Vijesti

Od 2. rujna do 6. rujan, bolski ministranti/ce bili su na zasluženom odmoru u samostanu sv. Nikole u Korčuli. Evo kako su oni opisali dane koje su proveli u Korčuli:

Sve je to započelo tog prekrasnog 2. rujna 2009. Taj dan smo na 5 dana napustili svoje rodno mjesto i krenuli u svoju avanturu prema Korčuli. U Splitu nas je srdačno dočekao p. Petar. Nakon lagane šetnje Splitom, u samostanskoj crkvi smo se pomolili za sretan i uspješan put, te smo se uputili na katamaran. Došavši u Korčulu p. Anto i p. Drago, svojom gostoljubivošću i toplinom, primili su nas u samostan sv. Nikole, njihovu oazu mira.

Nakon kratkog odmora krenuli smo odmah u razgledavanje povijesne baštine Korčule koja nas je oduševila. Na kraju napornoga dana opustili smo se uz smirujući šum mora. Započevši novo jutro, u našim srcima otvorila su se mjesta za nove uspomene. Brzo smo upoznali svaku ulicu staroga grada, a i sve suvenirnice gdje smo kupovali poklone za svoje najmilije. Sljedećeg jutra probudila nas je kiša. Čovjek bi pomislio da nas je to vrijeme rastužilo, ali baš suprotno. To vrijeme pružilo nam je priliku da se duhovno obnovimo. Jutro smo proveli u crkvi pjevajući naše omiljene duhovne pjesme. Tako duhovno obnovljeni nastavili smo dan.

Nakon mise i blagovanja s našim uvijek nasmijanim p. Damirom i « smjehuljkom» Vinkom igrali smo društvene igre. Sa smiješkom na licima zatvorili smo naše umorne oči. Subota je. Kako bi iskoristili zadnji dan naše avanture na najbolji način, posjetili smo Matičnu kuću naših sestara dominikanki. Tamo nas je srdačno dočekala priora s. Katarina Maglica. Ona nas je provela kroz to ogromno zdanje. Da smo mogli rado bi bili ostali u njihovom vrtiću. Pozdravili smo i časnu majku s. Dolores, i potom se okrijepili u sestarskoj blagovaonici. Večer toga zadnjega dana za nas je bila posebna i nezaboravna. U 21 h imali smo svetu misu koju smo uzveličali svojim pjevanjem, i po prvi puta u životu pričestili smo se pod obje prilike. Zaista  to nećemo nikada zaboraviti. Nakon mise čekalo nas je iznenađenje.

Naša tri mušketira: Marin, «dječak» Jurica i Petar, napravili su nam palačinke, koje su bile super. Hvala vam! Stigao je i dan našega odlaska. Sa tugom u srcu oprostili smo se od Korčule, samostana u kojemu smo proveli prekrasne trenutke i p. Ante i p. Drage kojima smo neizmjerno zahvalni na gostoprimstvu. Međutim, svega ovoga ne bi bilo tu nije bio p. Damir, koji nam je svojom ljubavlju i darežljivošću omogućio ove lijepe trenutke. Od srca mu zahvaljujemo. Isto tako želimo zahvaliti našem Vinku koji je bio naša čvrsta ruka u svakom trenutku. Da nam je netko rekao da ćemo tim putovanjem steći najljepše uspomene, ne bi vjerovali, ali sada znamo da će nam ove uspomene ostati vječno u našim srcima.

Bolski ministranti/ce