Vijesti

IMG 20241009 WA0003

 

Autor: Adela Agata Čekalović-Babić, dominikanska trećoredica

 

U subotu, 5.10.2024. godine, u Samostanu sv. Dominika i Nacionalnom svetištu bl. Augustina Kažotića u Trogiru, pod svečanom večernjom svetom misom, koju je predvodio provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Tomislav Kraljević, 31 član dominikanske obitelji je položio doživotne zavjete, 7 članova je položilo privremene zavjete, a 7 članova je ušlo u novicijat. Svetu misu su kocelebrirali starješina samostana fr. Petar Galić, koji je također i promotor laičkog bratstva provincije, te fr. Jozo Čirko, duhovnik bratstva. Provincijal je istaknuo da mu je posebno zadovoljstvo što je zavjete položio ovako veliki broj zavjetovanika kao plod višegodišnjeg rada i truda svećenika koji žive i djeluju u ovom samostanu. Kako je rekao, misli da je ovo najveći broj zavjetovanika u zadnjih pedesetak godina. U svojoj homiliji provincijal je istaknuo da milosrđe koje tražimo i nalazimo kod Boga, trebamo pružiti i jedni drugima umjesto da tražimo mane. Također je posvijestio da nismo mi centar oko kojeg se sve vrti.Treba služiti i biti drugima na raspolaganju, a Duh Sveti je onaj koji upravlja i vodi.

 

IMG 20241005 WA0040

 

Članovi laičkog bratstva sv. Dominika gaje četiri karizme koje su specifične u odnosu na ostala slična bratstva, a to su: molitva, studij, zajedništvo i apostolat. U tom duhu je nakon završetka mise, zajedničkog fotografiranja i čestitanja uslijedilo druženje na terasi samostana.

 

20241005 200453 1

 

20241005 200021 1

 

U nedjelju, 06.10.2024. godine, također je svečano, po dominikanskoj tradiciji, proslavljen blagdan Gospe od Ružarija. Uoči jutarnjeg misnog slavlja, kojeg je također predvodio provincijal fr. Tomislav Kraljević, održana je procesija s Gospinim kipom ulicama grada. Provincijal je propovijed započeo uspoređujući molitvu krunice sa listanjem dragog obiteljskog albuma kojim se prisjećamo svojih voljenih osoba i događaja.Moleći krunicu „listamo“ album sa slikama i događajima iz Isusovog života. Također je istaknuo snagu molitve krunice povukavši paralelu čudesne pobjede u bitci kod Lepanta po zagovoru Blažene Djevice i pobjede male nenaoružane Hrvatske u Domovinskom ratu sa krunicom oko vrata.“Kao što vitezovi nose mač o lijevom boku, dominikanski redovnici nose obješenu krunicu“, slikovito je opisao propovjednik.Dakle, tako i svi mi trebamo imati uvijek pri ruci ovo moćno oružje za borbu.

Nakon misnog slavlja, fr. Jozo Čirko je zahvalio svima koji su doprinijeli u organizaciji i sudjelovali u ovoj proslavi, a posebno ocu provincijalu na predvođenju svetih misa i obreda zavjetovanja i ulaska u novicijat što je nazočni puk popratio odobravanjem u nadi da će nas ponovno uskoro pohoditi. Zatim je uslijedila tradicionalna molitva krunice i Molbenica Kraljici sv. Krunice točno u podne.Zajedničkim ručkom u samostanu zaključili smo ova dva izuzetno duhovno bogata i svečana dana.

 

IMG 20241009 WA0005

Gerard Francisco Parco Timoner III 88e maitre lordre Precheurs Dominicains 13 juillet 2019 Il premier Asiatique acceder cette fonction Couvent Santa Sabina Rome 6

 

Draga braćo i sestre,

 

U trenutku kad se odvija drugo zasjedanje XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode, u kojoj imaju udjela i pomažu stanovita naša braća i sestre, molimo kako bi Duh Sveti, koji puše u i po sinodi, nastavio pratiti sav narod Božji u tom hodočašću vjere i života. Pratimo sinodu našim molitvama.

 

Potreban je propovjednik dominikanac kako bi pojasnio jednog papu isusovca![1] Takav je bio naslov članka koji je izašao u časopisu America, nakon trodnevne duhovne obnove koju je vodio naš brat Timothy Radcliffe za sudionike na sinodi.

 

U svome pismu Redu Praedicator Gratiae o proslavi osamstote obljetnice rođenja za nebo (dies natalis) svetoga Dominika, papa Franjo je prepoznao: „Gorljivost svetoga Dominika za Evanđelje i njegova želja za istinskim apostolskim životom vodili su ga do naglašavanja važnosti zajedničkog života… Taj je ideal bratstva trebao pronaći svoj izraz u uključivajućem obliku upravljanja, unutar kojega svi imaju dijela u postupku razlučivanja i odlučivanja, sukladno njihovim odnosnim ulogama i ovlastima, preko sustava skupština na svim razinama'. 'Sinodalni' postupak dopuštao je Redu da prilagodi vlastiti život i poslanje u odnosu na kontekst povijesnih mijena čuvajući istim mahom bratsko zajedništvo. Svjedočanstvo evanđeoskog bratstva, kao proročko svjedočanstvo za zamisao, koja je od Boga nakanjena u Kristu za pomirenje i jedinstvo čitave ljudske obitelji, ostaje temeljna sastavnica dominikanske karizme i oslonac Redu koji se trudi da na taj način promiče obnovu kršćanskog života i širenje Evanđelja u našoj epohi.“ (PG, 6).

 

Podsjećamo da je svrha sinode, osobito Biskupske sinode, produbiti i osnažiti zajedništvo[2] u Crkvi. Jasno se može razlučiti važnost euharistijske duhovnosti za sinodalnu Crkvu zato što milost (res tantum) euharistije jest zajedništvo s Bogom i jedni s drugima.[3] Na taj način možemo reći da se sinodalna narav Crkve redovito ostvaruje i izražava u Euharistiji, „izvoru i vrhuncu kršćanskog života“[4]. Tu bih jednostavnu vezu volio istražiti u ovome pismu i pozivam vas da nad njom razmatrate, dok pratimo sinodu u tijeku našim molitvama.

 

Sinodalnost: „Zajedno hoditi prema zajedništvu“

 

Sinodalnost je način življenja i djelovanja Crkve[5]; riječ je o našem načinu razlučivanja volje Božje za dobrobit Crkve, u svome hodočašću kroz povijest i napredak naroda, koje god bile njihove kulture. Sinodalnost je jedno obilježje Crkve hodočasnice koja u zajedništvu napreduje prema Ocu, u vjernosti Kristu i pod vodstvom Duha Svetoga. Ignacije Antiohijski, u svome pismu kršćanima iz Efeza, kaže kako su članovi Crkve σύνοδοι, „suputnici“, snagom dostojanstva njihova krštenja, kao i njihova prijateljstva s Kristom.[6] Čini se korisnim, na ovom koraku, razlikovati između:

  1. Sinodalnog duha“ („čuvstvena sinodalnost“), tj. iskonsko stanje koje oživljuje crkveno zajedništvo svakoga trenutka. On se očituje na redovan, ali dubok način u euharistijskom
  1. Sinodalnih trenutaka“, „sinodalnih događanja“ („djelotvorna sinodalnost“) ili konkretno očitovanje toga duha kada zakonita vlast (župnik, poglavar, biskup, papa) saziva jednu crkvenu zajednicu (župa, redovnička kongregacija, mjesna ili opća Crkva) kako bi razglobili sporna pitanja (primjerice, krivovjerja prvih stoljeća) ili kako bi zajedno razlučili ono što je dobro za zajednicu (obnova, itd.), kako bi zatim zakonita vlast (redovnički poglavar, biskupski zbor, papa) mogli zauzeti odluke radi zajedničkog dobra. Svrha toga okupljanja je osnažiti zajedništvo.[7] Redovnička skupština, župno pastoralno vijeće, biskupijska sinoda, biskupska sinoda, ekumenski sabor, itd., primjeri su tih sinodalnih trenutaka; kao i obitelj kao 'kućna crkva' (ecclesia domestica) na dubok i temeljan način također jest korjenito „sinodalni trenutak“.

 

Crkveno razlučivanje i odlučivanje

 

Zaključismo Duh Sveti i mi[8]… (Dj 15, 28). To je bio jedan znakovit trenutak u povijesti Crkve. Suočena sa neslaganjem i podjelom, Crkva zauzima stav bez presedana. Jakov, glava jeruzalemske zajednice, izrekao je taj smjeli zaključak, prvi ishod tegobnog zajedničkog razlučivanja u rađajućoj Crkvi, uz apostole Petra i Pavla, pod vodstvom Duha Svetoga.

 

Prije tog odlučujućeg trenutka, apostoli su, pod Petrovim vodstvom, bacili kocku, kao nekoć izraelski veliki svećenik, kako bi odredili tko će uzeti mjesto Jude Iškariotskog. Imali su jasne stavke glede osobe koju treba odabrati: „Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.“ (Dj 1, 21-22). Molili su kako bi bili vođeni, no kad je došao trenutak za izbor između Josipa i Matije, utekli su se bacanju kocke. Na taj način donesena odluka nije ishod nutarnjeg postupka zajedničkog razlučivanje, već je jedan neosoban i izvanjski čin pronicanja Božje volje, sličan onomu koji se koristio u Starom Zavjetu: „Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu.“ (Lev 16, 8).[9] Bog, čija se volja daje raspoznati neizravnim putem, pomoću neživog predmeta, koji je, tako reći, izdvojen iz mogućnosti ljudske manipulacije i pogreške u prosuđivanju, ostaje transcendentan i nezamjetljiv.

 

U vršenju mojih djelatnosti kao Učitelja Reda, koliko bih želio da nemam teških odluka za donijeti; kada bi samo naše konstitucije dopuštale „bacanje kocke“ kao zakonito sredstvo za donošenje odluka! No izbor Matije je posljednje bacanje kocke koje vidimo u Novom zavjetu. Nakon Pedesetnice, donošenje odluke je korjenito izmijenjeno iz razloga unutarnje prisutnosti Duha Svetoga koji igra „djelatnu ulogu“ u životu Crkve. Zato mnogi bibličari Djela apostolska nazivaju „Djela Duha Svetoga“. Tada je Jakov, glava jeruzalemske zajednice, na Saboru u Jeruzalemu izrekao svoj sud: „Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno“ (Dj 15, 28). Važna se odluka više ne donosi izvanjskim pronicanjem Božje volje, već kroz zajednički postupak izraženog dijaloga i strpljivog razlučivanja pod vodstvom Duha Svetoga, kako bi se odredilo što je uistinu dobro za zajednicu. Jer „Duh Istine, koji upućuje u svu istinu“ (usp. Iv 16, 13) sada „prebiva u njima“ (usp. 1 Kor 3, 16). Nakon Pedesetnice, „apostolski način“ za donošenje odluka, „u Gospodinovoj prisutnosti“, jest zajedničko razlučivanje. Priopćavanje odluke zajednicama pismom, a potom izbor i slanje izaslanika kako bi pratili primanje pisma u zajednicama čini sastavni dio čitavog postupka donošenja i ostvarivanja zajedničke odluke (Dj 15, 22-32).

 

Euharistijska duhovnost i sinodalnost

 

Pripovijest o dvojici učenika na putu u Emaus stavlja pred nas sastavnice koje nam mogu pomoći da rastemo u sinodalnom životu Crkve. Oni hodaju zajedno (synodoi), kako je Isus to rekao onima koje je poslao propovijedati Kraljevstvo. No, oni se udaljuju od Jeruzalema, od zajednice apostola, zato što su izgubili nadu: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ Potom je Isus hodao s njima, objasnio im je Pisma i lomio kruh. Slušanje Riječi otvorio im je duh, lomljenje kruha iznova im je darovalo nadu!

 

Crkva, zajedništvo krštenih, čini svoju sinodalnu narav stvarnom i prisutnom u slavljenju euharistije, slavljenju vlastitog zajedništva s Bogom i jednih s drugima. Euharistija je doista jedna hrana 'na putu s tobom' (via te cum), jedina okrjepa za hodočasnički narod Božji, euharistijski skup koje nastoji rasti u dubljem razumijevanju vjere i većoj ljubavi Gospodinovoj: „Svaki put kada Crkva slavi euharistiju, vjernici na stanovit način mogu ponovno proživjeti iskustvo dvojice učenika na putu u Emaus: 'Uto im se otvore oči te ga prepoznaše' (Lk 24, 31).“[10] Može se dakle reći da se sinodalna narav Crkve redovito izražava u euharistiji, „izvoru i vrhuncu kršćanskog života“.[11]

 

Euharistijski skup (synaxis) je najosnovniji i, stoga, opći izričaj i ozbiljenje sinodalnog života. Ondje nalazimo sastavnice koje pogoduju 'sinodalnome čuvstvu' (affectus synodalis). Tako, osobiti vidici euharistijske duhovnosti trebaju natapati različite izričaje sinodalnog života.

 

Sabrani u imenu Trojstva. Euharistija počinje znakom križa i zazivom Trojstva. Skup sazvan u Božjem imenu znači da su njegovi čini izvršeni u njegovu imenu. U dubokom smislu, Crkva postaje sakrament Krista budući da postaje nositeljicom njegove Prisutnosti: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18, 20). Na taj način, kada se pojave podjele ili kada se očituju tragovi razdora unutar jedne zajednice zbog različitog uvjerenja ili stava, vrijeme je da se zaustavi i savjesno ispita je li prianjanje uz ta uvjerenja koja dijele uistinu učinjeno u ime Boga i otkriva li se usred njih Kristova prisutnost.

 

Pomirenje. Skup pozvan i sabran u imenu Trojstva podržava zajedništvo pomoću čina pomirenja s Bogom (okomito pomirenje) i jedni s drugima (vodoravno pomirenje). 'Ispovijed grijeha' (confessio peccati) slavi milosrdnu Božju ljubav i iskazuje želju da se ne dopusti usmjerenju grijeha ka podjeli da zapriječi jedinstvo: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ (Mt 5, 23-24). U svojoj homiliji prilikom otvorenja Biskupske sinode 2012. godine, papa Benedikt je ukazao da kroz pomirenje prolazi najbolji put prema novoj evangelizaciji.[12] Pomirenje je najbolji način za ozdravljenje narušenih odnosa i slomljenih srdaca. Isus nam govori: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ (Mt 5, 23-24). Euharistija je sakrament zajedništva i jedinstva. Nije začuđujuće da započinjemo slavlje euharistije sa pokajničkim činom, tražeći oprost i pomirenje. Također, netom prije primanja svete pričesti, uzajamno si dajemo znak Kristova mira. 'Milost' (res tantum), punina milosti euharistije, zaustavljena je ako nismo u potpunosti pomireni.

 

„Vodoravno pomirenje“ nastaje kada se dvije osobe uključene u sukob snize i odluče se založiti na putu jedne pomirene budućnosti, oslanjajući se na pomireno sjećanje.

 

Jim Campbell OP je američki državljanin koji je služio u Zračnim snagama SAD za vrijeme Drugog svjetskog rata i sudjelovao je u bombardiranju Japana. Čak i nakon što se priključio Redu, bio je tjeskoban zbog onoga što je učinio kao vojnik. Kad je susreo jednog japanskog dominikanca, fr. Oshidu, pristupio mu je i ispričao mu se: „Fr. Oshida, ja sam bombardirao vaš narod tijekom rata, došao sam tražiti oprost.“ Fr. Oshida mu je odgovorio: „Ja sam pak bio član japanske protuzrakoplovne jedinice; pokušavali smo vas srušiti i ja sam isto žalostan, propustili smo našu šansu!“ Shvativši da je fr. Oshida izmislio svoju povijest, fr. Campbell se nasmijao te su se zagrlili![13] Za fr. Campbell, koji je bio patio od tjeskobe u svojoj savjesti, bilo je oslobađajuće shvatiti da, u svakom sukobu, sve uključene osobe imaju dijela u istome zlu i da zato ne možemo prebaciti krivnju na nas ili na drugoga.

 

Međutim, ako pomirenje nije moguće jer je druga strana otišla ili umrla ili jednostavno odbija pomiriti se, potrebno je poći putem oprosta. Jednoga dana, jedan je svetac rekao: „Oprost preobražava grešne okolnosti u milosne prilike.“[14] Trebamo razumjeti da opraštanje znači preuzeti upravu nad našom smirenošću duha i našim blagostanjem. Ne čekamo da se onaj, koji nas je povrijedio, ispriča, jer tako izručujemo smirenost duha u ruke onoga koji nam je učinio nešto krivo. A ako je prijestupnik već mrtav? Bi li to značilo da ne možemo više oprostiti jer nikada neće biti isprike? Netko je mudro rekao „Oprostiti znači osloboditi zatvorenika i uvidjeti da ste taj zatvorenik vi!“

 

Pažljivo osluškivanje Boga i drugih. Tijekom euharistijskog slavlja slušamo navještaj Riječi Božje i njezino razjašnjavanje u homiliji. U svojoj biti, propovijedanje Božje riječi je dijaloško: kako bi propovijedanje uistinu prenijelo Božju poruku, propovjednik i njegovi slušatelji trebaju razmatrati riječ Božju. Kako bi propovijedanje dotaklo srce slušateljstva, propovjednik treba pažljivo osluškivati životne situacije svoga naroda. Ovo dijaloško ustrojstvo liturgije je uzor za dijalog u zajedničkom razlučivanju: prije nego li slušamo jedni druge, trebamo prvo slušati riječ Božju u ozračju molitvenog razmatranja, kako bismo uistinu mogli razlučiti njegovu volju za našu zajednicu.

 

Jedno od najdojmljivijih čuda koje je Isus bio učinio je ozdravljenje nijemog čovjeka: On je prvo „utisne svoje prste u njegove uši, zatim […] dotakne se njegova jezika […] i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!«“ (Mk 7, 31-37). Jasno je da ne možemo govoriti ako prije nismo čuli. Zapravo, većina nijemih osoba ne može govoriti ne zato što je njihov jezik manjkav, već zato što su gluhi.

 

Nitko ne može proizvesti zvuk bez da ijedan čuje. Prije nekoliko godina, na sveučilištu Svetoga Tome u Manili, više od dvije tisuće gluhih pacijenata dobili su besplatne slušne aparate od strane jedne zaklade. Osobno sam utvrdio da se nevino lice gluhe djece ozarilo kad su zadivljeni ušli u svijet zvuka! Kao da su se zagolicali slušajući nešto prvi put! Zatim, naučilo ih se izgovarati njihove prve slogove: „Ma-ma, ta-ta“. Njihova sposobnost za izricanje riječi uvelike je ovisila o njihovoj sposobnosti da te riječi čuju. Ne bi mogli govoriti da nisu mogli čuti.

 

Svi krštenici pozvani su biti propovjednici riječi Božje[15], govoriti, čak u ime Crkve. No ne može netko govoriti u ime Crkve ako ne sluša, s pozornom poslušnošću Božjoj Riječi i onome što Crkva naučava. Zaista, kako će netko ispravno govoriti ako nije ispravno čuo? Kako bi netko mogao govoriti o Bogu ako ne govori s Bogom ili ako ga ne osluškuje u molitvi i razmatranju?

 

Pričest. Milost (res tantum) euharistije je zajedništvo s Bogom i s drugima.[16] „Euharistija stvara i gaji zajedništvo“[17]. Rađanje Crkve na Pedesetnicu je događaj u koji približavaju osobe koje dolaze, doslovno, s različitih puteva. Milosna sposobnost tog 'saziva' (ekklesia) da prihvati različitost, da bude uistinu 'katolička' (katholikos), vodila je brojne ljude „različitih životnih puteva i sredina“ u jednome smjeru, kao muškarce i žene koji su prvo bili poznati kao pripadnici Puta (hodos; Dj 9,2; 19, 9. 23; 22, 4; 24, 14.22).[18]

 

Obred pričesti počinje Molitvom Gospodnjom. Kada nas je Isus naučio da Boga nazivamo našim Ocem, on nas ne uči samo kako se trebamo vladati pred Bogom kao Ocem, on nas jednako tako uči postupati jedni s drugima kao s braćom i sa sestrama. U svojoj molitvi Ocu, Isus nam objavljuje njegovu volju: da svi budemo jedno, da budemo u zajedništvu s Trojstvom i sa čitavim čovječanstvom. Evanđelje po Ivanu predstavlja na sažet način Isusovo poslanje: „…zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.“ (Iv 11,52) Postupno ispunjenje Isusove molitve i poslanja u njegovu mističnome tijelu, Crkvi, vidimo od njezinih početaka. U Djelima apostolskim čitamo da u „mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ (Dj 4, 32).

 

Naš brat Toma poučava nas da euharistija ima trostruko značenje koje odgovara prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Što se tiče sadašnjosti, euharistija označava „crkveno jedinstvo, u koje se ljudi ubrajaju po tom sakramentu te se prema tome naziva pričest ili synaxis. Naime, Ivan Damaščanski kaže (De Fide Orth. Iv) da se naziva pričest zato što po euharistiji mi imamo zajedništvo s Kristom i zato što uzimamo dio u njegovome tijelu i njegovom božanstvu te zato što, po njoj, imamo zajedništvo i ujedinjujemo se uzajamno.“[19] Stoga, za svetoga Tomu, res tantum ili milost euharistije jest zajedništvo, crkveno jedinstvo. Mogli bismo dakle s pravom reći da naše slavljenje euharistije, znaka saveza između Boga i ljudskoga roda, ostaje, u jednom smislu, nepotpuno dokle god smo mi, krštenici, mržnjom razdijeljeni ili odijeljeni jedni od drugih.[20]

 

Poslanje. Ite, missa est. Pričest je upravljena slanju, odnosno poslanju. Onaj koji prima svetu pričest potaknut je dijeliti, donijeti Isusa drugima. Isto, sinodalno zajedništvo je uvijek usmjereno onkraj sebe, na poslanje, na propovijedanje Evanđelja sve do nakraj zemlje (Dj 1, 8) jer kako bi moglo biti uistinu sinodalno ako bi prestalo biti „na putu“.

 

Jednodušnost srca i duha prve zajednice vjernika (Dj 4, 32) je ideal za čitavu Crkvu. Sveti Augustin dodatno objašnjava tu jednodušnost: „biti jednoga srca i jednoga duha na putu prema Bogu“[21]. Za Augustina, jedinstvo duha i srca, tj. zajedništvo, ostaje statičko, bez izričite 'svrhe' (telos). Stoga dodaje: na putu prema Bogu. Sinodalnost, biti zajedno na putu, natapa pojam zajedništva kretnjom i dinamizmom. Svaki „sinodalni trenutak“, bio da se radi o maloj zajedničkoj skupštini, biskupskoj sinodi ili ekumenskom saboru, povlaštena je prilika za rast i razvitak. Kada se članovi sinode sastaju kako bi razlučili odgovore na pitanja s kojima se Crkva suočava, oni slušaju i uče jedni od drugih sve dok se ne postigne suglasje. Svaki zaključak sinode je novi korak naprijed za dotičnu crkvenu zajednicu.

 

Neka nas naš zajednički put privodi prepoznavanju uskrslog Gospodina koji nas prati čitavim putem, nebeskog Kruha koji lomimo i dijelimo, Ljubavi koja uvijek gori u našim srcima, otvarajući nam Pisma i potičući nas na naviještanje onoga što smo vidjeli, čuli i dodirnuli – RIJEČ ŽIVOTA.

 

Vaš brat,

Fr. Gerard Francisco P. Timoner III., OP

Učitelj Reda

 

Fusnote:

[1] https://www.americamagazine.org/faith/2023/10/12/timothy-radcliffe-dominicans-synod-jesuits-246278

[2] Usp. PAPA PAVAO VI., Apostolica Sollicitudo, II.

[3] Usp. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae III, pit. 73, čl. 4, odg.

[4] DRUGI VATIKANSKI SABOR, Lumen Gentium, 12.

[5] MEĐUNARODNO TEOLOŠKO POVJERENSTVO, Sinodalnost u životu i poslanju Crkve, 2018., br. 6. Vidi također br. 3: „'Sinoda' je stara i časna riječ u Tradiciji Crkve, čiji smisao crpi na najdubljim sadržajima Objave. Sastavljena iz prijedloga συν (s, sa) i imenice ὁδός (put), ona označava put na kojem narod Božji zajedno hodi. Jednako se odnosi na Gospodina Isusa, koji se predstavlja kao 'put, istina i život' (Iv 14, 6), kao i na činjenicu da su kršćani, njegovi učenici, bivali na početku zvani 'sljedbenici Puta' (usp. Dj 9, 2; 19, 9.23; 22,4; 24, 14.22).“

Dokument je dostupan ovdje:

https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/cti_documents/rc_cti_20180302_sinodalita_en.html

[6] Usp. IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Ad Ephesios IX, 2, u: Franz Xaver FUNK (ur.), Patres apostolici I, Tübingen, 1901, 220.

[7] Usp. PAPA PAVAO VI, Apostolica Sollicitudo, II, 1.b. Premda se dokument tiče specifično Biskupske sinode, cilj sinodalnog zasjedanja ostaje isti na svim razinama sinodalnog skupa.

[8] Premda bi jedan doslovniji prijevod bio „Jer se činilo dobrim Duhu Svetomu i nama da vam ne namećemo teži teret od tih osnova“, grčki tekst prenosi razlučivanje i odluku apostola vođenih Duhom, što je prevedeno na pomalo zamućen, ali ipak jasan način s „odlučili smo, Duh Sveti i mi…“

[9] Ta židovska praksa bacanja kocke se čini „u Gospodinovoj prisutnosti“; npr. Jošua baca kocku za zemlje koje su pripisane Izraelcima (Još 18, 6.8.10). Istina je da Gospodin odlučuje, a ne slučaj: „U krilo plašta baca se kocka, ali je od Jahve svaka odluka.“ (Izr 16, 33).

[10] Usp. PAPA IVAN PAVAO II, Ecclesia de Eucharistia, 6.

[11] DRUGI VATIKANSKI SABOR, Lumen Gentium, 12.

[12] Usp. PAPA BENEDIKT XVI., Homilija s liturgije otvaranja Biskupske sinode 2012.

[13] Usp. Timothy RADCLIFFE, Take the Plunge: Living Baptism and Confirmation, London, 2012., 129.

[14] Julijan EYMARD, Pravilo života, 9.

[15] Usp. PAPA BENEDIKT XVI, Verbum Domini, 94.

[16] Usp. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae III, pit. 73, čl. 4, odg.

[17] PAPA IVAN PAVAO II, Ecclesia de Eucharistia, 40.

[18] Hē hodos je specifično Lukino ime za prve kršćane kao skupinu. Vidi: Joseph FITZMYER, The Designation of Early Christians in Acts and their Significance, u: Joseph FITZMYER, To Advance the Gospel, Grand Rapids, 21998., 320-321.

[19] TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae III, pit. 73, čl. 4, odg.

[20] Usp. Pravilo života Kongregacije Presvetog Sakramenta, 38.

[21] U nekim inačicama Pravila svetog Augustina čitamo: et sit vobis aima una et cor unum (Act 4,32) in Deo. U toj inačici, „in Deo“ (ablativ) ukazuje na statički položaj. Naprotiv, Regula ad servos Dei (PL 32) koristi „in Deum“ (akuzativ) koji prenosi kretanje, tj. „prema Bogu ili u smjeru Boga“. Predlažem ovdje za razmišljanje verziju koja donosi „dinamični“ smisao, tj. „in Deum“, koje je sveti Augustin koristio kako bi objasnio to što znači „živjeti u jedinstvu“: „Et quid est, in unum? Et erat illis, inquit, anima una et cor unum in Deum. (Enarrationes in Psalmos, 132, 2, PL 36) i u pismu monahinjama, napisanom oko 434. godine, gdje koristi isti izričaj: Primum propter quod estis in unum congregatae, ut unanimes habitetis in domo, et sit vobis cor unum et anima una in Deum (Epistola 211, 5, PL 33; svi latinski tekstovi uzeti su iz izdanja Nuova Biblioteca Agostiniana). Iz tog razloga Van Bavel tvrdi da: „karakteristično je za Augustina da gotovo uvijek dodaje ideji 'jedno srce i jedna duša', uzetoj iz Djela apostolskih, dodaje izričaj: 'na putu prema Bogu'.“ Usp. Tarsicius VAN BAVEL, La Regola di Agostino d'Ippona, Palermo, 1986., 48.

Screenshot 8 10 2024 11156 ika.hkm.hr

 

Izvor tekst i fotografije (sva prava pridržana): Informativna katolička agencija (ika.hkm.hr)

 

Vjernici Župe Kraljice svete krunice na zagrebačkom Borongaju proslavili su u ponedjeljak 7. listopada 2024. župnu svetkovinu. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

 

Biskup Rogić najprije je okupljenim vjernicima i braći svećenicima čestitao župnu svetkovinu, Kraljicu svete krunice. “Njoj se u zagovor utječemo, vjerujem, svakodnevnom molitvom svete krunice. Doista, svaki dan može biti Gospin dan ako joj ga posvetimo. Ako joj se molimo. Najčešće krunicu prebiremo i tako po molitvi Majci Božjoj, s njom ulazimo u tajne naše spasenja, veličinu Božje ljubavi za nas”, rekao je mons. Rogić te istaknuo da su brojni Marijini blagdani tijekom godine, a svaki slavi neki dio njezina života. Slaveći je kao Kraljicu svete krunice kao da slavimo sve njezine blagdane i posredovanja kod Sina Božjega, a onda i sve tajne spasenja kao što ih nižemo u otajstvima krunice,“ istaknuo je mons. Rogić.

 

U nastavku je biskup Rogić pojasnio zašto Crkva slavi 7. listopada blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice. “Crkva slavi ovaj blagdan na spomen velike kršćanske pobjede nad Turcima u bitci kod Lepanta nakon što je papa Pio V. pozvao vjernike da mole krunicu za uspješan ishod sukoba. U zahvalu za tu pobjedu papa Pio V. je 7. listopada proglasio blagdanom Gospe od pobjede. Nešto poslije, 1573. papa Grgur XIII. želi još više istaknuti značenje pobjede po moljenju krunice i Gospinu zaštitu pa mijenja naziv blagdana u Blagdan Svete krunice. Papa Pavao VI. će 1969. i taj naziv promijeniti u blagdan Blažene Djevice Marije od krunice, a koji se kod nas u narodu naziva “Gospa od krunice”, “Gospa ružarica”, “Gospa od ružarija”, pojasnio je te u nastavku spomenuo povijest Gospine krunice i nastanak otajstava krunice.“

 

Govoreći o brojnim milostima biskup Rogić rekao je da se ne smije zaboraviti da nas Blažena Djevica Marija sigurno vodi Bogu. “Upravo tu pobožnost i molitvu generacije prenose s koljena na koljeno i tako svjedoče vjeru. Daj Bože da tako u našem narodu ostane. Djedovi i bake, majke i očevi da poučavaju svoju djecu, kako se moli Gospi, hodočasti i čini žrtva u znak zahvalnosti za primljena dobročinstva. U nastavku je propovjednik rekao da je krunica sredstvo za razmatranje o Kristovu životu te da je to pomoć da Ga se još više upozna i ljubi. “Kroz zrnca krunice struji ljubav koja čeka da se majci vrate sva njezina djeca. Rodila nas je pod križem da nas povede put novoga života“, naglasio je propovjednik.

 

Biskup Rogić osvrnuo se i na izranjene odnose unutar našega društva i obitelji te je usporedio i pročitani odlomak Evanđelja u kojemu se dječak Isus zadržao u Hramu, u kući Oca svojega. “Dijete Isus imalo je svoj plan i događa se drama – nema ga! Trebalo ga je tražiti, a već su Marija i Josip odmakli dan hoda. Što su osjetili Josip i Marija kada su ga napokon našli? Ipak je sve dobro prošlo i ništa mu se nije dogodilo. Čudno je to, dvanaestogodišnjak razgovora s rabinom. On je u kući svoga Oca, a oni to tada nisu mogli razumjeti. Marija je sve to čuvala u svojem srcu jer je takvo majčinsko srce. Ono čuva te događaje kao brigu i strah, ljubav i žrtvu, radost kada sve dobro prođe, a Isus je napredovao u dobi, mudrosti i milosti kod Boga i ljudi. Majko i očevi, hoćete li u ovome prepoznati i sebe? Vaše brige i traženja, sve što želite dobro za svoje dijete. Dijete je dar od Boga, neponovljiv i jedinstven i s time se ništa ne da usporediti. Obitelj je dar od Boga. Bog stvara čovjeka na svoju sliku kao muško i žensko da po daru uzajamne ljubavi i međusobnog predanja obitelj bude mjesto rađanja, stvaranja novog života. Po tome Bog čovjeka uzdigao na najveće dostojanstvo kada ga je uključio u stvaranje novoga života“, rekao je biskup Rogić.

 

Na koncu je biskup Rogić poručio vjernicima da ustraju na putu do vrata nebeskih, kako vjernici zovu Mariju. “Zrnca krunice vode nas kroz misterij i tajnu našega otkupljenja. Radost i nada, žalost i tjeskoba naše svakodnevice u otajstvu krunice nalazi svoj smisao. Poistovjećujemo se s Majkom koja se raduje i žalosti i koja se slavi u uskrsnoj pobjedi svoga Sina! Neka naši dani budu prožeti nadom koju nudi Marija, vjerom koju Marija svjedoči i radošću koju uzrokuje sigurnost Marijina zagovora. Preoznajmo se kao njezina djeca i među sobom, braćo!“, zaključio je mons. Rogić.

 

Proslavi svetkovine prethodila je trodnevna duhovna priprava, od petka 4. do nedjelje 6. listopada, kada su nakon misa u 19 sati održani prigodni duhovni nagovori.

 

Screenshot 8 10 2024 11259 ika.hkm.hr

DSC 0102 1

 

Autor: Ana Dagelić

 

U dominikanskoj župnoj crkvi Kraljice Svete Krunice u Zagrebu u četvrtak, 3. listopada 2024. održan je koncert marijanskih pjesama „Ave Maria”, na kojem su nastupili dječji zbor „Rajske note“, mješoviti zbor „Bl. Augustin Kažotić“, sopranistica Natalija Kralj, orguljaš Dubravko Ćepulić Polgar, violinistica Marija Ćepulić te dirigent i voditelj zborova fr. Bonifacije Franjo.

 

Na koncertu je izveden odabrani repertoar hrvatske i inozemne marijanske baštine. Okupljeni su mogli čuti i praizvedbu skladbe „Oda Kraljici krunice“, koja je nastala suradnjom dvojice dominikanske subraće: župnika i priora samostana Kraljice svete krunice fr. Ivana Marije Tomića, koji potpisuje tekst i fr. Bonifacija Franje koji je „Odu Kraljici krunice” uglazbio.

 

 

Župnik je u svojoj zahvali glazbenicima i zborovima posebno istaknuo doprinos roditelja djece koja pjevaju u dječjem zboru, izrazivši zahvalnost što ih od malih nogu uče zajedništvu u župnoj zajednici. Naveo je i prigodno razmišljanje pape Benedikta XVI.: „Glazba, vrhunska glazba, opušta um, budi duboke osjećaje i, tako reći, prirodan je poziv da se u svakoj situaciji ljudskog postojanja, bilo radosnoj ili tužnoj, uzdigne um i srce k Bogu. Glazba može postati molitva.”

 

Marijanski koncert uoči župne svetkovine Kraljice svete krunice održan je petu godinu zaredom. Pokrenut je prije pet godina kao projekt tada studenata glazbe Dubravka Ćepulića Polgara, Natalije Kralj i fr. Bonifacije Franje, a suradnja je ubrzo proširena na župne zborove i goste, te je postala duhovno – glazbena priprava za proslavu župne svetkovine.

 

svi 2 1

 

Rajske note 1 1

 

DSC 0110 1

 

DSC 0117 1

 

DSC 0089 1

 

DSC 0126 1

 

20241002 103505 1

 

Autor: Domagoj Augustin Polanščak OP

 

Novaci Hrvatske dominikanske provincije, fr. Valentin Lešić i fr. Timotej Faustin Otto, zajedno s učiteljem novaka, fr. Domagojem Augustinom Polanščakom, boravili su u Samostanu sv. Nikole u Korčuli od 30. rujna do 3. listopada 2024. godine, uz srdačno gostoprimstvo i bratsku susretljivost fr. Zvonka Džankića, samostanskog starješine. Bila je to prigoda da se braća novaci upoznaju s životom i radom u jednom od naših manjih otočnih samostana. Tijekom navedenog razdoblja braća su zajedno molila časoslov i bila na svetim misama, zajedno su objedovala i družila se.

 

20241001 114611 1

 

Prvog dana neki su uređivali okoliš samostana, dok su neki za to vrijeme pripremali ručak. Vojnički grah bio je okrepa za tijelo, ali i “novicijatski dar” povodom skorašnjeg imendana i rođendana brata Zvonka. Istog dana fr. Domagoj Augustin, novoimenovani ispovjednik sestara dominikanki u Korčuli i duhovnik laičkih bratstava na otoku Korčuli, održao je susret sa sestrama i članovima bratstava, uz Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, euharistijsko slavlje s prigodnom homilijom te duhovni nagovor.

 

20241002 103243 1

 

Drugog dana braća dominikanci prisustvovali su proslavi svetkovine Anđela Čuvara, nebeskih zaštitnika istoimene Kongregacije sestara dominikanki. Euharistijsko slavlje u samostanskoj kapeli sestara predvodio je fr. Zvonko, a propovijedao je fr. Domagoj Augustin, uz nazočnost s. Jake Vuco, vrhovne poglavarice Kongregacije. Na početku svete mise održan je obred ulaska u novicijat dviju postulantica, Tene Pavlović i Andeje Buzov, dok je s. Marta Marija Šutalo poslije homilije obnovila redovničke zavjete na godinu dana. Braća su nastavila slavlje sa sestrama i gostima tijekom zajedničkog objeda.

 

20241002 122021 1

 

Ostatak svojeg boravka u Korčuli novaci i učitelj iskoristili su za šetnju i upoznavanje s prirodnim i kulturnim ljepotama ovog prekrasnog gradića. Poslije svega uslijedio je “morski povratak” u Dubrovnik i nastavak novicijata u Samostanu sv. Dominika, uz pomisao na neke nove korčulanske susrete.

 

20241002 103037 1

Stranica 6 od 309