B – 32. nedjelja kroz godinu
Evanđelje nam donosi vrlo jasno Isusov stav i odbacivanje častohleplja. Isus prezire častohleplje bilo s kojim se razlogom činilo. Bolesno je stanje kad netko leti za častohlepljem, a skandalozno kad se to događa u Crkvi onoga koji ga osuđuje.
U ime Bog i radi Boga ne smiju se tražiti privilegije i neka posebna mjesta, bolji dvori, pa ni ljubljenje ruku ili skuta. Više puta i na više načina Isus upozorava na vrijednost poniznosti, častohleplje i bahatost.
Može li se danas prepoznati Isus u ‘presvijetloj crkvenoj gospodi’? Uvijek i danas se čudim kako su baš u Crkvu importirane razne rafinirane počasti. Sve pod izlikom čašćenja Boga. I u oslovljavanju trebalo bi se osloboditi barokne i smiješne kićenosti.
Cijelo se društvo demokratiziralo stvarno i terminološki, a samo je u Crkvi ostala stara ‘prečasna’ terminologija. Isus nije samo ime. Isus je sadržaj. Isus je bio najobičniji, iz najobičnije obitelji, živio s najobičnijim ljudima.
Nikada nije pretendirao na mjesto prečasnoga, niti presvijetloga... To mu je nuđeno kao kušnja u pustinji. Po Isusu i kroz Isusa je rečeno da su svi ljudi sinovi i kćeri Božji. Nisu samo neki s nekih dvorova ili nekog naroda i rase. Svi ljudi kao ljudi imaju vrijednost i čašćenje. U svakom slučaju, ne bi se smjelo u ime i pod imenom Isusovim prisvajati i tražiti posebnost i posebne časti. “Vi ste svi braća...”. Častima se vrlo često može više
zakriti nego li otkriti lice Isusovo. Svi su ljudi jednako vrijedni iako nisu isti. Zar nije dovoljno biti čovjek, slika Božja, da se zaslužuje respektiranje i poštivanje? Zar se prvi kršćani ne zovu braća i sestre? Zar još i sada s oltara se ne zovemo braćom i sestrama?
To je još ostalo samo u sakramentalnim pozdravima, ali ne u životu. Čovjek je dar i darovatelj. Ljudsko biće na razne načine govori i komunicira s drugim ljudima. Čovjek na razne načine izriče svoju ljubav.
Uvijek je to izvjesno predanje samoga sebe, saopćavanje svojeg bića drugome. Darivanje je predavanje, darivanje samoga sebe. Darivanje je toliko čovjeku normalno koliko i govorenje. A svako darivanje ili je predanje samoga sebe ili uopće nije više darivanje.
Ako darivanje nije darivanje sebe onda ono nije izraz - govor ljubavi. Zar svaka ljubav nije darivanje, ali svako davanje nije i darivanje. Treba razlikovati davanje i darivanje.
Darivanje je božanskog “podrijetla”, zato svakoga oplemenjuje i unutarnje oslobađa od egoizma (da li se želimo osloboditi svojeg egoizma?). Dar nam otvara srce i oči prema drugom čovjeku. Dar je naša pružena ruka prema bližnjemu.
Materijalni dar je prvenstveno simboličkog značenja, zato se ne mjeri materijalnim i komercijalnim mjerama. Dar prvenstveno ‘koristi’ onome koji daruje. On darovatelja oplemenjuje. Isto tako dar oplemenjuje i onoga kojem se daruje.
Dar ima uzajamno značenje.Čovjek treba darivati, bez obzira na imovinsko značenje. Tko god ljubi daruje. Zar rukovanje, poljubac... nisu neke vrste darivanje? Dar otvara našu nutrinu prema čovjeku i Bogu. Dar je govor cvijeća.
Da li nas darivanje raduje ili gnjavi? Po tome možemo testirati svoju ljubav. I u tome se treba učiti. Mi se polagano otapamo i oslobađamo od egoizma. Dar se također može izobličiti. I o tome nam govori današnje evanđelje.
Kad darujemo što darujemo: Samo stvar, predmet ili nešto od samoga sebe? U daru ili se daruje nešto od sebe ili se radi o socijalnoj pomoći? Pa i u pomoći bi trebalo imati ljubavi. Ljudi jedni druge pomažu jer prepoznaju u drugome ljudsko biće.
Očito je da trgovačka darivanja nisu darivanja. To je trgovina. Isto tako je darivanje drukčije od milosrđa. Drugog se ne daruje jer mu manjkaju izvjesne stvari, nego jer ga se ljubi. Zato treba biti darovatelj, ali isto tako primalac.
Ne prima se dar radi potrebe nego radi prihvaćanja i prepoznavanja ljubavi. S ljubavi je struktura da bude uzajamnosti. Ljubav se uzajamno daruje. Isto tako darivanje ni u kojem slučaju ne očekuje uzvraćanje.
Marijan Jurčević, OP