Dan se tek budi. Sunčane zrake još ne obasjavaju nebo. Moglo bi se još sat vremena odspavati, no po želji učitelja studenata mi smo već u pet sati imali misu. Ubrzo smo zatim krenuli put Bologne i već smo bili na granici Italije. Premda smo se oboružali mnoštvom papira i potvrda za siguran ulazak u Italiju, ostali smo zapanjeni činjenicom da nam uopće nisu ni trebali, na veliko razočaranje učitelja koji je danima sakupljao papirologiju, nesiguran hoće li nam za ulazak u Italiju biti potreban i krsni list. Pošto smo prošli dvadesetak kilometara od talijanske granice sa Slovenijom, učitelj je i dalje bio neutješan. Studenti su stoga, sućutni prema učitelju, predložili povratak do granice kako bi se učitelj umirio. Sva sreća, trunka pameti nas je očuvala od takvih „domišljatih“ pothvata.

Nošeni valovima talijanske „autostrade“ došli smo u „učenu, crvenu, masnu i tornjevitu“ Bolonju malo poslije podne. Tamošnji dominikanci su nas srdačno dočekali. Činilo se da je s njima lako komunicirati, no prepreka je bio njihov engleski i naš talijanski. Srećom, učitelj studenata je umjesto mobilnog telefona „izvadio iz džepa“ stručni prevoditeljski tim – braću studente. Ubrzo su nas bolonjski dominikanci uveli u bogatstvo samostana, a mi smo im se bez problema prilagodili, čak i obdržavanjem šutnje na večeri. Po završetku večere, domaći studenti su nam pokazali samostan i tom su se prilikom hvalili časoslovom iz kojeg je molio sv. Dominik. No, nije to ništa za nas, hrvatske dominikance koji imamo Dominikov prst u Dubrovniku, primijeti jedan naš brat tik do groba sv. Dominika. Nakon kratkog druženja, prvi smo dan priveli kraju.

Sutradan smo nakon doručka, ili onoga što Talijani smatraju doručkom, krenuli prema Sieni, a put prema njoj bio je blago turbulentan, što zbog puta, što zbog vozača. Na svu sreću stigli smo i do Siene. Učitelj studenata je tada nakratko pretvorio u štand sa brzom hranom prtljažnik kombija i pokazao da se razumije i u talijansku gastro ponudu. Krenusmo potom u susret sv. Katarini i to neki prečicom, dok su drugi produžili „kraćim“ putem. Obišli smo i Katarinu i katedralu i Piazzu del Campo, ali se na toranj nismo popeli. Četvrtak se završio i dođe petak. Za neke slobodan dan u Bologni, za druge isto tako u Modeni. Što su drugi radili u Modeni, mi iz prve grupe ne znamo. No, mi znamo da su nas neki običaji „bolonjske priče“ toliko zapanjili tako da su neki od nas i banane nožem i vilicom pokušali jesti. Mimo već dobro poznatih fratarskih stvari, taj dan smo poprilično propješačili Bolognu, no ni na bolonjski toranj se ne uspjesmo popeti. I to je sve, za ovaj dan.

U subotnjem izletu u Pisu pridružila nam se stara poznanica s. Felicitas, koja je nekoć djelovala u Sloveniji. Krenusmo u Pisu i, došavši, vidjeli smo samo toranj. Tako se obistinilo ono što su rekla dvojica braće koji su ostali u Bologni: „Tamo nemate ništa vidjeti. Samo toranj i zelenu travu oko njega.“ Kako već nagađate, ni na ovaj se toranj nismo popeli. Usprkos tome, uživali smo u sunčanom i vjetrovitom danu, nadomak Ligurskog mora i pokušavali uhvatiti koju sliku kako pridržavamo toranj i tomu slično. Vratili smo se u Bolognu i tamo se susreli s apostolskim sestrama dominikankama koje su nas srdačno ugostile. U predvečerje ususret Cvjetnici, na grobu sv. Dominika smo zajednički izmolili krunicu i iskušavali sakristanovo strpljenje. Dosta je dobro to podnio, kao pravi sakristan. Ujutro na dan spomena kad su židovska djeca pošla u susret Gospodinu, pozdravili smo se s bolonjskim dominikancima i krenuli smo putem Zagreba. No prije dolaska u Zagreb svratili smo u Ravennu. Kad god bi u Ravenni negdje krenuli, krenuli bismo u krivom smjeru, no ne nesrećom. Naime, ubrzo smo se snašli kad je vođa puta okrenuo kartu na pravu stranu. Stoga smo bili u kašnjenju i vođa pohoda u Ravenni, toliko čeznuvši za Zagrebom, hitao je toliko brzo pored velebnih mozaika da nam za povratak kombi gotovo i nije bio potreban. Bitno je da smo vidjeli grob čuvenog Dantea Alighierija pa makar i u prolazu. Bilo kako bilo, u kasno nedjeljno večer smo ponovno prešli prag Hrvatske i došli u Zagreb.

Kristijan Zelić, OP i Mislav Matijašić, OP