TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA - Godina C

Sef 3,14-18a; Iz 12,2-4bcd.5-6; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

Drugi tjedan Došašća bio je u znaku Ivana Krstitelja i proročkog poziva na obraćenje.

Jedni su prihvatili njegov poziv, dok drugi nisu. Zašto? Kako znamo da se netko obratio? Koje su posljedice obraćenja? Koje su posljedice neprihvaćanja obraćenja?

U prvom dijelu današnjeg Evanđelja Ivan razgovara s onima koji su na putu obraćenja. Oni pitaju što im je činiti, a Ivan odgovara. U završnom dijelu odlomka Krstitelj govori prvenstveno onima koji su odbacili poziv na obraćenje, Gospodina koji dolazi i Ivana Krstitelja kao Njegovog glasnika. Njima je upućen slikoviti govor o Kristu koji sabire žito i spaljuje pljevu.

Mnogi ljudi su poznavali Ivana Krstitelja. Slušali su njegove propovijedi i bio im je poznat njegov način života. Znali su da je neustrašivi govornik i da živi skromno i pokornički. Bio je neobičan, ali je privlačio snagom svoje pojave. Neki su mislili da je on Mesija, Božji pomazanik koji će narodu donijeti mir i oslobođenje.

Vjerovali su da s Ivanom Krstiteljem nastupa vrijeme velike radosti i željeli su spremno dočekati dan kad će Jahve konačno proslaviti svoje Ime i izabrani narod. I zato su prihvatili Krstiteljev poziv na obraćenje.

Prihvaćanje poziva je tek početak obraćenja. Ljudi se žele obratiti, ali ne znaju što im je činiti, pa zato dolaze k Ivanu Krstitelju. Ne postavljaju pitanje "Što nam je dakle misliti?" ili "Što nam je dakle govoriti?", već "Što nam je dakle činiti?".

Promjena mišljenja dogodila se kad su prihvatili poziv na obraćenje, dok promjenu govora predstavlja pitanje koje su postavili Ivanu, a koje može izgovoriti samo onaj koji je prihvatio poziv i koji se uistinu želi obratiti. Kao što se čovjek može udaljiti od Boga onime što misli, onime što govori i onime što čini, tako se čovjek treba vratiti Bogu svojim mislima, svojim riječima i svojim djelima.

Tri skupine ljudi postavljaju jedno i isto pitanje, dok Ivan Krstitelj odgovara na tri različita načina. Mnoštvo su ljudi općenito i pred njih se postavlja zahtjev solidarnosti i društvene osjetljivosti. Drugim riječima, oni koji imaju trebaju pomoći onima koji nemaju.

Carinici i vojnici su javni djelatnici koji neizravno predstavljaju političku vlast i pred njih se postavlja zahtjev odgovornog vršenja povjerene službe. Naime, ako ne vrše svoju službu na ispravan način, onda se javlja nepravda i iskorištavanje, nasilje i tlačenje. Drugim riječima, među ljude se uvlači nemir, strah i nezadovoljstvo. Zato se carinici i vojnici moraju držati onoga što im je zakonom propisano. Niti više, niti manje od toga.

Prema tome, obraćenje djelima sastoji se u tome da činimo ono dobro koje nismo činili prije i da ne činimo ono loše koje smo činili prije. Za dolazak Gospodina bit će spremni oni koji budu činili dobro prema drugima kao ljudi i kao nositelji određene službe. Kao ljudi trebamo biti osjetljivi za siromašne, bolesne i napuštene. Kao nositelji određene službe trebamo biti pravedni i oduprijeti se brojnim napastima moći, ugleda, bogatstva i časti.

Obraćenje nije uvijek jasno, već je nerijetko zbunjujuće. Zato mnoštvo, carinici i vojnici postavljaju pitanja i traže odgovore. Obraćenje nije lako i uvijek podnošljivo, već je zahtjevno i bolno. Zato mnogi ne prihvaćaju poziv na obraćenje.

Među posljednjima su bili farizeji i pismoznanci koji su proklinjali siromašne, bolesne i napuštene. Među neobraćenicima su bili također vladari poput Heroda Velikog i Heroda Antipe koji su zbog vlasti i ugleda poduzimali najokrutnije i najnepravednije radnje. Prvi je tako zbog straha od gubitka kraljevskog položaja dao smaknuti vlastite sinove, dok je drugi zbog straha od gubitka ionako narušenog ugleda dao bezobzirno smaknuti Ivana Krstitelja. I jedan i drugi bili su robovi vlastitih strahova. Premda su u očima jednako prestrašenih izgledali moćno, u očima pravednika bili su nesigurni i krhki poput pljeve.

Plodovi obraćenja su predmet najdubljih ljudskih čežnji. U današnjoj liturgiji riječi prorok Sefanija, prorok Izaija i apostol Pavao više puta govore o radosti koja dolazi s Gospodinom. Tamo gdje je radost nema straha i očaja. Bog je izvor snage za sve što činimo. Sve što činimo ispunjeno je mirom i bezbrižnošću, pa i naviještanje radosne vijesti ljudima koji ne vjeruju ili koji ne žele vjerovati. Riječ je o radosti koja je iznad svakoga razuma budući da dolazi s vjerom koja pronalazi smisao u djelima koja ljudskoj pameti izgledaju nezamisliva kao izvor radosti.

Radost iznad svakoga razuma bila je nepoznata Ivanu Krstitelju i zato on nije mogao tražiti od ljudi da čine djela koja će tražiti Isus Krist. Kao što se razum teško može usporediti s vjerom s obzirom na puninu spoznaje, tako se pravednost Ivana Krstitelja teško može usporediti s pravednošću Isusa Krista s obzirom na puninu kršćanskog djelovanja (Mt 3,15; 5,20). Kako usporediti zahtjev Ivana Krstitelja za solidarnošću i društvenom osjetljivošću sa zahtjevom Isusa Krista da ljubimo svoje neprijatelje i da molimo za njih?

Za ispunjenje prve pravednosti dovoljna je spremnost na krštenje vodom. Za ispunjenje druge pravednosti potrebna je spremnost na krštenje Duhom Svetim i ognjem. Prvo krštenje dolazi s Ivanom Krstiteljem. Drugo krštenje dolazi s Isusom Kristom. Zato je Isus jači od Ivana. Zato je Isus pravi Mesija čiji dolazak i mi iščekujemo. Amen!

Domagoj A. Polanščak, OP