B - 32. nedjelja kroz godinu
Koliko si osobno u Božjoj riznici? Što si ubacio Bogu u svojim djelima?
Ne kaže se uzalud kad nešto radiš, "radi to sa srcem ili nemoj nikako!" Čovjek koji radi bez srca je zapravo najveći gubitnik,
i najveći siromah, jer je na gubitku i kad želi pokazati kako nešto čini, kako nešto daje...
Ako nekome daješ ono što ti ne treba, što si zapravo dao?! Ne govori li to dovoljno o tvojoj ljubavi, i tvome odnosu prema toj osobi. A onome koga zaista voliš, daješ ono što i sam voliš, ono što ti je najdraže. Bogu ne trebaju naši novci, ali čin naše darežljivosti i odricanja govori gdje je naše srce.
ŠTO SVAKO OD NAS UBACUJE U BOŽJU RIZNICU? Svatko ubacuje ono što nosi u sebi, a Bog u našim činima upravo na to gleda. Današnje evanđelje na jedan blizak način otkriva nam kako Božje oko gleda na sve ljude.
Isus promatra što ljudi čine, ali ipak na jedan drugačiji način od naše uobičajene znatiželje. Božjem oku ne promiče ono bitno... , i to se uračunava: KOLIKO NAIME ČOVJEK U ONOME ŠTO ČINI PRINOSI SEBE...
LAŽNA VRIJEDNOST JE KAD SE ČOVJEK OSLANJA VIŠE NA ONO ŠTO IMA (KOD SEBE) NEGO NA ONO ŠTO DAJE (OD SEBE)...
Krist je dao samoga sebe za nas, za naše spasenje. Ne dakle jedan dio sebe, nego čitavoga sebe. Razmislimo samo što je ta njegova darežljivost donijela svakome od nas...
E sada, u usporedbi s njim, što ja osobno činim, dajem? Koliki je iznos takvog davanja koji bi imao onu neprolaznu vrijednost u riznici Božjega Hrama? Koliko se zapravo dajem, u onome što činim, za svoju obitelj, za svoju zajednicu, za svoju Crkvu?
IMA LI MENE U TOME?! Ili za njih dajem od onoga što mi je suvišak?! U tom slučaju nema ni mene u toj obitelji, ni u toj zajednici, niti u Crkvi. Koliki su samo „glavni“ po raznim „društvancima“, i tamo se daju potpuno, dok ih nema u onome što je njihova zadaća i gdje su pozvati davati se...
Ondje gdje bi trebali oni odjednom nemaju vremena, prezauzeti su, i sve im tu ide na živce, pa prigovaraju kako "svi" od njih nešto traže...
Kolike samo obitelji pate zato što je neki otac (muž), neka majka (supruga) bio tek osoba koja je tu davala nešto od svoga viška, a ne svoje srce, odnosno sve što ima, "sav svoj žitak"...
Dati svome bližnjemu ... OD SVOGA VIŠKA, ODNOSNO OD ONOGA ŠTO TI NE TREBA JE KAO PORUČITI IM: "Višak si mi", "Ne trebaš mi!", "Mogu bez tebe..."
I onaj vjernik koji misli kako je dajući jedan iznos novca Crkvi riješio svoje obaveze s tom Crkvom, govori o tome da on svojim srcem uopće ne pripada toj Crkvi, te da za njega Krist nije uopće u središtu promišljanja...
A Krist gleda koliko sam dao sebe: jer TOLIKO NEKOME PRIPADAM KOLIKO SAM MU DAO SEBE. Koliko ja doživljavam u sebi da ona HRAMSKA RIZNICA TRAŽI POTPUNO IZRUČENJE MOGA BIĆA..., i to ne zato što bi ta riznica osiromašila bez mene nego zato što sam ja potpuni gubitnik bez nje...
Poznajem jednog oca koji je doživio "brodolom" u braku, i prema kojemu su povrh toga zakoni ove države bili jako nepravedni jer su neke "veze" udesile da on svoje dijete može viđati samo jednom tjedno po sat vremena.
Srce toga oca se cijepa jer ne može svoje dijete viđati svakodnevno, što mu ne može davati svoje srce. Njemu nije problem dati i čitavu svoju plaću za svoje dijete, ali njegovo srce pati jer ne može grliti svoje dijete potpuno kao otac.
On zna da nikakvi novci ne mogu nadoknaditi čovjeka, (a to je ono što se daje i dolazi iznutra).
Na sličan način svako ljudsko srce pati ako se ne izručuje čitavo svome Bogu od kojega je zapravo čovjek primio sve što ima...
KOLIKO NA OSNOVU TOGA PRIPADAM KRISTU? KOLIKO SAM SRCEM U NJEGOVOJ RIZNICI?
Petar Galić, OP