B – 26. nedjelja kroz godinu
(Mk 9,38-43; 45.47-48)
Tko radi u ime Isusovo, tko sablažnjava u ime Isusovo? Pitanje je koje se pojavilo već u vrijeme formiranja Isusovih učenika i onih ‘izvana’.
Očito je da se manipulira s Isusom i njegovim djelom. Mogu li se nositi Isusovi znakovi i izgovarati njegove ime, a da se ipak ne bude na njegovom putu. Isto tako može se na različite načine nasljedovati Isusa i radi toga ne bi se trebalo različitost pretvarati u suprotnost i isključivost.
Koji je kriterij nasljedovanja Isusova? Koji je kriterij prosuđivanja onoga što je osnovica kršćanskog vjerovanja? Kao da ovo još nije određeno ili ispovjeđeno kod nekih zajednica, ili se svi ne slažu što je osnovica vjerovanja u Isusa Krista.
Možda je u baš ovome manjak nekim kršćanskim zajednicama. One još nemaju svoje ‘Vjerovanje’, a time ih je teško imenovati Crkvama. Sve što nije dobro i ljubav ne može se potpisivati pod Isusovo ime.
Također svima je poznato da su se u ime Isusovo događali ratovi, čak među samim kršćanima. Zar i dan danas ne uočavamo unutar kršćanske svađe i mržnje? I svi se pozivaju na ime Isusovo?!
Koliko je bilo onih koji su istinski sa zanosom bili kršćani i sljedbenici Isusovi da bi se kasnije pretvorili u svoj vlastiti interes. Isus im služi da proturaju svoje stavove i svoje nazore pod Isusovim imenom.
Tako bivaju uvjerljiviji u svojem stavu, makar se ne može reći baš da je i Isusov. Treba ući u Isusov život i njegovu riječ da bi ga se slijedilo. Oni koji čine dobro i plemenito, sigurno su na Isusovom putu. Oni koji šire ljubav i razumijevanje, sigurno su Isusovi.
Tko god čini dobro taj je Isusov, bez obzira da li se pozivao ili ne pozivao na njegovo ime. To je očito iz Isusovih riječi. Na to je upozorio svoje učenike i upozorava cijeli ljudski rod. Zato se uvijek treba čuvati da se svoje mišljenje ne potkuči pod Isusovo.
Isusovu poruku se ne smije prisvojiti. Ona je za sve i za svakoga čovjeka napose. Šira je od bilo kojeg pojedinca i institucije. Osobito trebaju biti osjetljivi na Božji poziv voditelji. Ne smiju nikoga prisvojiti, nikome zatvoriti vlastiti put prema Bogu.
Svi mi imamo pojedinačni i zajednički poziv. Osobni put ne smije nas odvojiti od bratstva i zajedništva. Ne smije nas pretvoriti u neprijatelje i rivale. Sablazan je također nešto na što vrlo često upozorava Isus.
Čovjek se mora postaviti odgovorno prema sebi i prema drugome. Ne bi trebao nikada biti taj koji će drugoga usmjeravati na zlo. Osobito se stavlja naglasak u odnosu na mlade. Njihove živote treba čuvati i odgajati za dobro i plemenitost.
Tko upropasti jedan mladi život bolje bi mu bilo da se nije ni rodio ili da s utopi. Izričita i jasna osuda sablazni mladih. Odrasli su dužni pružiti pozitivno ozračje za mlade, kako bi mogli izrasti u zdrave i potpune ljude.
Danas živimo u vremenu, nažalost, koje ni malo ne vodi brige o lošem primjeru. Što se sve ne nudi mladima? Mislim na zlo. Kamo sreća da im nudimo više dobrote i ljubavi nego li zla i nebrige. Iako imamo svoje nedostatke, neka ostanu barem za nas i ne budu drugima zao primjer.
Svaki zao primjer govori da se može i tako ostvarivati život. Primjeri imaju vrlo veliko značenje. Plemeniti primjeri su puno snažniji i egzistencijalniji od svih teorija i tumačenja. Danas smo dosta informirani, ali nam manjka svetih primjera. U ovom smislu se i sveci slave.
Oni se slave kao sveti primjeri ostvarivanja života kroz kršćanstvo. Ovdje prvenstveno treba skrenuti pažnju roditeljima. Živi primjer u obitelji važniji je od mnogih savjeta. Nažalost vrlo često se savjeti ne oslanjaju na život pa zato i ne urode.
Svima koji su odgovorni za odgoj mladih potrebna je kvaliteta veća nego li kod drugih zvanja. Svaki profesor je učitelj i odgojitelj. Svi odrasli moraju se odgovornije odnositi prema mladima. Mladima zavisi sreća od ponuđene sadašnjosti.
Ako im se nudi zlo ne može se očekivati sretnija budućnost. Isto tako je pitanje koliko adekvatno uvodimo mlade u životne vrijednosti. Sablazan je prokleta za sada i za vječnost. Dobar primjer je blagoslov u ovom i budućem život.
Marijan Jurčević, op