B – 33. nedjelja kroz godinu
(Mk 13, 24 – 32)
Čini se da nam nije ugodno govoriti o svršetku. Zar nismo tek započeli, pa zašto bi sad trebalo razmišljati o nekom završetku?
Možda je istinska poteškoća baš u tome da smo mi trajno na početku ili bolje, još nismo započeli pa kako ćemo čekati završetak kad ne znamo da li smo započeli.
Onakvi kakvi bi željeli biti, još je pred nama, možda još nismo ni započeli. Misao o završetku sigurno nas tjera barem da pomislimo na to da bi trebali život započeti. Mnoga su se vremena imenovala (nazivala) kao nova vremena, a u stvarnosti bila su produžetak starih vremena.
Mnoge nove godine bile su nastavak starih godina. Mnoga naša obećanja da ćemo započeti drukčije još nisu započela. Trajno odgađamo, trajno vučemo stara vremena s kojima ipak nismo zadovoljni. Stvarno bi već jednom trebalo započeti novo vrijeme, trebalo bi započeti ostvarivanje naših plemenitih želja.
Kada bi u nama započelo novo vrijeme, novi čovjek, novi svijet, tada bi mi sigurno i željeli da to vrijeme donese svoje plodove, dovede do svojeg ispunjenja, ostvarivanja i završetka.
Željeli bi tada prijeći u vječnost. Koliko god se strašimo bilo kakvog svršetka, ipak završetak ili skončanje ovoga svijeta ide nekom svojemu kraju. I dobro bi bilo da stari svijet, svijet ratova, mržnje... završi, ali ne da završi u propasti već da završi u početku novog svijeta.
Već je sv. Augustin govorio, da je potrebno da stari svijet iščezne kako bi se pojavio novi svijet i novi čovjek. Bilo bi dobro da se istovremeno događa nestanak i nastanak. U ovome slučaju svaka kriza bi bila dobra u koliko se u njoj zameće novost.
Ovaj svijet je nastao s čovjekom i čovjek je za njega odgovoran. Čovjek ga po svojoj zloći može dovesti do apsolutnog završetka, ali isto tako po svojoj dobroti i ljubavi može stvoriti novi i bolji svijet.
Što će pobijediti? Unutarnji optimizam i vjera tjeraju nas da vjerujemo u ovo drugo: dobro će se razbuktati i dokrajčiti sa starim i započeti s novim. Propadanje starog svijeta je započelo, ali da li je započelo rađanje novoga, to je važno pitanje.
Nastala su mnoga zamračenja, od umskih, do meteoroloških (zagađenost materijalna i moralna), mnoge zvijezde padaju i gube svoju moć... Ponavljam, najvažnije je počinje li novo vrijeme, novi čovjek, novi svemir?
Prvo se mora roditi 'Kraljevstvo Božje' u ljudskim srcima. Krista treba ukorijeniti u kršćanstvu da bi se mogao razvijati u cijeloj svoj širini. Ovo bi praktično značilo da su kršćani sami pred sobom i svijetom, pred Bogom odgovorni za rađanje novog svijeta i novog čovjeka.
Isus je na vratima ljudskih srdaca, ali kao da ta vrata ostaju zatvorena, kao da ne prihvaćaju promjenu. Trajno se odgađa. Netko to odgađa do konca svojeg zemaljskog života, netko čeka da drugi izvedu tu preobrazbu.
I tako se nastavlja odgađanje rađanja novog svijeta. Kristove riječi, koje nam donosi Marko, hoće probuditi uspavano kršćanstvo koje je odgodilo 'novum' za poslije smrti, a Isus je htio da već sada zaživi i donosi plodove.
Kršćanstvo jest transcendentalna vjera, ali treba progovarati kroz ovozemaljsku stvarnost. Ono nije utopija. Ono teži da 'utopiju' pretvori u stvarnost. Kršćanstvo je utjelovljena vjera! Znači, završetak starog svijeta ne bi trebao značiti smak svijeta, nego rađanje novog čovjeka i svijeta.
I to je bio cilj Isusovog utjelovljenja, to je želja ljudskog roda, a izgleda da je to i težnja cijelog svemira. Isus nas je poučio i osvijestio u Novosti. Božanska ljubav dokida svijet mržnje i rađa svijet bratstva. Kao kršćani nikada pred krizom ne stojmo apokaliptički već s nadom i pouzdanjem.
Vjera u Isusa Krista potiskuje pesimizam i beznađe – Bog je s čovjekom u zgodno i nezgodno vrijeme. Biblijska je definicija Boga: onaj koji je uvijek s nama! Kršćanska eshatologija nosi pozitivni predznak – Krista.
Mi smo već ušli u 'posljednje vrijeme' ali ga još nismo ostvarili. Kraljevstvo Božje je već započelo ali još u punini nije ostvareno. Mi kršćani očekujemo da će eshatologija završiti u proslavi, a ne u smaknuću.
"Vjerujemo u slavni njegov povratak..." . To vrijeme nam je nepoznato. To je Božja tajna. Isus je Alfa i Omega novog vremena i novog čovjeka. Bog je Bog Ljubav. Zato završetak neće biti apokaliptični nego spasiteljski.
Marijan Jurčević, OP