Propovijedi

Tema današnjeg liturgije je uloga proroka. Ljudi većinom zamišljaju proroke kao one koji predviđaju i najavljuju buduće događaje. Međutim, uloga proroka je još mnogo bliža i dublja od takvog shvaćanja. Prorok je čovjek koji nam pomaže vidjeti stvari onako kako ih Bog vidi, i zadaća mu je pozivati nas da živimo u skladu s time, i opominjati nas ako ne živimo u skladu s time. A to često zna izazvati neugodnosti, čak i neprijateljstva sa strane onih kojima je upućeno. Prorok je često sam nasuprot svim prilikama koje ga okružuju, ali unatoč tome njegova zadaća je govoriti i upozoravati. To se najbolje ocrtava na primjeru proroka Jeremije kojemu Bog kaže: Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, k'o zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje (Jr 1, 18). Poziv proroka je možda najopasniji poziv, jer je prijetnja svemu što svijet planira i misli, pa je njegov život uvijek u opasnosti.

Isus Krist je za sebe rekao – Evo ovdje i više od proroka… On je glas svih proroka kroz povijest i ispunjenje svega što su govorili i što je trebalo čuti. On je njihov govor i njihov odgovor. Zato Isus u svom nastupu u Nazaretu i podsjeća sugrađane na proroke …, na Iliju, na Elizeja i na to kako su bili prihvaćeni, odnosno odbijeni od svojih a prihvaćeni od pogana. Oni koji su slušali, naravno da su se u tome prepoznali, pa reagiraju kao i njihovi oci kroz povijest i tako samo potvrđuju žalosnu činjenicu kako se ništa ni u njihovim srcima nije promijenilo. Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode (Lk 4, 28-30). Njihov naum s Isusom bio je očito isti onakav kako su činili i njihovi preci sa svim Božjim prorocima.

ONO ŠTO POGAĐA UŠI

Isus je istina koja nas razotkriva, koja skida sve naše maske, i locira grmlje u kojem smo se skrili. On je riječ koja pogađa naše uši, koja nam ponavlja ono što ne želimo čuti, od čega bježimo. Njegov nastup nam kaže – Ili si Božji ili nisi. Danas će se do kraja pokazati tvoje stanje, tvoja istina ili tvoja laž, tvoja iskrenost ili tvoje licemjerje. Nikako ne možemo biti na dvije strane, ni sjediti na dvije stolice, ni služiti dvojici gospodara. S Isusovim nastupom u otvorenosti svi takvi pokušaji padaju u vodu.

ISUS RAZOTKRIVA LICEMJERJE…

On svakoga zaustavlja u njegovim skrivenim namjerama i suočava s istinom od koje nije moguće pobjeći. Svakome kaže – Gdje ćeš? Tebi govorim! Pred njegovom riječi nema uzmaka, ona te pritiskuje uza zid. Ona na neki način iritira, puni unutarnjim otporom i gnjevom one koji ne žele biti razotkriveni, koji se ne žele mijenjati. Upravo su tako, vidjeli smo, reagirali u Nazaretu. Kod mnogih se i danas odvija sličan scenarij kao onda u Nazaretu, nekakav tajanstveni otpor prema onome što Isusov nastup i govor znače. Postoje pojedinci kojima smeta njegov razotkrivajući govor, te puni bijesa gledaju kako bi ga izbacili iz naših gradova, kako bi ga strovalili niz liticu da se više za nj ne čuje.

POSTOJE ONI KOJI NE ŽELE ČUTI PRAVU ISTINU

A baš je u tome bio glavni problem onima koji su to čuli, jer oni nisu željeli čuti da se to njih tiče, da ima veze s njima. Teško im je povjerovati da se to baš na njih odnosi i žele što prije ušutkati to prozivanje i žele onoga tko se usudio govoriti što prije diskreditirati. Glas Isusov onda, mora biti glas Crkve danas, britak mač koji direktno tuče po ušima kad suoči slušateljstvo s istinom bez rukavica. Samo takva Crkva nastavlja svoju osnovnu zadaću, svoje proročko poslanje u svijetu... Božja riječ ne da se upakirati u celofan, ona čak i naizgled dobronamjernoga pomalo iritira. Ona nam na neki način „ne da mira“. Želi nam pokazati gdje smo, gdje svatko od nas zapravo stoji, koju je poziciju zauzeo u svom srcu, prema kome se naklonio.

ZADAĆA CRKVE

Kao što je Isus jasno iznio svoj program pred svojim Nazarećanima, tako i Crkva ima istu zadaću u ovo naše vrijeme. I tu jednostavno nema alternative, nema uzmaka, inače se promašuje poslanje. Iznijeti svoj program pred svojim sugrađanima, da se vidi gdje tko stoji, da se uistinu vidi koliko smo kršćani, koliko smo Kristovi, Božji, a koliko smo pak, u kojem postotku, s one druge strane. Povlađivanje, tj. govor u rukavicama, smješkanje, tapšanje, „lijepe manire“ i sl. stvara bezličnost, Crkvu pretvara u jednu dosadnu i tromu instituciju, a omogućuje neprijatelju da djeluje prikriveno, da i dalje nesmetano zavodi i uništava, ucjenjuje, potplaćuje...

Samo proročki glas Crkve, samo hrabri pastiri kojima je stalo do vjernog stada, razotkrivaju stvarne namjere ubačenih vučjih čopora kojima odgovara samo ušutkana Crkva. „Jer nitko ne dira one koji šute.“ Zamaskirani čopori željeli bi da Crkva u javnosti prihvati njihovo povlađivanje, jer kao u tom slučaju „sve će biti u redu“. No postoji jedan problem: Isus to ne želi, proročki duh to ne podnosi i ne da se zastrašiti nikakvim ucjenama. On želi vikati s krovova i stvari koje jesu nazivati pravim imenom, da postane očito što se čini i koje su prikrivene namjere i koji je konačni cilj tih lažnih manira. „Pranje ruku, sapunanje glave, tapšanje i higijena rukavica“, samo su predradnje da bi se na sve skupa bacilo blato bezličnosti… A stvarni cilj opet je izbacivanje Krista iz naših gradova, iz naših obitelji, iz srca djece i mladih.

Kad pak Crkva pred povlađivačima nastupi proročki jasno počinje njihovo razotkrivanje i neargumentirano vikanje: Živimo u sekularnoj državi!, a niti ne znaju što to znači… Zaboravlja se da Crkva ima poslanje upravo u sekularnoj državi i da joj je zadaća davati proglas istine baš u sekularnoj državi. U kakvoj su to državi trebali propovijedali prvi učenici, zar su ih onda voljeli slušati? Zar su njihovu Gospodinu aplaudirali? Crkva danas vrši svoje poslanje upravo i samo onda kad se njezin glas jasno čuje, kad je zbog toga napadaju i viču na nju, kad bi je htjeli strmoglaviti da je nema, kao onda Isusa njegovi Nazarećani. To isto je zadaća i Crkve u Hrvata, i neka bude jasna kao sv. Ambrozije pred carem… Neka odjekuje u ušima bez povlađivanja: Tko ide protiv Božjega zakona neće umaći Božjem sudu.

Petar Galić, OP

Život bez Božje riječi dovodi do ispraznog života, do agresije, očaja…, do ruševina. Obnova započinje povratkom Božjim zakonima. Nekad sam volio život, a onda se odjednom sve počelo gasiti – započeo je svoju životnu priču Marko. Roditelji su šutke sjedili u kutu kad bih došao k njima, kao da ne postojim. U srcu sam im želio zlo. Braća i sestre su me osuđivali, i njih sam u srcu ubio. Svi su me u mjestu zaobilazili. Na kraju me i žena napustila. Ogorčenje i mržnja rasli su u meni do opasne ubojitosti… Smrti se nisam bojao, ali sam se bojao onoga nakon smrti. Potpuno očajan, pobjegao sam u planinu. Lutao sam danima hraneći se travama kao ovce i krave. Jednoga dana poskočim prestrašen: ispred mene se niotkud pojavio čovjek koji kao da je sve znao o meni.

Tko si ti? – promucao je Marko.

Idi i promatraj mrave! – rekao mu je čovjek umjesto odgovora.

Dok se Marko pribrao čovjeka je nestalo bez traga.

Idi i promatraj mrave – odjekivalo mu je u ušima.

Što to znači? – pitao se. Okrene se , kad ono veliki mravinjak pored njega. Sve je vrvjelo od mravi koji su hitali utabanom stazom. Čitava rijeka malih stvorenja u oba smjera. Gledao je, gledao i počinjao uočavati čudesne detalje: iako ih je toliko ne sudaraju se, u međusobnom susretu jedan drugoga spretno dodirnu ticalima, kao da se zagrle, i nastave svaki svoju zadaću. Na kraju dana, kad je Sunce zašlo, svi su opet bili u svom mravinjaku. Sve što su vani korisnoga našli donijeli su u mravinjak. Premda ih je bilo na desetke tisuća za svakog je bilo mjesta. Sinulo mu je… Promatrajući mrave shvatio je svoje pogreške. Vratio se kući… Pristupio roditeljima i zagrlio ih: počeli su plakati. Na kraju su svi plakali zbog velike promjene. Onaj koji nije vidio ni čuo bio je Marko. Mravi su mu pomogli po poslušnosti riječima nepoznatog čovjeka. Riječi koje vam odjekuju u ušima – rekao je Isus – ispunjaju se danas. Ispunjaju se onog trenutka kad ih čujete, tada se počinju događati u vašem srcu, u vašem životu. Onaj koji ih je izrekao sam je Riječ. U srcu onoga koji čuje to biva, događa se. Ako si bolestan, po riječi ćeš ozdraviti. Tko posluša Isusa upoznat će ga, i snagu njegove riječi. Poslušati riječ znači čuti riječ i živjeti po njenom sadržaju. Idi, promatraj mrave! Riječ djeluje po poslušnosti. Čovjek je poslušao i riječ mu je počela otvarati oči srca i razuma i ozdravila ga…

Sav narod je plakao slušajući riječi Zakona (vidi Neh 8).

Mi ne možemo ignorirati Božju riječ, Božji zakon i očekivati da ćemo moći podići naš grad, naš narod iz ruševina. Ne možemo ignorirati Božji zakon i očekivati da ćemo biti sretni kao ljudi, i da će naša djeca imati budućnost. Izraelski narod se nakon povratka iz izgnanstva, najprije morao suočiti s ruševinama koje su iza njih ostale kao posljedica njihovih grijeha i kršenja Božjeg zakona. Da bi mogli podići novi grad i novi hram, i da bi se mogli obnoviti kao narod morali su obnoviti najprije vjernost Bogu i Božjim zakonima. Trebali su čuti riječi Zakona i njegovo tumačenje. Po poslušnosti Božjoj riječi u životu i srcu čovjeka događa se upravo ono što ta riječ najavljuje. Kad je Isus pročitao u sinagogi dio iz proroka Izaije rekao je: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Isusov program se ostvaruje kod onih kod kojima je odzvonio ne samo u ušima nego i u srcu. Pismo se ispunja u onih koji su mu poslušni, koji povjeruju.

Petar Galić, OP