovoj: „Svaki put kada Crkva slavi euharistiju, vjernici na stanovit način mogu ponovno proživjeti iskustvo dvojice učenika na putu u Emaus: 'Uto im se otvore oči te ga prepoznaše' (Lk 24, 31).“[10] Može se dakle reći da se sinodalna narav Crkve redovito izražava u euharistiji, „izvoru i vrhuncu kršćanskog života“.[11]
Euharistijski skup (synaxis) je najosnovniji i, stoga, opći izričaj i ozbiljenje sinodalnog života. Ondje nalazimo sastavnice koje pogoduju 'sinodalnome čuvstvu' (affectus synodalis). Tako, osobiti vidici euharistijske duhovnosti trebaju natapati različite izričaje sinodalnog života.
Sabrani u imenu Trojstva. Euharistija počinje znakom križa i zazivom Trojstva. Skup sazvan u Božjem imenu znači da su njegovi čini izvršeni u njegovu imenu. U dubokom smislu, Crkva postaje sakrament Krista budući da postaje nositeljicom njegove Prisutnosti: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18, 20). Na taj način, kada se pojave podjele ili kada se očituju tragovi razdora unutar jedne zajednice zbog različitog uvjerenja ili stava, vrijeme je da se zaustavi i savjesno ispita je li prianjanje uz ta uvjerenja koja dijele uistinu učinjeno u ime Boga i otkriva li se usred njih Kristova prisutnost.
Pomirenje. Skup pozvan i sabran u imenu Trojstva podržava zajedništvo pomoću čina pomirenja s Bogom (okomito pomirenje) i jedni s drugima (vodoravno pomirenje). 'Ispovijed grijeha' (confessio peccati) slavi milosrdnu Božju ljubav i iskazuje želju da se ne dopusti usmjerenju grijeha ka podjeli da zapriječi jedinstvo: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ (Mt 5, 23-24). U svojoj homiliji prilikom otvorenja Biskupske sinode 2012. godine, papa Benedikt je ukazao da kroz pomirenje prolazi najbolji put prema novoj evangelizaciji.[12] Pomirenje je najbolji način za ozdravljenje narušenih odnosa i slomljenih srdaca. Isus nam govori: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ (Mt 5, 23-24). Euharistija je sakrament zajedništva i jedinstva. Nije začuđujuće da započinjemo slavlje euharistije sa pokajničkim činom, tražeći oprost i pomirenje. Također, netom prije primanja svete pričesti, uzajamno si dajemo znak Kristova mira. 'Milost' (res tantum), punina milosti euharistije, zaustavljena je ako nismo u potpunosti pomireni.
„Vodoravno pomirenje“ nastaje kada se dvije osobe uključene u sukob snize i odluče se založiti na putu jedne pomirene budućnosti, oslanjajući se na pomireno sjećanje.
Jim Campbell OP je američki državljanin koji je služio u Zračnim snagama SAD za vrijeme Drugog svjetskog rata i sudjelovao je u bombardiranju Japana. Čak i nakon što se priključio Redu, bio je tjeskoban zbog onoga što je učinio kao vojnik. Kad je susreo jednog japanskog dominikanca, fr. Oshidu, pristupio mu je i ispričao mu se: „Fr. Oshida, ja sam bombardirao vaš narod tijekom rata, došao sam tražiti oprost.“ Fr. Oshida mu je odgovorio: „Ja sam pak bio član japanske protuzrakoplovne jedinice; pokušavali smo vas srušiti i ja sam isto žalostan, propustili smo našu šansu!“ Shvativši da je fr. Oshida izmislio svoju povijest, fr. Campbell se nasmijao te su se zagrlili![13] Za fr. Campbell, koji je bio patio od tjeskobe u svojoj savjesti, bilo je oslobađajuće shvatiti da, u svakom sukobu, sve uključene osobe imaju dijela u istome zlu i da zato ne možemo prebaciti krivnju na nas ili na drugoga.
Međutim, ako pomirenje nije moguće jer je druga strana otišla ili umrla ili jednostavno odbija pomiriti se, potrebno je poći putem oprosta. Jednoga dana, jedan je svetac rekao: „Oprost preobražava grešne okolnosti u milosne prilike.“[14] Trebamo razumjeti da opraštanje znači preuzeti upravu nad našom smirenošću duha i našim blagostanjem. Ne čekamo da se onaj, koji nas je povrijedio, ispriča, jer tako izručujemo smirenost duha u ruke onoga koji nam je učinio nešto krivo. A ako je prijestupnik već mrtav? Bi li to značilo da ne možemo više oprostiti jer nikada neće biti isprike? Netko je mudro rekao „Oprostiti znači osloboditi zatvorenika i uvidjeti da ste taj zatvorenik vi!“
Pažljivo osluškivanje Boga i drugih. Tijekom euharistijskog slavlja slušamo navještaj Riječi Božje i njezino razjašnjavanje u homiliji. U svojoj biti, propovijedanje Božje riječi je dijaloško: kako bi propovijedanje uistinu prenijelo Božju poruku, propovjednik i njegovi slušatelji trebaju razmatrati riječ Božju. Kako bi propovijedanje dotaklo srce slušateljstva, propovjednik treba pažljivo osluškivati životne situacije svoga naroda. Ovo dijaloško ustrojstvo liturgije je uzor za dijalog u zajedničkom razlučivanju: prije nego li slušamo jedni druge, trebamo prvo slušati riječ Božju u ozračju molitvenog razmatranja, kako bismo uistinu mogli razlučiti njegovu volju za našu zajednicu.
Jedno od najdojmljivijih čuda koje je Isus bio učinio je ozdravljenje nijemog čovjeka: On je prvo „utisne svoje prste u njegove uši, zatim […] dotakne se njegova jezika […] i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!«“ (Mk 7, 31-37). Jasno je da ne možemo govoriti ako prije nismo čuli. Zapravo, većina nijemih osoba ne može govoriti ne zato što je njihov jezik manjkav, već zato što su gluhi.
Nitko ne može proizvesti zvuk bez da ijedan čuje. Prije nekoliko godina, na sveučilištu Svetoga Tome u Manili, više od dvije tisuće gluhih pacijenata dobili su besplatne slušne aparate od strane jedne zaklade. Osobno sam utvrdio da se nevino lice gluhe djece ozarilo kad su zadivljeni ušli u svijet zvuka! Kao da su se zagolicali slušajući nešto prvi put! Zatim, naučilo ih se izgovarati njihove prve slogove: „Ma-ma, ta-ta“. Njihova sposobnost za izricanje riječi uvelike je ovisila o njihovoj sposobnosti da te riječi čuju. Ne bi mogli govoriti da nisu mogli čuti.
Svi krštenici pozvani su biti propovjednici riječi Božje[15], govoriti, čak u ime Crkve. No ne može netko govoriti u ime Crkve ako ne sluša, s pozornom poslušnošću Božjoj Riječi i onome što Crkva naučava. Zaista, kako će netko ispravno govoriti ako nije ispravno čuo? Kako bi netko mogao govoriti o Bogu ako ne govori s Bogom ili ako ga ne osluškuje u molitvi i razmatranju?
Pričest. Milost (res tantum) euharistije je zajedništvo s Bogom i s drugima.[16] „Euharistija stvara i gaji zajedništvo“[17]. Rađanje Crkve na Pedesetnicu je događaj u koji približavaju osobe koje dolaze, doslovno, s različitih puteva. Milosna sposobnost tog 'saziva' (ekklesia) da prihvati različitost, da bude uistinu 'katolička' (katholikos), vodila je brojne ljude „različitih životnih puteva i sredina“ u jednome smjeru, kao muškarce i žene koji su prvo bili poznati kao pripadnici Puta (hodos; Dj 9,2; 19, 9. 23; 22, 4; 24, 14.22).[18]
Obred pričesti počinje Molitvom Gospodnjom. Kada nas je Isus naučio da Boga nazivamo našim Ocem, on nas ne uči samo kako se trebamo vladati pred Bogom kao Ocem, on nas jednako tako uči postupati jedni s drugima kao s braćom i sa sestrama. U svojoj molitvi Ocu, Isus nam objavljuje njegovu volju: da svi budemo jedno, da budemo u zajedništvu s Trojstvom i sa čitavim čovječanstvom. Evanđelje po Ivanu predstavlja na sažet način Isusovo poslanje: „…zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.“ (Iv 11,52) Postupno ispunjenje Isusove molitve i poslanja u njegovu mističnome tijelu, Crkvi, vidimo od njezinih početaka. U Djelima apostolskim čitamo da u „mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ (Dj 4, 32).
Naš brat Toma poučava nas da euharistija ima trostruko značenje koje odgovara prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Što se tiče sadašnjosti, euharistija označava „crkveno jedinstvo, u koje se ljudi ubrajaju po tom sakramentu te se prema tome naziva pričest ili synaxis. Naime, Ivan Damaščanski kaže (De Fide Orth. Iv) da se naziva pričest zato što po euharistiji mi imamo zajedništvo s Kristom i zato što uzimamo dio u njegovome tijelu i njegovom božanstvu te zato što, po njoj, imamo zajedništvo i ujedinjujemo se uzajamno.“[19] Stoga, za svetoga Tomu, res tantum ili milost euharistije jest zajedništvo, crkveno jedinstvo. Mogli bismo dakle s pravom reći da naše slavljenje euharistije, znaka saveza između Boga i ljudskoga roda, ostaje, u jednom smislu, nepotpuno dokle god smo mi, krštenici, mržnjom razdijeljeni ili odijeljeni jedni od drugih.[20]
Poslanje. Ite, missa est. Pričest je upravljena slanju, odnosno poslanju. Onaj koji prima svetu pričest potaknut je dijeliti, donijeti Isusa drugima. Isto, sinodalno zajedništvo je uvijek usmjereno onkraj sebe, na poslanje, na propovijedanje Evanđelja sve do nakraj zemlje (Dj 1, 8) jer kako bi moglo biti uistinu sinodalno ako bi prestalo biti „na putu“.
Jednodušnost srca i duha prve zajednice vjernika (Dj 4, 32) je ideal za čitavu Crkvu. Sveti Augustin dodatno objašnjava tu jednodušnost: „biti jednoga srca i jednoga duha na putu prema Bogu“[21]. Za Augustina, jedinstvo duha i srca, tj. zajedništvo, ostaje statičko, bez izričite 'svrhe' (telos). Stoga dodaje: na putu prema Bogu. Sinodalnost, biti zajedno na putu, natapa pojam zajedništva kretnjom i dinamizmom. Svaki „sinodalni trenutak“, bio da se radi o maloj zajedničkoj skupštini, biskupskoj sinodi ili ekumenskom saboru, povlaštena je prilika za rast i razvitak. Kada se članovi sinode sastaju kako bi razlučili odgovore na pitanja s kojima se Crkva suočava, oni slušaju i uče jedni od drugih sve dok se ne postigne suglasje. Svaki zaključak sinode je novi korak naprijed za dotičnu crkvenu zajednicu.
Neka nas naš zajednički put privodi prepoznavanju uskrslog Gospodina koji nas prati čitavim putem, nebeskog Kruha koji lomimo i dijelimo, Ljubavi koja uvijek gori u našim srcima, otvarajući nam Pisma i potičući nas na naviještanje onoga što smo vidjeli, čuli i dodirnuli – RIJEČ ŽIVOTA.
Vaš brat,
Fr. Gerard Francisco P. Timoner III., OP
Učitelj Reda
Fusnote:
[1] https://www.americamagazine.org/faith/2023/10/12/timothy-radcliffe-dominicans-synod-jesuits-246278
[2] Usp. PAPA PAVAO VI., Apostolica Sollicitudo, II.
[3] Usp. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae III, pit. 73, čl. 4, odg.
[4] DRUGI VATIKANSKI SABOR, Lumen Gentium, 12.
[5] MEĐUNARODNO TEOLOŠKO POVJERENSTVO, Sinodalnost u životu i poslanju Crkve, 2018., br. 6. Vidi također br. 3: „'Sinoda' je stara i časna riječ u Tradiciji Crkve, čiji smisao crpi na najdubljim sadržajima Objave. Sastavljena iz prijedloga συν (s, sa) i imenice ὁδός (put), ona označava put na kojem narod Božji zajedno hodi. Jednako se odnosi na Gospodina Isusa, koji se predstavlja kao 'put, istina i život' (Iv 14, 6), kao i na činjenicu da su kršćani, njegovi učenici, bivali na početku zvani 'sljedbenici Puta' (usp. Dj 9, 2; 19, 9.23; 22,4; 24, 14.22).“
Dokument je dostupan ovdje:
https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/cti_documents/rc_cti_20180302_sinodalita_en.html
[6] Usp. IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Ad Ephesios IX, 2, u: Franz Xaver FUNK (ur.), Patres apostolici I, Tübingen, 1901, 220.
[7] Usp. PAPA PAVAO VI, Apostolica Sollicitudo, II, 1.b. Premda se dokument tiče specifično Biskupske sinode, cilj sinodalnog zasjedanja ostaje isti na svim razinama sinodalnog skupa.
[8] Premda bi jedan doslovniji prijevod bio „Jer se činilo dobrim Duhu Svetomu i nama da vam ne namećemo teži teret od tih osnova“, grčki tekst prenosi razlučivanje i odluku apostola vođenih Duhom, što je prevedeno na pomalo zamućen, ali ipak jasan način s „odlučili smo, Duh Sveti i mi…“
[9] Ta židovska praksa bacanja kocke se čini „u Gospodinovoj prisutnosti“; npr. Jošua baca kocku za zemlje koje su pripisane Izraelcima (Još 18, 6.8.10). Istina je da Gospodin odlučuje, a ne slučaj: „U krilo plašta baca se kocka, ali je od Jahve svaka odluka.“ (Izr 16, 33).
[10] Usp. PAPA IVAN PAVAO II, Ecclesia de Eucharistia, 6.
[11] DRUGI VATIKANSKI SABOR, Lumen Gentium, 12.
[12] Usp. PAPA BENEDIKT XVI., Homilija s liturgije otvaranja Biskupske sinode 2012.
[13] Usp. Timothy RADCLIFFE, Take the Plunge: Living Baptism and Confirmation, London, 2012., 129.
[14] Julijan EYMARD, Pravilo života, 9.
[15] Usp. PAPA BENEDIKT XVI, Verbum Domini, 94.
[16] Usp. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae III, pit. 73, čl. 4, odg.
[17] PAPA IVAN PAVAO II, Ecclesia de Eucharistia, 40.
[18] Hē hodos je specifično Lukino ime za prve kršćane kao skupinu. Vidi: Joseph FITZMYER, The Designation of Early Christians in Acts and their Significance, u: Joseph FITZMYER, To Advance the Gospel, Grand Rapids, 21998., 320-321.
[19] TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae III, pit. 73, čl. 4, odg.
[20] Usp. Pravilo života Kongregacije Presvetog Sakramenta, 38.
[21] U nekim inačicama Pravila svetog Augustina čitamo: et sit vobis aima una et cor unum (Act 4,32) in Deo. U toj inačici, „in Deo“ (ablativ) ukazuje na statički položaj. Naprotiv, Regula ad servos Dei (PL 32) koristi „in Deum“ (akuzativ) koji prenosi kretanje, tj. „prema Bogu ili u smjeru Boga“. Predlažem ovdje za razmišljanje verziju koja donosi „dinamični“ smisao, tj. „in Deum“, koje je sveti Augustin koristio kako bi objasnio to što znači „živjeti u jedinstvu“: „Et quid est, in unum? Et erat illis, inquit, anima una et cor unum in Deum. (Enarrationes in Psalmos, 132, 2, PL 36) i u pismu monahinjama, napisanom oko 434. godine, gdje koristi isti izričaj: Primum propter quod estis in unum congregatae, ut unanimes habitetis in domo, et sit vobis cor unum et anima una in Deum (Epistola 211, 5, PL 33; svi latinski tekstovi uzeti su iz izdanja Nuova Biblioteca Agostiniana). Iz tog razloga Van Bavel tvrdi da: „karakteristično je za Augustina da gotovo uvijek dodaje ideji 'jedno srce i jedna duša', uzetoj iz Djela apostolskih, dodaje izričaj: 'na putu prema Bogu'.“ Usp. Tarsicius VAN BAVEL, La Regola di Agostino d'Ippona, Palermo, 1986., 48.
