Vijesti

Vijeće Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života i Hrvatska redovnička konferencija (HRK) u četvrtak 27. siječnja uputile su zajedničku poruku u povodu Svjetskog dana posvećenog života, koju prenosimo u cijelosti. (ika.hkm.hr)

Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu,
drage sestre i draga braćo u Kristu!

1. Prošle, 2021. godine proslavljen je dvadeset i peti Dan posvećenoga života koji se odlukom svetoga pape Ivana Pavla Drugoga od 1997. godine obilježava na blagdan Svijećnice. Takve obljetnice redovito prate prigodna slavlja i druga događanja. Međutim ovaj put to se nije dogodilo na uobičajen način jer su na prošlogodišnji Dan posvećenoga života u središtu naše pozornosti bile posljedice potresa u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, kao i pandemija bolesti COVID-19, koja još uvijek traje. Potres je fizički dotaknuo jedan dio naše domovine, a duhovno nas je potresao sve. Bio je to događaj u kojem smo žalili za ljudskim žrtvama i materijalnom štetom zbog koje su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom, ali smo istodobno bili ganuti valom evanđeoske solidarnosti koju je Duh poticao u ljudskim srcima. Jedna od glavnih poruka koja je sa svih strana bila upućena stradaocima u potresu glasila je „Niste sami!“ i ta poruka treba vrijediti trajno.

Što se tiče pandemije bolesti COVID-19, možda smo se nadali da ćemo je se ove godine sjećati kao nečega što pripada prošlosti i da ćemo se vratiti u „normalan“ život. Ali to se nije dogodilo. Još uvijek čitav svijet zahvaćen je širenjem te bolesti, koja nam uz medicinske simptome otkriva i naše duhovno i moralno stanje. Budući da bolest ne pravi nikakve razlike među ljudima, ona s jedne strane u nama pobuđuje osjećaj sveopćega ljudskoga zajedništva, dok s druge strane naši različiti pristupi i stavovi prema istoj bolesti i njezinu liječenju pokazuju kako je naše zajedništvo klimavo ako se oslanja samo na naše ljudske odnose.

2. U tim okolnostima dogodila se u Crkvi jedna novost koja daje pečat ovogodišnjem dvadeset i šestom Danu posvećenoga života. Riječ je o sinodalnom hodu Crkve koji je započeo u listopadu 2021. godine, a zaključit će se biskupskom sinodom u listopadu 2023. godine. Taj hod, na koji nas poziva papa Franjo, ima u središtu pozornosti upravo samu temu sinodalnosti, što se vidi i u njegovu nazivu Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. Ne treba tumačiti da sama riječ sinoda znači zajednički hod, pa je razumljivo da je prva od triju riječi koje opisuju narav sinodalne Crkve upravo zajedništvo. Ono je izvor iz kojega proistječu i temelj na kojem se grade druga dva pojma: sudjelovanje i poslanje. Svi smo pozvani promišljati, razgovarati, moliti i raditi na tome da što bolje upoznamo, oživimo i odjelotvorimo svijest da je svatko od nas na svoj način, kako kaže apostol Pavao, opremljen „za sveto djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Ef 4,12).

3. Prva faza sinodalnoga hoda u kojem slavimo i ovogodišnji Dan posvećenoga života obilježena je savjetovanjem s Božjim narodom u partikularnim Crkvama i osluškivanjem istoga. U tom kontekstu Pripremni dokument sinode potiče partikularne Crkve da se, među ostalim, upitaju kako u sebi integriraju doprinos posvećenih žena i muškaraca (br. 28. i 30.). To isto pitanje iz perspektive posvećenih osoba možemo postaviti na sljedeći način: Što i kako mi kao posvećene osobe doprinosimo izgrađivanju Crkve, i to u konkretnim mjestima gdje živimo i radimo? U ovoj poruci promotrit ćemo to pitanje kroz prizmu triju navedenih riječi iz naziva ovoga sinodalnoga hoda: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.

4. Zajedništvo posvećenih osoba koje se ostvaruje u stvarnom zajedničkom životu u našim kućnim sestrinstvima i bratstvima vidljivo je svjedočanstvo kojim možemo doprinijeti izgrađivanju zajedništva mjesne Crkve. Poznato je da svakodnevni zajednički život podrazumijeva kušnje u kojima isplivaju na površinu i naše ljudske slabosti, pa je razumljivo da se na površini često uzburka i naše međusobno zajedništvo. Međutim pri tome ne smijemo zaboraviti da temelj našega zajedništva nisu samo naši međusobni odnosi. Naše zajednice nisu formirane na temelju krvnoga srodstva, bračne veze ili osobnih naklonosti, nego je temelj našega zajedništva Krist koji nas je pozvao i sabrao da ga slijedimo u različitim oblicima posvećenoga života. Jasno je da svaka ustanova posvećenoga života ima svoj način i kriterije kojima tijekom početne formacije razlučuje autentičnost poziva svojih kandidata, ali znamo da u temelju svakoga poziva stoji Krist. On je tako i za apostole izabrao one „koje je sam htio“ (Mk 1,13) i rekao im je „ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16). U svjetlu tih Kristovih riječi možemo nastaviti i reći da isto tako ni mi nismo izabrali jedni druge, nego nas je Krist svojim pozivom povezao sa sobom, a preko sebe povezao nas je i jedne s drugima. Prema tomu sestrinskim i bratskim životom u zajednici mi naše međusobno zajedništvo ostvarujemo kroz Krista, a njegovo zajedništvo jest zajedništvo ljubavi Presvetoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga. U tom zajedništvu naše se osobnosti i različitosti ne dokidaju, nego ujedinjuju i to nas osposobljuje za sljedeći sinodalni korak: sudjelovanje.

5. Sudjelovanje o kojem se govori u kontekstu hoda za sinodalnu Crkvu možda se najbolje razumije kada se navede njegov praktični sinonim, a to je uključivanje. Drugim riječima, radi se o procesu koji se tiče svih i iz kojega nitko ne smije biti isključen niti se sam isključivati. Zajednice posvećenih osoba tu mogu dati svoj doprinos upravo polazeći od svoga oblika zajedničkoga života jer je on slika Crkve koja je po svojoj naravi sinodalna, kako stoji u naslovu drugoga dijela Pripremnoga dokumenta. Naše zajednice sastavljene su od osoba s raznim darovima, sposobnostima i službama. No, ako se u svom djelovanju raspršimo na individualne aktivnosti koje su objektivno dobre, ali međusobno nepovezane, sve to duhovno blago kao da se prospe pokraj puta i ne donese ploda za izgradnju čitave zajednice. Stoga trebamo biti svjesni da i u ovom sinodalnom hodu ostvarujemo autentično sudjelovanje tek onda kada se u razne aktivnosti na razini partikularne i opće Crkve uključujemo kao zajednica, a ne samo kao izdvojeni pojedinci.

6. Za poslanje na koje smo pozvani također postoji riječ koja opisuje njegov sadržaj. To je evangelizacija. A riječ koja pokazuje stav kojim se to poslanje ispunjava glasi otvorenost. Mnogovrsnost zajednica osoba posvećenoga života svjedoči kako se jedno te isto Kristovo evanđelje može živjeti na različite, a uvijek evanđelju vjerne oblike života. To je tako jer je evanđelje korijen i deblo iz kojega izrastaju mnoge grane, ali se sve napajaju istim životnim sokom. Kada je Krist na početku svoga djelovanja izabrao najprije četiri (usp. Mk 1,16–20) pa onda ukupno dvanaest učenika, možemo reći da je on tada osnovao jednu malu zajednicu ljudi koji su s njime bili povezani na poseban način, ali s poslanjem da budu „ribari ljudi“. Stoga se svrha nijedne Kristove zajednice ne ispunjava zatvaranjem u samu sebe, nego jednostavnim svjedočenjem evanđeoskoga života u otvorenosti prema svim ljudima koje susrećemo.

7. Ovim kratkim promišljanjem o tome kako „živjeti zajedništvo, ostvariti sudjelovanje i otvoriti se poslanju“ (usp. Pripremni dokument, br. 1) u kontekstu hoda Za sinodalnu Crkvu želimo vam uputiti poticaj i ohrabrenje da se sa svom braćom i sestrama uključimo u taj zajednički hod na koji smo pozvani kao Božji narod.

Neka nam Marija, majka Kristova i majka Crkve, bude zvijezda vodilja na našem putu prema ostvarenju onoga što ona već jest u dioništvu slave svoga Sina.

S tim mislima u srcu želimo vam blagoslovljen Dan posvećenoga života 2022. godine.

U ime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života,
mons. Zdenko Križić, predsjednik

U ime Hrvatske redovničke konferencije,
fr. Slavko Slišković, predsjednik

U nedjelju, 16. siječnja 2022. u zajedništvu dviju dominikanskih zajednica u Zagrebu, p. Hrvoje Lasić dominikanac, filozof, umirovljeni profesor Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu i Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, proslavio je 80. rođendan. Tijekom svečanog ručka, čestitku u ime sve braće slavljeniku je uputio p. Slavko Slišković - provincijal Hrvatske dominikanske provincije rekavši kako Hrvojev osamdeseti rođendan svjedoči o njegovoj filozofskoj koncepciji života. Slavljeniku je zaželio još okruglih obljetnica i dobro zdravlje. Čestitku slavljeniku je uputio i p. Nikola Mioč, kolega iz gimnazijskih dana i redovnički subrat koji živi i djeluje u Samostanu bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici.

Hrvoje Lasić je rođen 16. siječnja 1942. u Uzarićima, Široki Brijeg. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Uzarićima, a druga četiri u Širokom Brijegu 1958. godine. Srednju je školu završio u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziju u Bolu na Braču godine 1962. Nakon odsluženja vojnoga roka u Zagrebu je 1964. položio jednostavne zavjete, a tri godine poslije, 1967., svečane, doživotne zavjete. Studij filozofije i teologije započinje u Dubrovniku na Dominikanskoj visokoj bogoslovskoj školi; nastavlja na RKT bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1968. poslan je na dovršenje filozofsko-teološkoga studija, a 1969. zaređen je za svećenika u Švicarskoj u Fribourgu. Na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu godine 1970. godine magistrirao, a godine 1977. na istom je sveučilištu uspješno obranio doktorski rad: „Filozofski i teološki aspekti u raspravi R. Garrigou-Lagrangea – Mauricea Blondela o problemu istine“. U Fribourgu je akademske godine 1975./76. radio kao asistent.

1978. vraća se u domovinu i od 1981. predaje na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu; od 1989. profesor je filozofije i religiozne kulture na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu; predaje novovjekovnu povijest filozofije, fenomenologiju i filozofiju religije; drži specijalna predavanja, seminare iz filozofije i vjere. Autor je više studija, ogleda, prikaza, recenzija iz područja filozofije i religioznih znanosti koje objavljuje u raznim časopisima: Bogoslovska smotra, Obnovljeni život, Crkva u svijetu, Filozofska istraživanja, Prilozi za istraživanja hrvatske filozofske baštine, Croatica christiana periodica. Svojim prilozima sudjeluje na znanstvenim skupovima (simpozijima), surađuje sa znanstvenim ustanovama i sudjeluje u radio emisijama. Za Hrvoja Lasića traganje za istinom nije tek puka teorijska djelatnost, nego je ono bitno povezano s konkretnom egzistencijom, po uzoru na njegova duhovnoga učitelja, velikana ljudske misli – sv. Tomu Akvinskoga. Da bi čovjek mogao ispravno odlučivati, prosuđivati i vrjednovati sve, pa i spomenute vremenite i konkretne probleme, mora – stalno ističe učeni dominikanac – tražiti, naći i što više upoznati istinu, jer istina čini čovjeka slobodnim! Umirovljen je 2009. Član je Samostana Kraljice sv. krunice u Zagrebu.

Osmu godinu za redom održava se susret dominikanaca bibličara pod nazivom "Biblija u Jeruzalemu". Kao i prošle godine, zbog epidemioloških mjera ovogodišnji je susret održan preko Zooma i to od 3. do 4. siječnja 2022.

Braća dominikanci koji su se virtualno okupili iz nekoliko zemalja (Izraela, Ujedinjene Kraljevine, Francuske, Poljske, Španjolske, Nizozemske, Italije i Hrvatske), tijekom prvog dana susreta raspravljali su o poimanju obitelji i identiteta u Knjizi o Sucima, Sirahu (poglavlje 4) te recepciji proroka Nahuma kod Ćirila Aleksandrijskog i Jeronima. Tijekom drugog dana susreta su razmijenili iskustva osobnog pripremnog rada za susret i donosili zaključke o tekstu evanđelja po Luki 24 na grčkom, latinskom i sirijskom jeziku.

Tekst su promišljali na nekoliko razina: naratološkoj, intertekstualnoj i razini recepcije teksta u različitim patrističkim tradicijama i načinima razumijevanja teksta u širem smislu (npr. umjetnost i sl.). Rad na tekstu je ujedno i doprinos novom prijevodu Biblije na francuski i engleski jezik u sklopu projekta "Biblija u svojim tradicijama", a koji se nastavlja na glasovitu Jeruzalemsku Bibliju koju su također svojedobno pripremila braća dominikanci.

Na susretu je sudjelovao i član Hrvatske dominikanske provincije Srećko Koralija, OP koji se bavi semitskim jezicima i recepcijom biblijskih tekstova (Hebrejska Biblija, Septuaginta, Targumi) u aramejskoj i sirskoj tradiciji, a uključen je i u rad već navedenog projekta recepcije i novog prijevoda Biblije "Biblija u svojim tradicijama“.

Dominikanska obitelj - dominikanci, dominikanke i laička bratstva okupili su se na blagdan Svete obitelji 26. prosinca na misnom slavlju u crkvi Blaženog Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici kako bi zaključili godinu jubileja – 800. obljetnice dolaska i kontinuiranog djelovanja dominikanaca na hrvatskim prostorima i rođenja za nebo utemeljitelja Reda sv. Dominika. Predvoditelj misnoga slavlja provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković uvodno je istaknuo: „Ovo slavlje nije slučajno u ozračju Božića kad se spominjemo riječi Božje koja je tijelom postala te se u malenom djetetu Isusu nastanila među nama. Upravo nama dominikancima, Redu propovjednika Crkva je na poseban način povjerila zadaću njezina naviještanja. Danas Bogu zahvaljujemo za osam stoljetnu vjernu službu toj Riječi u našem hrvatskom narodu čime smo postali živim ispunjenjem posljednje želje našega umirućeg oca Dominika koji je u vječnost preselio par mjeseci nakon odluke o slanju braće u naše krajeve. Ujedno molimo oproštenje za sve one trenutke kada naš govor nije bio dostojan veličine i ljepote Riječi Božje“.

U homiliji je provincijal Slišković rekao da je Bog rađajući se u konkretnoj obitelji Marije i Josipa prihvatio sve teškoće ljudske egzistencije i svu problematiku obitelji. Nakon događaja u Betlehemu ne može ga se prepoznati i slaviti Boga na nebu, dok ga se ne prepozna u potrebitima na zemlji – onima na rubu zakona, prezrenima, onima koje se drži neodgovornima i nesposobnima, izbjeglicama i siromašnima. „Papa Franjo nam je jučer poručio ‘Njihove nas oči mole da ne okrećemo glavu na drugu stranu, da ne zaniječemo ljudskost koja nam je zajednička, da njihove priče postanu i naše i da ne zaboravimo njihove tragedije’. Ta je svijest nadahnjivala i svetoga oca Dominika kad je početkom trinaestoga stoljeća započeo svoju djelatnost iz koje je izrastao Red propovjednika. Želio je utažiti glad svojih suvremenika, jer glad nije samo tjelesna kategorija, ona je simbol svega onoga što osobi nedostaje kako bi bila sretna i zadovoljna“, pojasnio je provincijal.

Sveti Dominik je primjerom života potvrđivao ono što je riječima naviještao, približavajući se onima kojima je propovijedao načinom života i odijevanjem, rekao je provincijal Slišković. „Dominik nam je također primjer kako otkriti potrebe bližnjih i odgovoriti na njih, bez straha od onih koji drukčije govore, misle, žive, odijevaju se i vjeruju. Nije potrebno koristiti silu i strah, nego nježnost, ljubav i blizinu i to do te mjere da tvoja glad postane mojom glađu, tvoja briga mojom brigom, tvoja radost mojom radošću. Takvo je ozračje vladalo i u Svetoj Obitelji. U današnjem teškom, neizvjesnom i zbunjujućem vremenu pozvani smo nasljedovati ih“, poručio je provincijal.

Fr. Slavko je također pojasnio u čemu je potrebno nasljedovati Josipa i Mariju koji su svojom slabošću pomogli Božju svemoć, i svojom ljudskošću njegovu svetost: „Nasljedovati svetog Josipa koji je čak odstupio od vjerskih propisa da bi spasio život Mariji i Isusu, jer je sukladno zakonu trudnu zaručnicu koja ne nosi njegovo dijete trebao izvrgnuti javnoj sramoti i osudi koje bi završilo kamenovanjem. Tako nam poručuje: spasiti zdravlje i život bližnjih i dobro bližnjih vrjedniji su nego svi zakoni pa pozivali se oni i na Božji autoritet. Nasljedovati Mariju koja je imala dovoljno ljubavi za svoje dijete da ga ne zarobi onim što je vjerovala da zna o njemu, nego je dopustila da on to sam otkrije i ostvari, makar joj je to zadavalo bol. Nije Isusa odgajala da bude Mesija, nego čovjek, nije u njemu njegovala svoje snove, ideje i želje, nego slobodnu osobu koja će jednom moći slobodno kazati ‘Oče, neka bude volja tvoja’“.

Provincijal Slišković je, uz ostalo, poručio da „svetost koju živimo unutar vlastitih obitelji trebamo širiti prema svim ljudima, znajući da smo svi djeca Oca na nebesima, koji nas sve jednako ljubi“.(ika.hr)