B – 23. nedjelja kroz godinu
(Mk 7, 31-37)
Isusov događaj sa slijepim puno je bogatiji značenjem jer on je ostvarenje već davno najavljenog navještaja proroka Izaije kad će slijepi progledati, a gluhi čuti.
S Isusom i kroz Isusa počelo se događati njegovo proročanstvo. Isus otvara ne bolesne fizičke oči (možda i njih) i gluhe uši, nego unutarnje oči i unutarnje uši. Zar nam svima nije jasno da uza sve što imamo zdrave oči i zdrave uši ipak ne vidimo niti čujemo.
Čujemo i vidimo samo sebe, čujemo samo sebe. Sva je naša spoznaja drugih uvijek gledana kroz nas same tako smo uvjetovani u svojim odnosima svojim sljepilom i gluhoćom prema drugima. Svi smo mi, nažalost, slijepi i gluhi, ali to ne primjećujemo, što je najtragičnije.
Uvijek je bio problem drugoga čuti i vidjeti. Sami imamo iskustvo kao da nas drugi ne vide i ne čuju. To naše sljepilo drugoga čovjeka je životni problem. To je veća bolest negoli sljepoća i gluhoća.
Ta dubinska sljepoća i gluhoća je uzrok međusobnog nepoznavanja i nepriznavanja. Unutarnja sljepoća i gluhoća su uzrok da se mnogi osjećaju usamljeni u velegradskim 'mravinjacima'. Posljedica toga je da se ljudi duševno (unutarnje) razbolijevaju.
Iz dana u dan sve je više duševnih bolesnika u gradovima, a sela skoro više i nema. Sva materijalna dobra i svi zakoni ne oslobađaju nas od sljepila i gluhoće. I kad mislimo da vidimo i čujemo, naše oči i uši ostaju na površini.
Bitno u drugome nam izmiče. Teškoća i jest kako živjeti ljudski u gluhim i slijepim odnosima. I sami smo takvi, zato je vrlo važno postati toga svjesni više negoli osuđivati.
I nama je potrebno potražiti onoga koji će nam staviti svoj prst na naše sljepilo i našu gluhoću. Da bismo bili izliječeni, najvažnije je da shvatimo da mi ne vidimo i ne čujemo druge.
Zato smo uvijek sumnjičavi i nepovjerljivi. Netko reče da ljudi radi duševne sljepoće postaju sve sumnjičaviji i nepovjerljiviji. Možda je problem da nam manjka prijateljstva i povjerenja baš u tome što smo slijepi i gluhi.
Svi mi imamo iskustvo slušanja i gledanja, a ni ti vidimo i čujemo. Iz toga vidimo da dubina sluša i gleda. Veliki mistici nas uče da otvorimo, da molimo da nam Bog otvori oči i unutarnje uši. Unutarnje oči i uši vide istinski i preko stvari.
Koji je 'lijek' duševnoj sljepoći i gluhoći? Samo istinska ljubav i prijateljstvo. Koga se ljubi toga se vidi i čuje. A to hoće reći da je čovjek gluh i slijep bez ljubavi. Isus koji je ljubio sve je čuo i sve vidio. Vidio je ljudsku dubinu u radosti i boli.
On je zato mogao biti blizak svakome ljudskom stvorenju. Vrlo često ni samo Evanđelje ne čujemo i ne vidimo kud nas usmjerava ako mu se ne prepustimo. Ako ga hoćemo sebi uskladiti tada ga ne čujemo. Mi smo pozvani da se njemu uskladimo.
Nekada cijele civilizacije i stoljeća mogu živjeti u sljepilu. Sjetimo se samo prošlih vremena. Pitamo se jesu li ti ljudi mislili, jesu li se sporazumijevali. Bili su civilizacijski gluhi i slijepi.
Uzmimo odnos prema robovima, prema ženi, prema nemoćnima i siromašnima... Sljepilo je vladalo u svijetu i u Crkvi. Posvuda. Vidjeti i čuti drugoga, to znači razumjeti ga, vjerovati mu, poštivati ga. Radovati mu se i patiti s njime.
A dokle god u nama vlada egoizam mi ostaje slijepi i gluhi. A egoizam liječi samo ljubav. Vjerujemo li u ljubav? S Isusom je započelo prosvjetljenje. Molimo Boga da nam Isusova riječ (Evanđelje) i Isusov doticaj (sakramenti) otvore unutarnje oči i uši pa da počnemo ljubiti sve ljude.
Marijan Jurčević, OP