Rubrika: Ususret Jubileju
Iz asketsko-mističke revije:
"Duhovni život"
Učitelj je govorio svojim učenicima, da mu valja poći u Jerusalem i mnogo postradati od starješina a od glavara svećeničkih i književnika i da će ga ubiti (Mat. 16, 21). Proročanstvo muke i smrti Učitelja slabo je djelovalo na učenike, i ovi nijesu shvaćali tajnu trpljenja našega Spasitelja, pa se je bilo bojati, da će se razočarati i sablazniti u svome vođi.
"Bože sačuvaj! to ne će biti od tebe" - poče ga odvraćati poglavica apostola. Spasitelj oštro ukori Petra i odstrani energično od sebe sablazan, koja ne misli što je Božje nego što je ljudsko i reče čak svojim učenicima: "Ako iko hoće za mnom ići, neka se odreče sebe i uzme križ svoj i ide za mnom" (Iv. 24).
Zaista, sav život našega Spasitelja bala je bol i muka. U prvom je času svoga rođenja trpio, pa nikada nije prestao da podnosi muke za nas i da se Ocu svome žrtvuje za naše spasenje. U njegovu životu nigdje ne nalazimo da je što uživao, ali su prepune stranice, u kojima se navode njegove patnje.
Taj mukotrpni život završio je strašnim mukama na drvu Križa, gdje je potpuno postao "sin bolova" i ispio do dina čašu svoje muke. Što je drugo mogao preporučiti svojim učenicima nego patnju, taj duboki sadržaj svoga života?
Kako drukčije opet da pođemo za njim nego u križu i muci? Ali ta je staza teška i spora, a put naporan i tvrd, pa je pogibao da njegovi učenici ne smalakšu i ne sustanu na putu. To bi se i dogodilo, da nam svima ne lebdi pred očima prijatan i sjajan cilj kojemu vode te patnje. On naš Spasitelj se potrudio da nam, još prije svoje smrti, pokaže svrhu kojoj idemo i k kojoj su upravljene sve naše nevolje i naša nastojanja.
Tu se očituje mudrost i dobrota našega Učitelja. Doduše nam je naređeno »da moramo preko mnogo patnja ući u kraljevstvo nebesko« (Dj. A. 14. 21), ali nam je ujedno otkrivena slava i veličina, do koje vode naše patnje. "Uze Isus Petra i Jakova i Ivana, brata njegova i izvede ih na goru visoku na samo i preobrazi se pred njima" (Mat. 17, 1-2).
Time nam patnja postaje slatka i lagana, kad znamo, da nas vodi slavnom preobraženju, u kojem će se sve naše suze i plač preokrenuti u veselje i slavu. Jer kao što smo postali slični Kristu u patnjama tako ćemo postati slični i u slavi. Krist "će preobraziti naše poniženo tijelo, da bude jednako tijelu slave njegove" (Fil. 3, 21).
Krist je u potpunom smislu naš uzor, koji mi, njegovi učenici moramo do u tančine slijediti. Tako svako djelo našega uzora postaje naša škola i naša nauka. Ako je on trpio, moramo trpjeti i mi, ako je on ušao u svoju slavu preko patnja, moramo i mi tim putem poći.
Zato nam on veli da ne možemo postati njegovi učenici drukčije neko preko križa. Ali on se i preobrazio, pa je pokazao svoju slavu i svoj sjaj. »I zasja se lice njegovo kao sunce, a haljine njegove postadoše bijele kao snijeg« (Mat. 17, 2). Zato i nas čeka preobraženje, kojim ćemo postati njemu slični, postati dionicima njegove slave.
Nema sumnje, da se Krist preobrazio za nas, isto kao što nema sumnje da je sve štogod je za života uradio za nas učinio. Svakako njegovo djelo, prepuno otajstvenog sadržaja, za nas je izvor milosti. Krist je veli Marmion - ako se mogu tako izraziti, veliki Sakramenat Novoga Zavjeta. Što je sakramenat? U širokom smislu to je sjetilni znak nutarnje, nevidljive milosti.
A Krist je izvor svih naših milosti preko njega, preko njegova čovječanstva, primamo sve milosti. Kako (govori sv. Ivan: "Krist se pojavio medu nama pun milosti i istine, i od njegove punine mi svi primismo" (Iv. 1, 14-16). Mi to primamo u kreposti njegova života, njegove muke i uopće njegovih otajstva, koja su prvi izvor našeg oslobođenja i našeg otkupitelja.
Pa kao što nijedno Kristovo Otajstvo nije bez značenja ni bez koristi za nas, tako i slavno njegovo preobraženje ima za cilj da nam udijeli posebnu neku milost, naročiti neki njegov dar. U jednu riječ mora da izvrši na nama onaj isti učinak, koji je učinio na apostole, pred kojima se Krist preobrazio, da ih što bolje učvrsti u vjeri na trnovitom putu patnje.
Dakle, učvršćuje našu vjeru u Krista, koji nas zove k patnjama. Cijeli prizor slavnog preobraženja pojavljuje nam se kao vrhovno priznanje Kristova Božanstva. To izbija toliko iz samoga prizora, koliko iz riječi Očevih. Najprije iz samoga prizora.
Evanđelje nam veli da se Isus preobrazio i da je njegovo lice postalo sjajno kao sunce, a haljine bijele kao snijeg. To je moralo biti nekako slično kao u nebu, kad će se naša tjelesa preobraziti d postati jasna i slavna. Ta slava tijela u nebu dolazit će od duše, koja je sjedinjena s Božanstvom, od koga i po komu svaka slava i svaki sjaj dolazi.
A Krist se je preobrazio od samoga sebe, po svojoj nutarnjoj naravi, kojom je bio potpuno jednak Ocu, ukoliko je imao istu (božansku narav kao i Otac. I sjaj te božanske naravi odrazio se na njegovu tijelu, te je ono postalo vidljivi znak onoga što se do sada krilo, a što je Krista činilo pravim Bogom.
U tom času sv. Petar je mogao donekle naslutiti d okusiti, doduše preko vjere, ljepotu nebeske veličine, pa je i rekao zato: ovdje nam je dobro, i bio je voljan da zauvijek ostane uz Boga. Gdje može biti ljepše nego na mjestu, na kojem se očituje slava Boga? To se božanstvo još jače očitovalo u riječima nebeskoga Oca. Dok je još Petar govorio, oblak ih zakloni i gle, glas iz oblaka govoreći: ovo je sin moj pre1jub1jeni, koji je po mojoj vo1ji.
Te iste riječi izrekao je isti nebeski Otac u jednom drugom, ne manje svečanom činu, kada se Isus dao pokrstiti od Ivana i kad je imao započeti svoj apostola! I tada je sam Otac nebeski posredovao pa svim prisutnima, a i svima daljnjim pokoljenjima, svečano očitovao da je Krist pravi i istiniti njegov sin, kojega on od vječnosti rada u svom očinskom krilu.
Zamislimo se u dubinu ovoga objavljenja! Sam Bog, nedokučivi naš Spasitelj, izjavljuje da je Krist, taj pravi i istiniti čovjek, ujedno pravi naravni njegov sin, dakle pravi i istinita Bog. Ljudi, koji su gledali Krista, mogli su možda misliti da se u Kristu, tom čovjeku, ne krije ništa drugo nego njegova ljudska narav.
Ali Krist uzlazi na goru, povlači se u samoću, zadubljuje u molitvu i prima od samoga Boga najveće priznanje, kojim svima mora biti jasno da je on pravi Bog. Onaj Krist koji se kao dijete rodio u Betlehemu, koji je kao dječak odgojen u Nazaretu, taj čovjek jest istinski sin Božji.
Nebeski Otac je potpuno svjestan svog savršenog čina, kojim rađa drugu božansku osobu. Taj čin, koji opet nije ništa drugo nego njegova božanska narav, ostaje zajedno s njime do vijeke. To je vječno rođenje božanskoga sina, kojim on izrazuje osobu potpuno jedinstvenu u naravi.
I taj vječni čin, to nedokučivo otajstvo vječnog života, sada na brdu Taboru stavlja Otac nebeski u slabe i krhke ljudske riječi, izrazuje blijedim čovječjim riječima i daje nam mogućnost da i mi, materijalni i sjetilni, uđemo u tu tajnu božanskog života.
Ovo je s i n m o j. Te jednostavne riječi izrazuju dubinu života presvetog Trojstva. Malo blijedih zvukova postaje jeka vječne simfonije neba ... Tko može da čuje taj glas, a da se ne potrese? Tko može podnijeti silu i jačinu te vječne riječi, koja je odraz neba? "I čuvši učenici padoše ničice, i uplašiše se vrlo".
Najveće priznanje, što uopće možemo Kristu dati, jest to kad kažemo da je on naravni sin Božji. Time izrazujemo ono što je najbitnije i najvažnije u našoj svetoj vjeri, a time i dobivamo pravo na vječnu nagradu prema riječima samoga Krista: »ovo je život vječni da poznaje tebe jedinoga istinitoga Boga i koga si poslao Isukrsta (Iv. 17, 13).
Zato je vjera u Božanstvo Kristovo temelj naše duhovnosti i uopće našeg nutarnjeg života. A baš u ovom otajstvu, na gori Taboru, tako jasno i tako bistro se očituje sjaj tog Božanstva, Zato će biti plod ovoga otajstva duboka vjera u božanstvo našega otkupitelja, i našega Boga, onoga, ikoji je vječna Riječ, sjaj Oca i odraz njegove supstancije.
Danas, kad smo u duhu vjere vidjeli slavu njegove veličine, probudimo čin žive vjere u njegovo Božanstvo i nemojmo da se sablaznimo na njegova poniženja i na njegove patnje. Sjetimo se da onaj patnik, koji je toliko podnio, koji je toliko poniženja primio, da je taj patnik slavni Bog, koji vlada i zapovijeda na nebesima. Pa kao što je on izašao slavan iz svojih bolova, tako ćemo, nadamo se, i mi jednog dana doživjeti slavu radi svojih patnja i svojih križeva.
Bogu se naročito sviđa taj pripravni i sinovski čin naše vjere, kojom se predajemo Kristu. "Otac vas ljubi" - veli Krist - "jer ste vjerovali da sam ja od njega izašao" (Iv. 16, 27). Ako želimo ugoditi nebeskom Ocu, tada moramo pripravno poslušati njegov glas, ikoji nam je danas objavio i postojano držati, da je Krist sin Božji, potpuno jednak svome Ocu. "Izađoh od oca i dođoh na svijet".
Rekoše učenici njegovi: sad znamo da sve znaš, i ne treba ti da te ko pita. Po tome vjerujemo da si od Boga izišao« (Iv. 16, 28-2;), Učenici su došli do tajne, koju im je Isus htio naglasiti, pa ih, kao zadovoljan, pita: "Zar sad vjerujete?" (Isto 31). Zaista, ko vjeruje u sina, vjeruje i u Oca, jer Otac i Sin su jedno, taj vjeruje u njihovo presveto Trojstvo i drži ono što je najhitnije u našoj svetoj vjeri.
Zato Otac nebeski u ovom svečanom času naglašuje potrebu vjerovanja njegovu Sinu. "Njega slušajte" - veli nam. Tko posluša glas Krista, taj je ispunio volju Oca i izvršio zakon i pravdu. U njemu je sadržana sva punina mudrosti i znanja i nema drugoga, u kome bismo tražili svoje spoznaje. "I on je prije svega, i sve je u njemu. On je obličje Boga što se ne vidi, koji je rođen prije svake stvari" (Kol. 1, 15, 17). Zato njega moramo slušati.
A mi znamo, kako ćemo ga slušati. Za našu sreću, Krist je ne samo naš Bog već je on i naš brat. Kad bi on bio samo naš Bog, možda bi bila teško pristupačna njegova riječ, koja neizmjerno nadilazi dohvat našega razuma. Ali sada, kad je Riječ Božja uzela naše obličje, ona nam govori kao svojoj braći, kao svojim prijateljima.
On nam je čak pokazao zorno, ne samo riječju već i djelima, kako ćemo živjeti, tako da je njegov život postao za nas divna muka u kojoj možemo mnogo toga naučiti. Eto, taj život, tako lijepo izražen u Evanđelju, moramo slijediti i tu riječ slušati.
Sa svom pripravnošću svoje duše prigrlimo njegove božanske riječi, pustimo da nam se one zasade duboko u naše srce da osvoje potpuno našu dušu i da zavladaju našim životom. Sjetimo se da je ta riječ, koja će nam se na prvi mah činiti nauka jednostavnog čovjeka, uistinu nauka božanska, pa da zato sadrži puninu Božjeg života i Božje slave.
Ta vječna božanska riječ, koja svoj izvor ima u krilu presvetog Trojstva kadra je da nas preobrazi i da nas preporodi na novi život. To je sjeme, koje će proklijati vječnim slavnim životom.
Imat ćemo, doduše, poteškoća, pa će nam biti teško što još uvijek ne dolazi veseli dan preobraženja i slave. Ali se sjetimo, da je Krist prvorođeni među mnogom braćom, morao proći tim istim putem, kojim prolazimo i mi. Međutim ne zaboravimo, da s Kristom stradamo, da se s njim i proslavimo (Rim. 8, 17).
Hijacint Bošković, "Preobraženje", DŽ, IV (1932.) 4, str. 230-236.