ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA
Danas je posljednja nedjelja liturgijske godine, pa ima nakanu u jednoj nedjelji sintetizirati cijelu godinu, pa i cijelu povijest Nove ere. Prema Pavlu cijeli svijet teži i traži svoje osmišljanje i nalazi ga u osobi Isusa Krista. Isus Krist je početni i završni Logos čovjeka i svijeta. Stoga govor o Kristu Kralju nema nikakvo političko značenje, iako ga se uvijek htjelo manipulirati i 'navesti' na političko polje.
To su pokušavali već u vrijeme 'palestinsko', to su pokušali i u vrijeme 'izlaska iz katakombi', to su pokušali i u vrijeme 'kraljeva' i u vrijeme komunizma, pa i danas se pokušava Krista ispolitizirati preko crkvenih ustanova i 'darova'.
Krist je 'kralj' na liniji patrijarha Abrahama koji je oslobodio svoj narod od idola, na liniji Mojsija koji je poveo svoj narod prema obećanoj zemlji (oslobodio od ropstva).
On je kralj u smislu osloboditelja od vlastitog ropstva, a najveće je ropstvo robovanje zlu i grijehu koji drijema u svakom čovjeku. Dok se čovjek ne oslobodi u svojoj nutrini sva izvanjska oslobođenja bit će neuspješna. To nam jako dobro potvrđuje povijest svijeta.
Nekako svi mislimo da nas neki izvanjski 'kraljevi' mogu uvesti u 'obećanu zemlju'. Nema te zemlje koja će biti Nova, ako u njoj prebivaju 'stari ljudi'. Nova zemlja može biti nova samo s 'obnovljenim ljudima'.
Dok ne bude 'kraljevstva istine' (što je duhovna kategorija) ne može biti ni slobodnog svijeta. U ovom smislu može se reći da Isus mijenjajući čovjeka 'iznutra' mijenja ga i društveno (izvana).
Isusovo kraljevanje nema svojeg modela u prošlosti, kao što nema ni čovjeka prošlosti koji bi bio sličan Isusu. Isusov čovjek i svijet su 'budućnost', pred nama. To bi trebao biti slobodni čovjek. Slobodan izvanjski i unutarnji.
Govor o bilo kakvom zajedništvu i bratstvu isprazan je ako se čovjek ne promjeni iznutra. I ovdje možemo reći: Isus je 'kralj' ljudske nutrine, kralj duha. Njegovo kraljevstvo nema geografske granice, nema nacionalnih ni rasnih granica.
Bogotražitelji prepoznaju u Isusu svojega 'vođu', učitelja, ili rečeno povijesnim izrazom, svojeg kralja. Kraljevi (vladari) svijeta bore se da vladaju svojim podložnicima. Oni i njihovi podložnici nisu isti. Oni su izvan svojih podložnika.
Isus i njegovi su jedno. On je s njima i u njima, oni su u njemu. Isus postaje jedno s gladnima, žednima, bolesnima, potlačenima, prevarenim. U njima je Isusovo kraljevstvo. Tako nam govore Sinoptici (Marko, Matej i Luka) o 'mjestu' i širini kraljevstva Isusova.
Isus je uvijek s potlačenima, bilo koje vrste potlačenosti. Oslobađa i od 'potlačenosti hramu' (velikom svećeniku) i od potlačenosti 'Jeruzalemu' (glavnom gradu) i od potlačenosti 'Izraelu i Egiptu' (naciji i internacionalnosti).
Ivan će nam opet reći da je Isus Riječ koja je u svakom čovjeku i koja je svjetlo životu. Nažalost, vrlo često ga se ne primjećuje iako je u najdubljoj našoj intimnosti (dubini). Tu treba uočiti svjetlo da bi svijet izgledao drukčiji, da bi ga se bolje vidjelo.
Tako nam evanđelisti pojasniše gdje je Isus i njegovo kraljevstvo. Unutarnji i izvanjski. Cilj Isusovog utjelovljenja jest započeti novi svijet. A danas se događa obrnutim redom nego li 'na početku svijeta'.
Tamo je započelo od svemira i zvijezda i završilo čovjekom, Isus započinje se preporođenjem čovjekove dubine i preko nje preobražuje cijeli svemir. Krist je ponudio najzaneseniji pokret kojeg je ikada čovječanstvo zapamtilo.
Njegove su riječi gonile u očaj licemjere i farizeje, strašili su ga se svi vladari. Smetao im je u njihovom vladanju. On, Isus je došao da nas nauči ne vladati, taj nagon svi imamo, nego služiti. A to se ne može činiti bez ljubavi.
Isus cijeni čovjeka prema tome koliko ima ljubavi u svome srcu. Kao što se povijesni Isus nije kretao (nije bio prisutan) među moćnicima i vladarima bilo koje vrste vladavine (religiozne ili svjetovne) tako nije prisutan ni kao Uskrsli (Duhovni) među vladarima i ljudima suha srca.
Povijesni i Vječni trajno je obraća malenima, izopćenima iz 'ovoga svijeta', odbačenima, pa čak i 'hereticima i poganima' (Samaritancima i poganima Tira i Sidona). Oni koji su ga slušali nisu više mjerili vrijeme, kao što se ne mjeri ni san (Renan).
Dok je Isus bio među njima trajanje je prestalo i započela je vječnost. Da, gdje je Isus započinje vječnost, započinje novi svijet i novi odnosi. S njime je započela 'civilizacija ljubavi' koju i danas priželjkujemo.
Hoće li treći milenij biti 'civilizacija ljubavi'? To može biti samo ako se u Isusovom svjetlu prosvijetli i u isusovoj ljubavi preporodi. Novost ne nastaje s novim milenijem nego s novim srcem i umom. Sve ovo spada i u poziv svakog kršćanina, ali i u odgovornost.
Pozvani smo na sinovstvo ljubavi i odgovorni smo za civilizaciju ljubavi. Krist je naš Učitelj, Kralj i Osloboditelj. Renan napisa: „Kakve god bile očekivane pojave budućnosti, Isusa neće nitko nadmašiti. Njegov će kult bez prestanka pomlađivati…
Svi se vjekovi naviještati da se među sinovima Čovječjim nije rodio veći od Isusa.“ (Život Isusov, str. 272). Koji je naš osobni stav prema Isusu? Što on ama znači i gdje ga i kako doživljavamo?
Poslije Palestine (historijskog Isusa), poslije uskrsnuća on se 'preselio' u ljudska srca da im bude svjetlo i ljubav života. On je s ljudima i kad se rađaju i kad rastu i kad čine 'čudesa' i kad pate i umiru.
Svojom ljudskošću i božanstvenošću pokrio je cijeli ljudski život, spasio je život ucjepljujući da u sebe i sebe u ljudski život. Bog, kako objavljuje Isus, pokazuje se kao Bog ljubavi, služenja, zato smo svi pozvani da budemo kao Bog, ne kao Bog vladanja i gospodarenja.
Isus ostaje trajno Spasitelj i Učitelj svih srdaca i svih vjekova. U njegovo ime se ne može ni ratovati ni druge potlačiti. U njegovo ime može se samo ljubiti i služiti. Dopustimo mu da bude u nama i s nama.
I bit ćemo smireni i spašeni bez obzira na sve kataklizme svijeta i društva. Svi obredi i cijela liturgija upućuju nas prema upoznavanju 'kozmičkog' Isusa. Tko ga je istinski upoznao i u sebe primio postao je Božji i spašen je za vječnost.
Marijan Jurčević, OP