Umjetnost kao novi teološki govor
I ove se je godine nastavio dijalog teologije i umjetnosti na devetoj «Pepelnici umjetnika» održanoj na Čistu srijedu u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, u organizaciji Hrvatske dominikanske provincije i spomenute galerije. Tema je bila «Umjetnost kao novi teološki govor». Voditelj i moderator bio je pokretač inicijative takve javne rasprave, teolog i dominikanac Frano Prcela, a sudionici redatelj Krešimir Dolenčić i književnik Nedjeljko Fabrio. Na početku je sve nazočne, koji su posve ispunili dvoranu, pozdravila ravnateljica Galerije Klovićevi dvori, povjesničarka umjetnosti Vesna Kusin, koja je nekoliko godina bila i suvoditeljica «Pepelnice umjetnika».
Teolog Frano Prcela je u uvodnom dijelu objasnio teološke kategorije u sklopu kojih će biti riječi o umjetnosti. Kazao je kako «Pepelnica umjetnika» potiče dijalog teologije i umjetnosti. Blagdan Pepelnice je prema kršćanskom shvaćanju dan kreativnog sjećanja da smo stvoreni i ujedno pozvani na sustvaralaštvo u svijetu i vremenu u kojem živimo. Pepelnica i korizma po svojoj su naravi nadasve povlašteni trenutci zauzetijeg traženja dubine života i smisla postojanja. U tom duhu teologija i umjetnost nalaze se na zajedničkom tlu odgovornosti. No s obzirom na ovogodišnju temu nije riječ o dvojici sugovornika u dijalogu, nego o «samopriopćenjima – priopćenjima umjetnika, a ne nekih ideja, poruka…». Objasnio je i kako u svakom istinskom umjetničkom djelu nalazimo implikacije teološkoga govora, jer istinska umjetnost jest stvarno traženje smisla. Takav umjetnički rad i takva umjetnost ne ponavlja se, ona je sama neponovljiva.
OD PRIOPĆAVANJA SEBE DO SVJEDOČENJA I SLUŽENJA
Govoreći o odnosu karnevala i početka korizme, o. Frano je rekao: «Od vjernika se traži „skidanje maske“ dopadljivosti, površnosti, krenuti je na put aktivne čežnja za življenom dubinom života. I tko sebe tako unosi u susrete s ljudima i nesebično dijeli od svojih darova i oplemenjenih obdarenosti, taj priopćava sebe. Priopćenje sebe, to jest svojeg iskustva života bez okolišanja i kalkuliranja, jest upravo umjetnost. Svaka takva umjetnost, za razliku od umijeća, jest naviještanje koje je u konačnici svjedočenje. A svako istinsko svjedočenje jest tek onda svjedočenje ako je služenje svijetu – upravo kroz samospoznaju vjernosti vlastitoj vjeri i vjernosti vlastitim sumnjama, što je početak transcendentnog iskustva, odnosno iskustva Boga.»
Umjetnost ima puno veći religijski potencijal nego što on i približno dolazi do izražaja, pogotovu kod nas, smatra Prcela, te kaže kako bi Crkva, a pogotovo teologija, trebala još značajnije ne samo poštivati autentičnost religijskoga govora kroz umjetnost, nego ga i aktivno podupirati. Kaže također kako danas, u vrijeme sve naglašenijega sekularnoga transcendiranja stvarnosti, želimo ući u trag novom teološkom govoru upravo kroz umjetnost.
Iznio je polaznu tvrdnju za raspravu: «Religiozni motiv ne može a priori legitimirati sakralnost nekog djela, no i preosebujnost ili presmjelost u umjetničkom izričaju delegitimira umjetnost u njezinim izričajima transcendentnoga. Dakle, nastojat ćemo uzajamno podijeliti razmišljanja o muci u stvaralačkom procesu, vrijednostima i naporima koji omogućuju umjetnost, u kojoj napetosti i razapetosti se nalazi umjetnik pisac i redatelj te umjetnost kao takva. Gdje je, dakle, to skriveno blago posebnog iskustva – kojega mi teolozi nazivamo religijskim, transcendentnim – u suvremenoj umjetnosti kod nas?»
TRI PITANJA
Umjetnicima su postavljena tri pitanja kroz koja su zamoljeni da posvjedoče o vlastitoj muci stvaralačkoga procesa, o primjeru u kojem su nadmašili sebe, o tome što očekuju postići kod svojih čitatelja i gledatelja nakon što je djelo gotovo, te kakva je uloga pisca i redatelja u našoj društvenoj stvarnosti. Pri podrobnijem tumačenju pitanja, teolog Frano Prcela naveo je Josepha Beuysa koji kaže kako je kod istinskoga umjetničkog stvaranja riječ je o izvjesnom «razapinjanju na križ», što je Prcela objasnio dijalektičkim odnosom prema stvarnosti i teologije i umjetnosti, jer se obje istodobno osjećaju i povezano i udaljeno od stvarnosti, obje je i afirmiraju i transcendiraju. Naveo je i Henrija Matissea koji kaže da u određenom stvaralačkom trenutku primjećuje kako nije više on na djelu, nego je riječ o objavi, gdje mu jedino preostaje predati joj se.
Neočekivano i ujedno neobično bilo je to što su oba gosta umjetnika, i Fabrio i Dolenčić, u prvi mah niječno odgovorili na sva pitanja: nemaju muku pri stvaranju, ne osjećaju predanje i ne očekuju ništa. Zahvaljujući spretnim i poticajnim potpitanjima moderatora Frane Prcele, postupno su objasnili svoja stajališta.
ODREĐEN SJEĆANJEM I 'ZLOM' POVIJEŠĆU
Književnik Nedjeljko Fabrio kazao je kako ga je sjećanje učinilo piscem. U djelima, posebice romanesknoj Jadranskoj trilogiji – «Vježbanje života», «Berenikina kosa» i «Triemeron» - obračunavao se sa «zlom poviješću», kako je naziva, i naveo nekoliko primjera za to. Smatra da je danas teško govoriti uzvišeno o umjetnosti, jer je ona nestala iz našega društva, pa bi radije govorio o umjetnini. «Danas baš sve može biti umjetničko djelo, a od toga 'sve' do 'ništa' malen je korak», rekao je, te nadodao kako se danas stječe dojam da su najkvalitetniji oni pisci o kojima mediji, posebice televizija, najviše govore. Priznao je kako mu je za svaki roman bilo potrebno po četiri godine temeljita rada, i čudi se kako danas poneki na godinu izdaju po dva romana. Dao je primjer kako je tri mjeseca pokušavao shvatiti odnos dva lika u jednom od svojih romana, kako bi mogao nastaviti pisanje.
Navodeći primjere opera i njihovih skladatelja, kazao je kako su i u teškim vremenima stvarana radosna djela, odnosno ona koja daju radost onima koji ih slušaju i gledaju. Za njega je umjetnost mali plamičak u mraku povijesti.
Ipak, u tome što je Fabrio hvalio istodobno zajedništvo i povezanost onih koji gledaju u raznim dijelovima svijeta, uključujući i Zagreb, prijenos iz njujorške Metropolitan opere, te prema završnoj rečenici njegove trilogije, romana »Triemeron ili Roman einer kroatischen Passion», zazivu: »Dona nobis pacem« (Daruj nam mir), što je u raspravi naveo, dâ se naslutiti nadilaženje njegova vlastita početna stava. Odnosno, Duh više djeluje nego što ga primjećuje.
MUKA KAO RADOST
Redatelj Krešimir Dolenčić drži da je gotovo bahato govoriti o muci pri stvaranju, jer smatra da je riječ o osobnom pozivu, o nečem što se voli i što je čovjek sâm izabrao. Stoga misli da su poteškoće, muke pri radu, zapravo radost. Glede umjetničkoga djela, voli o njemu govoriti izdvojeno od svijeta, društva, pa ništa posebno ni ne očekuje. Misli kako više gledatelji očekuju od njega kao redatelja, negoli što bi on nešto očekivao od njih. No rekao je kako se događa da kazališni komad tako zaživi da postane gotovo iscjeljujući za gledatelje donoseći katarzu i mir. Katkad nastaju i doživljaji koji mogu probuditi novo stanje svijesti, a u takvoj percepciji umjetnosti moglo bi se tragati za sakralnim kao imanentno umjetničkim. Ukazao je i na približavanje teologije znanostima u današnje vrijeme. Navodeći Heinera Müllera, zaključio je kako je kazalište tu da nam otvori vrata u svijet nevidljivoga. I njemu je, rekao je, draže kada nakon predstave osjeća mir.
Na kraju je Frano Prcela pročitao pjesmu «Zahvala» Rajmunda Kuparea, dominikanca i katoličkoga pisca.
Teme dosadašnjih «Pepelnica umjetnika» bile su: 1. Svečana akademija prigodom dodjele „Vukovarskog križa“ Svetoga Oca Ivana Pavla II. dominikancima; 2. Rasprava o dijalogu teologije i umjetnosti; 3. Rasprava o suvremenoj sakralnoj arhitekturi; 4. O glazbi i teologiji, crkvenoj i profanoj glazbi; 5. Kamo ide suvremena sakralna arhitektura u Hrvatskoj?; 6. Umjetnički izričaj između slobode i odgovornosti; 7. Umjetnost između dopadljivosti i smisla života; 8. Budućnost umjetnosti?!
Marijana Jakovljević, prof.