B – 22. nedjelja kroz godinu
(Mk 7, 1-8; 14-15; 21-23)
Kršćanstvo je religija ljubavi i to se proteže sve do svakodnevnog blagovanja. Isus stavlja naglasak na čovjekovu nutrinu više nego li na vanjštinu, iako je i nju liječio.
Unutarnja ljubav je osovina ortodoksije i ortopraksije. Ona je stav i dinamika. Kršćanstvo je duševnost i iskrenost. Ipak i kršćanska religioznost može postati formalizam, obred, zapovijed, moranje, samo tradicija.
Tada se pretvara u izvanjskost, a dubina (duševnost) umire. Pitanje koje nam postavlja Isus jest: živimo li izvanjski i farizejski ili dubinski i iskreno? Skoro bi se moglo reći da je veći dio odgoja usmjeren na izvanjsko lice, a vrlo malo je usmjereno na dubinu.
Tako bi mogli reći da se ne radi o potpunom odgoju nego više o bon-tonu (o izvanjskosti). Tko još prodire do dubine duše, do srca? Smješta li se vjera u dubinu srca ili je i ona ostala ili postala samo izvanjsko ruho?
Je li vjera dubinski kriterij svakodnevnog življenja ili izvanjski religiozni oblik ponašanja? Ona ima velike kriterije i velike pozive, pa ako se toga ne drži pribjegava se barem izvanjskoj usklađenosti. Farizej je rascijepljena osoba.
Svaki istinski ljudski čin ima svoj "korijen" u dubini osobe. Zato je cilj vjeri i krštenju preporoditi dubinski korijen (dušu). Potrebna nam je dubinska preobrazba. Kakva je naša duša (dubina) takvi smo i mi.
Naši čini dobivaju svoju kvalifikaciju iz dubine našeg srca. Što činimo s dobrotom i ljubavlju dobro je, a što činimo sa zloćom, zlo je. Dok je čovjeku dubina u zlu i nečistoći, sva izvanjska čišćenja ne mogu čovjeka smiriti.
Kako je već spomenuto, budimo svjesni, da smo skloni držati se izvanjski dobrima i urednima, a unutra biti zli i gnjili. Iz toga proizlazi neadekvatno ponašanje i odsutnost mira. Odgovaraju li naši čini našemu srcu, u dobru i u zlu?
Često smo bolji nego li su naši izvanjski čini, a i gori od naših djela. Da li bi se moglo reći za današnjeg čovjeka da je "izvanjski čist", a unutarnje "gnjo"? Prema ovome stanju moglo bi se prosuditi kuda ide današnje čovječanstvo.
Isto tako se prema ovome može prosuditi koliko je vjera plodonosna. Rađa li vjera zdrave osobe ili rascijepljene, farizeje? Je li kršćanstvo napravilo unutarnji prevrat u čovjeku? Nije problem prvenstveni u vjeri ono što se vjeruje nego da li se živi prema vjerovanom.
To je vjekovna kušnja svakog pojedinca i svake Crkve. Procijenimo je li nastala naša unutarnja preobrazba ili smo u dubini "još nekršteni"? Je li usklađeno naše vjerovanje (um) i naše življenje? Ta usklađenost je najveća potvrda istinitosti.
To je bilo popuno jedno u Isusu Kristu. Da li bi radili isto, bez obzira na naše raspoloženje, pa i vjerovanje? Ili još uvijek postoji u nama nesklad, pa sebe skoro mučimo, a možda i vjeru doživljavamo kao robovanje.
Razlog je tome što se nije dogodio unutarnji prevrat, unutarnje obraćenje. Tako se mogu susresti starci koji se ne mogu prepoznati u odnosu na svoju mladost. Dok su bili mlađi držali su se smireno (tako je trebalo radi društvenih razloga), sad su to prgave osobe.
To je njihovo unutarnje stanje. Takvi nisu dopustili da ih vjera preobrazi, da se Bog u njima nastani. Čak neku misle da ljudi više naobrazbe (književnici i farizeji) više pate od te podvojenosti (farizejizma) nego li "mali ljudi".
Ipak, treba reći da smo svi ljudi u toj opasnosti, zato nam je evanđelje svima upućeno. Dobro je reći, bolje je da netko drži i vanjsku uglađenost negoli nikakvu. Kad je čovjek "divlji" u svojem srcu, dobro je da tu divljinu sputava.
Ali samo iz pravednog i plemenitog srca teku plemenita djela. Iz istinske vjere stvaraju se dobra djela. Zato je ono osnovno što molimo od Boga i čemu trebamo nastojati, da nas u dubini preporodi, preobrazi.
Arapska priča o učitelju i golubovima. (Ubiti goluba da nitko ne vidi. Revni su to izveli, a samo jedan učenik nije, jer je doživljavao da je svugdje Bog. On je jedini razumio učitelja, a ne oni koji su izvršili njegovu naredbu).
Molimo Boga da nam pomogne da se preporodimo, pa će naša duša odgovarati našim činima. I tako ćemo biti sretni i smireni.
Marijan Jurčević, OP