Autor: fr. Valentin Lešić, novak

Novaci Hrvatske dominikanske provincije, fr. Valentin Lešić i fr. Timotej Faustin Otto, zajedno s učiteljem novaka, fr. Domagojem Augustinom Polanščakom, boravili su u Samostanu sv. Marije Milosne u Bolu na Braču od 20. do 27. listopada 2024. godine. Povod je bio kratkoročna ispomoć braći u Bolu, a bila je to ujedno prigoda da se braća novaci, nakon Korčule, upoznaju sa životom i radom u još jednom od naših otočnih samostana.

U Bol smo doputovali katamaranom iz Splita u poslijepodnevnim satima. U luci nas je dočekao fr. Ivo Plenković, a nakon srdačne dobrodošlice uputili smo se prema samostanu gdje nas je čekao još jedan član bolske zajednice, fr. Josip Šimić. Starješina samostana, fr. Ante Kazoti, bio je tijekom našeg boravka u Bolu službeno odsutan. Već po dolasku samostan nas je privukao svojom unutrašnjom i vanjskom ljepotom, ali prije svega svojim duhovnim ozračjem mira i tišine. Pogled koji se pruža s njegovih vidika na morska bespuća podsjeća promatrača na prostranstva i dubine koje se nalaze i u njemu samome.

Sljedećega dana braća novaci zajedno sa svojim učiteljem krenuli su u osvajanje Vidove gore (778 m), najvišeg vrha na jadranskim otocima. Ovaj pothvat nije bio samo tjelesni, nego i duhovni. Osvajanje vrha bilo je također osvajanje samih sebe, kroćenje naših ljudskih slabosti, vježbanje u krepostima, žrtvovanje onog tjelesnog kako bi se usavršilo ono duhovno. Uspinjali smo se putem punim kamenja, strmina i brojnih uzbrdica, ali put u visine nikad nije lak i jednostavan. Došavši na vrh braća su shvatila da je sve imalo smisla, jer Sunce tamo gore doista svijetli na drugačiji i ljepši način. Bila je to prigoda da izmolimo krunicu i tako izrazimo Bogu zahvalnost. Uslijedio je predah i druženje uz piće i hranu. Zbog svega spomenutog došlo nam je da u jednom trenutku kažemo, poput apostola Petra: “Dobro nam je ovdje biti. Hajde da načinimo tri sjenice”. Ipak, svjesni svojeg života i poslanja “tamo dolje”, odlučili smo se vratiti u Bol te tako završiti ovo kratko, ali bogato i sadržajno putovanje.

Vrijeme u samostanu provodili smo u molitvi i radu, učenju i plodonosnoj tišini, praćeni plavetnilom i zvukovima mora te zelenilom bolskog vrta. Svoj duh oplemenili smo i posjetom samostanskom muzeju koji nas je odveo u neka druga vremena koja svoju prošlost pričaju jezikom umjetnosti. Bilo je prigode i za “prizemne” stvari pa smo se tako popeli na drvo rogača. Bili su to rogači kojima se razmetni sin htio nasititi skupa sa svinjama (Lk 15,16). Tako smo se prisjetili da čovjek može vrlo lako (pro)pasti iz duhovne raskoši u životinjsko blato. Ipak, mi nismo bili tako gladni da bismo pojeli sve rogače, nego smo ih ostavili za kolače. Posjetili smo i Bol, a krajnja točka našeg obilaska bila je poznata plaža Zlatni rat koja u zalasku Sunca doista sjaji poput zlata. Čak se i jedna mačka morala popeti na zid i zastati kako ne bi propustila prekrasni zalazak Sunca.

Posljednji dan našeg boravka u Bolu, Dan Gospodnji, bio je ispunjen posebnim zajedništvom oko euharistijskog stola, ali i zajedništvom oko stola koji hrani tijelo. More nas je sve više zvalo da krenemo dalje i tako smo se polako uputili natrag u Dubrovnik. Jesmo li što upecali u mrežu svojeg srca i hoćemo li koga upecati u mrežu vječnog života, vidjet ćemo, uz Božju pomoć.