Vijesti

Došašće je vrijeme kad zajedno postavljamo...

2015 11 28 dosasce

 

Domagoj Augustin Polanščak: "novi" propovjednik u novoj liturgijskoj godini

 

Uz "standardnog" i višegodišnjeg propovjednika p. Marijana Jurčevića, OP - u posljednje se vrijeme s povremenim nedjeljnim propovijedima javlja i p. Petar Galić, OP. Od ove (Prve nedjelje došašća), predstavljamo Vam "novog" propovjednika p. Domagoja Augustina Polanščaka, dominikanskog mladomisnika. Red đakonata primio je u zagrebačkoj katedrali 25. listopada 2014., a prezbiterata 27. lipnja 2015. u sisačkoj katedrali Uzvišenja sv. Križa.

 

Prije ulaska u Red diplomirao je filozofiju i komparativnu književnosti. Teološki studij završava na Filozofsko-teološkom institutu DI u Zagrebu (studij je afiliran sveučilištu Gregoriana u Rimu). Od rujna 2015. vrši službu župnog vikara u župi Kraljice sv. krunice u Zagrebu.

 

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA - Godina C

 

Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

 

HOMILIJA

 

Ćiril Jeruzalemski, crkveni naučitelj i biskup iz IV. stoljeća, u Katehezama govori o dva dolaska Isusa Krista. Kod prvog dolaska Isus je bio u pelenama, a kod drugog bit će zaodjenut svjetlošću. Prvi put je ljude poučavao i blago uvjeravao, a drugi put će ih podložiti svojemu kraljevstvu. Naš Gospodin Isus Krist, zaključuje sv. Ćiril, doći će u Posljednji dan kad će biti svršetak ovoga svijeta i kad će ovaj svijet biti obnovljen.

 

Kako pomiriti Isusov prvi i drugi dolazak? Kako pomiriti skromno rođenje djeteta i siloviti dolazak Sina čovječjeg? Kako pomiriti toplo obiteljsko ognjište i uznemirujuće slike iz današnjeg Evanđelja? Je li riječ o događajima koji su dio izgubljene prošlosti i daleke budućnosti? Ili je možda riječ o stvarnosti koja nas bez prestanka poziva da pogledamo u dubinu svoje duše i suočimo se s vlastitom vjerom i nevjerom? Došašće je vrijeme kad zajedno postavljamo spomenuta pitanja i to je dio naše duhovne priprave za blagdan Božića. Da bi smo odgovorili na ova pitanja valja vidjeti što je obnova svijeta koju spominje Ćiril Jeruzalemski.

 

U današnjoj liturgiji riječi prorok Jeremija govori o Judeji i Jeruzalemu koji ne žive spokojno budući da nema pravednosti, ali također naviješta rođenje potomka Davidovog koji će donijeti mir i spasenje. Apostol Pavao opominje Solunjane da napreduju u ljubavi i tako pripreme svoja srca za dolazak Isusa Krista. U Lukinom evanđelju Isus bez zadrške suočava svoje učenike s prijetnjom Posljednjeg dana kad će cijeli svijet zadrhtati pred Sinom čovječjim.

 

Grijeh nije zarobio samo čovjeka, već cijeli svijet. Dok prorok Jeremija podsjeća Židove na nepravdu i nasilje među Božjim narodom, u Lukinom evanđelju čitamo o prirodnim pojavama koje izazivaju osjećaj bespomoćnosti i straha. Ako se prisjetimo Knjige postanka i izvještaja o prvom čovjekovom grijehu, onda možemo vidjeti da je neposluhom prvih ljudi narušen sklad svekolikog stvorenja. Tako će žena rađati u velikim mukama, čovjek će u znoju vlastitog lica kruh svoj jesti, zemlja će biti prokleta i rađat će trnjem i korovom, Kajin će zbog ljubomore ubiti Abela i zato će postati vječni lutalac, čovjek bez počivališta i mira (Post 3,16; 3,17; 3,19; 4,8; 4,14).

 

Ako je grijeh izvor nesklada u svijetu, onda samo pobjeda nad grijehom može obnoviti svijet. Pobjedu ne može donijeti čovjek, već samo Bog i to Bog koji je postao čovjekom. Obnova je započela Isusovim rođenjem u Betlehemu i bit će dovršena njegovim drugim dolaskom kad će cijeli svijet biti konačno pomiren s Bogom.

 

Maleno dijete i veličanstveni Gospodar dva su lica jedne povijesti spasenja. U Poslanici Kološanima apostol Pavao kaže da je Bog smrću i uskrsnućem Sina uspostavio svekoliki mir (Kol 1,20). Bog se morao roditi kao čovjek da bi mogao umrijeti na križu i zatim slavno uskrsnuti. Kao dijete bio je sakriven i zaštićen u toplini obiteljskog doma. Kao nepriznati Mesija bio je izložen i osramoćen na drvu križa. To je bilo njegovo najveće poniženje, ali i njegova najveća pobjeda.

 

Što nama govori slika malenog djeteta i velikog Gospodara? Mistika XII. stoljeća vidjela je u božićnom običaju slavljenja triju misa trostruko Isusovo rođenje: u ponoćki rođenje Logosa od Oca, u zornici rođenje Sina od djevice Marije, u dnevnoj misi rođenje Boga u dušama vjernika. Rođenje Boga u čovjeku postavlja se kao središnji poziv cjelokupne povijesti spasenja. Spasonosni poziv se prolomio jedne tihe noći kad je Bog postao tako blizak čovjeku da je zaplakao u tijelu djeteta.

 

Ovaj plač je izvor radosti koja će poslije tame ovoga svijeta postići cjelovito ostvarenje i neshvatljivi vrhunac. Put kršćanina je u znaku radosti rođenja i radosti križa. Pred utjelovljenim Bogom koji plače čovjek se raduje jer je nebo pohodilo zemlju. Pred raspetim Bogom koji šuti čovjek se raduje jer je nebo uzdignulo zemlju.

 

Nije jednostavno govoriti o radosti križa. To je možda najveći izazov vjere. Križ je bio teško prihvatljiv za apostole i zato je Isus umro na križu napušten od gotovo svih svojih najbližih učenika. Konačno, križ je bio teško prihvatljiv za samoga Isusa Krista. Ali bez križa nema uskrsnuća. Križ je znak pobjede i života. Samo onaj koji vjeruje može to vidjeti.

 

Samo onaj koji je otvorio svoje srce za rođenje Boga i koji je prihvatio križ spasenja može spremno čekati Kristov drugi dolazak. Bez straha i tjeskobe, promatrajući uznemireno nebo i zemlju, može stati pred Gospodara svijeta u iščekivanju konačnog otkupljenja. Došašće nas podsjeća da trebamo prihvatiti Boga u liku malenog djeteta kako bi Sin čovječji u Posljednji dan mogao prihvatiti nas i uvesti nas u život vječni. Amen!
 

 

Domagoj A. Polanščak, OP