Vijesti

Autor: fr. Leonardo Matinović OP

Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga 2024. u samostanu kraljice sv. Krunice, braća su se na zajedničkom ručku oprostila od s. Ljubice Jurić, sakristanke crkve i župe Kraljice sv. Krunice na zagrebačkoj Koloniji.

S. Ljubica Jurić pristigla je u samostan na Koloniju prije četiri godine, ali je u župi i samostanu ostavila dubok trag. Iako četiri godine ne zvuči puno, ipak je to dovoljno da uđe i ostane u srcima župljana i braće, koja na predanom služenju i radu u samostanu i župi s. Ljubici od srca zahvaljuju. U kratkom govoru koji je za vrijeme ručka izrekao prior samostana fr. Ivan Marija Tomić, najupečatljivije su zasigurno je ostale one riječi da je s. Ljubica zaista braći u samostanu bila sestra, a mlađima i majka. Poslije govora se i zapjevalo, a prior je s. Ljubici uručio i prigodan dar.

Časna majka s. Jaka Vuco, po potrebama zajednice sestara dominikanki u Subotici, asignirala je s. Ljubicu u zajednicu u Suboticu, a na mjesto s. Ljubice kao sakristanke u župi Kraljice sv. Krunice imenovala s. Otiliju Mijić, koja je do sada djelovala u Virju. Dok s. Otiliji želimo srdačnu i bratsku dobrodošlicu u samostansku zajednicu na Koloniji, s. Ljubici želimo obilje Božjega blagoslova, zagovor i zaštitu Blažene Djevice Marije i sv. Dominika u novoj zajednici, nadajući se nekom ponovnom susretu.

Autor: fr. Valentin Lešić, novak

Novaci Hrvatske dominikanske provincije, fr. Valentin Lešić i fr. Timotej Faustin Otto, zajedno s učiteljem novaka, fr. Domagojem Augustinom Polanščakom, boravili su u Samostanu sv. Marije Milosne u Bolu na Braču od 20. do 27. listopada 2024. godine. Povod je bio kratkoročna ispomoć braći u Bolu, a bila je to ujedno prigoda da se braća novaci, nakon Korčule, upoznaju sa životom i radom u još jednom od naših otočnih samostana.

U Bol smo doputovali katamaranom iz Splita u poslijepodnevnim satima. U luci nas je dočekao fr. Ivo Plenković, a nakon srdačne dobrodošlice uputili smo se prema samostanu gdje nas je čekao još jedan član bolske zajednice, fr. Josip Šimić. Starješina samostana, fr. Ante Kazoti, bio je tijekom našeg boravka u Bolu službeno odsutan. Već po dolasku samostan nas je privukao svojom unutrašnjom i vanjskom ljepotom, ali prije svega svojim duhovnim ozračjem mira i tišine. Pogled koji se pruža s njegovih vidika na morska bespuća podsjeća promatrača na prostranstva i dubine koje se nalaze i u njemu samome.

Sljedećega dana braća novaci zajedno sa svojim učiteljem krenuli su u osvajanje Vidove gore (778 m), najvišeg vrha na jadranskim otocima. Ovaj pothvat nije bio samo tjelesni, nego i duhovni. Osvajanje vrha bilo je također osvajanje samih sebe, kroćenje naših ljudskih slabosti, vježbanje u krepostima, žrtvovanje onog tjelesnog kako bi se usavršilo ono duhovno. Uspinjali smo se putem punim kamenja, strmina i brojnih uzbrdica, ali put u visine nikad nije lak i jednostavan. Došavši na vrh braća su shvatila da je sve imalo smisla, jer Sunce tamo gore doista svijetli na drugačiji i ljepši način. Bila je to prigoda da izmolimo krunicu i tako izrazimo Bogu zahvalnost. Uslijedio je predah i druženje uz piće i hranu. Zbog svega spomenutog došlo nam je da u jednom trenutku kažemo, poput apostola Petra: “Dobro nam je ovdje biti. Hajde da načinimo tri sjenice”. Ipak, svjesni svojeg života i poslanja “tamo dolje”, odlučili smo se vratiti u Bol te tako završiti ovo kratko, ali bogato i sadržajno putovanje.

Vrijeme u samostanu provodili smo u molitvi i radu, učenju i plodonosnoj tišini, praćeni plavetnilom i zvukovima mora te zelenilom bolskog vrta. Svoj duh oplemenili smo i posjetom samostanskom muzeju koji nas je odveo u neka druga vremena koja svoju prošlost pričaju jezikom umjetnosti. Bilo je prigode i za “prizemne” stvari pa smo se tako popeli na drvo rogača. Bili su to rogači kojima se razmetni sin htio nasititi skupa sa svinjama (Lk 15,16). Tako smo se prisjetili da čovjek može vrlo lako (pro)pasti iz duhovne raskoši u životinjsko blato. Ipak, mi nismo bili tako gladni da bismo pojeli sve rogače, nego smo ih ostavili za kolače. Posjetili smo i Bol, a krajnja točka našeg obilaska bila je poznata plaža Zlatni rat koja u zalasku Sunca doista sjaji poput zlata. Čak se i jedna mačka morala popeti na zid i zastati kako ne bi propustila prekrasni zalazak Sunca.

Posljednji dan našeg boravka u Bolu, Dan Gospodnji, bio je ispunjen posebnim zajedništvom oko euharistijskog stola, ali i zajedništvom oko stola koji hrani tijelo. More nas je sve više zvalo da krenemo dalje i tako smo se polako uputili natrag u Dubrovnik. Jesmo li što upecali u mrežu svojeg srca i hoćemo li koga upecati u mrežu vječnog života, vidjet ćemo, uz Božju pomoć.

Dana 17. listopada 2024. u Poljčanama održan je znanstveni simpozij pod naslovom 'Fons gratiae' - Studenice u kontekstu ženskih samostana u Štajerskoj. Na simpoziju su sudjelovali fr. Slavko Slišković OP, fr. Ivan Arzenšek OP i fr. Drago Ferencek OP. Pater Ivan Arzenšek OP sudjelovao je na simpoziju s predavanjem 'Dominikanci u Sloveniji u prošlosti i sadašnjosti', a fr. Slavko Slišković je održao predavanje na temu 'Osnutak ženske grane Dominikanskog reda'. Ovdje donosimo sažetak njihovih izlaganja.

Dominikanci se na slovenskom tlu pojavljuju 1221. godine kada je Dominik propovijedajući na području Veneta došao do granica istarskog poluotoka. Krajem 1221. godine dominikanci se nastanjuju u Kopru, a 1230. godine iz austrijskog mjesta Friesacha (slov. Brežah) dolaze u Ptuj. U staroj samostanskoj kronici ptujskih dominikanaca zabilježeno je da su se nastanili u Ptuju da bi „Boga slavili, blagoslove dijelili, propovijedali i u duše usadili čvrste temelje vjere“. Kad je carska komisija 1545. posjetila dominikanski samostan u Ptuju, u njemu je bilo devet svećenika, većinom Hrvata i Mađara, prebjega s turskog područja. Drugi dominikanski samostan osnovan je u Novom Kloštru kod Polzele 1451. Dominikanski samostan bio je u Halozama i Kopru.

Fokus simpozija je bio na dominikankama, koje su prvi samostan u Sloveniji podigle več 1237 godine. Ustanovile su ga sestre Zofija Rogaška i Rikarda Kumpreška sa dozvolom Akvilejskog patriarha Bertolda Andeškog. Godine 1249. samostan je po uputi patrijarha dobio naziv 'Studenac milosti - Fons Gratie'. Iako su sestre živjele po konstitucijama, službeno su pripojene Dominikanskome redu tek 1287. godine. Kada su 1526. godine su pomrle sve redovnice slovenskoga roda, samostan su po naredbi cara Ferdinanda preuzele dominikanke drugih samostana: iz Velesovog, Marenberga i Judenberga.

S groficom Uršulom Patačić je u Studenice dolazilo sve više kćeri ugarsko-hrvatskog plemstva, dok su ostale bile iz nutarnjih austrijskih zemalja. Podjela časnih sestara na dvije strane po nacionalnoj pripadnosti izazvala je 25 godina razdora i mržnje u samostanu. Za vrijeme priora Uršule Patačić i Helene Mirković, sazidane su  crkve sv. Lucije na brdu nasuprot samostana i crkva sv. Tri kralja u Ješovcu. Crkvene reforme habsburškog cara Josipa II. godine 1782.-1787. ukinuli su sve dominikanske samostane na današnjem slovenskom području. Car Josip II razriješio je najprije  tri ženska dominikanska samostana: Marenberg, Studeniški i Velesovo, a nešto kasnije i dva muška samostana: u Ptuju (1786.) i u Novom Kloštru (1787.). Studeniški je ukinut sudskim dekretom 8. ožujka 1782.

Stotinu i pedeset godina nakon Josipovih reformi dominikanci ponovno se vraćaju u Sloveniju: u Žalec /1965.), a onda i Petrovče (1975.), koje postaje župa, a 1984. godine hodočasnička crkva Majke Božje Petrovče proglašena  je bazilikom Pohoda Djevice Marije. Od trojice dominikanaca slovenske nacionalnosti, dvojica fra Ivan Arzenšek i fra Drago Ferencek trenutno pastoralno djeluju Petrovčama. a fr. Timotej Otto OP nalazi se u novicijatu u Dubrovniku.

Uz pratnju naših dominikanaca p. Joze i p. Petra, 57 hodočasnika započeli su petodnevno hodočašće (13.-18.10.) dominikanskim svecima u Italiju.

Krenuli smo iz Trogira u nedjelju predvečer (13.10.) kako bi se ukrcali na brod iz Splita u Anconu. Prvu noć, proveli smo na brodu razmišljajući o svojim nakanama i nakanama dragih prijatelja koji su nam se preporučili u molitve.

Ujutro smo stigli u Anconu odakle smo potom autobusom krenuli prema Casci, malenom živopisnom mjestu sv. Rite zagovornice nemogućeg. Posjetili smo prekrasnu baziliku u kojoj se nalazi tijelo sv. Rite, te razgledali mjesto u kojem je svetica živjela i umrla. Nakon Cascie odlazimo u Perugiu u posjet dominikanskom samostanu i bazilici sv. Dominika gdje smo slavili svetu misu. Prva crkva sv. Dominika je sagrađena između 1235. i 1260. godine. Kako je važnost dominikanaca rasla, ubrzo se počela graditi veće crkva. Budući da je samostan postao međunarodno središte umjetničkih vještina, mnogi su dominikanski arhitekti sudjelovali pod pokroviteljstvom pape Benedikta XI., koji je tih godina boravio u Perugi. Samostan je bio oduzet dominikancima, a u njemu je boravila vojska. Trenutno u vraćenom dijelu samostana žive tri dominikanca.

U utorak, 15.10., odlazimo u Sienu, srednjovjekovni dragulj koji osvaja naša srca predivnim ulicama, trgovima i bogatom poviješću. Posjećujemo kuću sv. Katarine Sijenske, dominikanke koja je svojom mudrošću ostavila neizbrisiv trag u povijesti Katoličke crkve. U rodnoj kući sv. Katarine, nalazi se njezino svetište i samostan sestara dominikanki. U bazilici sv. Dominika u kojoj su i relikvije sv. Katarine Sijenske imali smo svetu misu, slavili smo Boga zbog njegove velikodušnosti što nam je dao ovo prelijepo mjesto da na njemu živimo. Iz Siene putujemo u Pisu poznatu po kosom tornju, ali i drugim znamenitostima koje su nas ostavile bez daha. Iz Pise smo išli u Luccu, maleni srednjovjekovni gradić gdje smo posjetili baziliku sv. Gemme, svetice čije je srce gorjelo od ljubavi prema Gospodinu.

U srijedu, 16.10., napuštamo Sienu te odlazimo u Firenzu. U mnoštvu kulturnih znamenitosti, naš cilj je dominikanski samostan Santa Maria Novella. Uz molitvu i razgledavanje samostana i crkve, odlazimo na sjever u Bolognu na grob velikom svecu, osnivaču Reda propovjednika, svetom ocu Dominiku. U Bologni nas srdačno dočekuju naši dominikanci. Nakon obilaska crkve i samostana na grobu sv. Dominika hodočasnici slave pjevanu svetu misu. Bio je to uistinu poseban osjećaj pun radosti, mira i ljubavi koji je ispunio naša srca.

U četvrtak, 17.10., odlazimo u posjet Veroni, rodno mjesto svetog Petra Veronskog. Razgledavamo grad na rijeci Adige te odlazimo u crkvu sv. Anastasie koja je i najveća crkva u Veroni. Izgradnju ove crkve i samostana započeli su dominikanci 1280. godine, a gradnja je trajala do 1400. godine. Od 1307. godine, crkva je posvećena i sv. Petru Veronskom, prvom dominikanskom mučeniku i suzaštitniku grada. Uz crkvu je bio i dominikanski samostan. A dominikanci napuštaju ovaj samostan i prekrasnu crkvu 1808. godine. Istog dana odlazimo u Padovu u posjet bazilici svetog Antuna. Ulaskom u baziliku vrijeme kao da je stalo. Svi smo mahom sv. Antunu prenosili svoje nakane, križeve, slabosti i potrebe. Nakon posjeta bazilike sv. Antuna odlazimo na svetu misu u crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića, našeg najpoznatijeg sveca i ispovjednika kojem Hrvati uvijek rado hodočaste.

Puni dojmova vratili smo se u naš Trogir u petak, 18.10., oko 21:30h. Bogu zahvaljujemo na svim primljenim milostima koje smo primili po zagovoru svetaca kojima smo hodočastili.