Sveti Franjo Coll y Guitart – apostol Krunice i apostol Katalonije
Francisco, sin Petra i Magdalene, rođen je 18. svibnja 1812. godine, u gradiću Gombrenu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. S četiri godine ostao je bez oca, a majka se sama brinula o desetoro djece. Davao je pouke da bi mogao plaćati svoj studij, a među učenicima imao je i sv. Antuna Mariju Clareta (1807-1870), biskupa. Školovanje je započeo u dijecezanskom sjemeništu u Vicu. Dominikanski habit oblači 15. listopada 1830. i započinje novicijat u Geroni (Španjolska). U Red propovjednika privuklo ga je propovijedanje Riječi Božje i briga za spasenje duša. Godinu dana kasnije polaže redovničke zavjete te nastavlja studij teologije u Garoni. Za đakona je zaređen 4. travnja 1835. u Barceloni.
No 1835. u Španjolskoj na vlast dolazi antiklerikalna struja koja zabranjuje redovnički život i dokida sve redovničke zajednice. Franjo je stoga, prije završetka dominikanske formacije i samoga ređenja, bio primoran živjeti sekularizaciju. No u tajnosti ostaje vjeran svojim redovničkim zavjetima. Postaje „sekularizirani dominikanac“ i ostaje dominikanac do smrti. Unatoč represivnim civilnim zakonima koji su otežavali njegovo svećeničko ređenje, s dopuštenjem provincijala, za svećenika je zaređen 28. svibnja 1836. u Solsoni. Nakon ređenja djelovao je kao pučki misionar, propovijedajući po biskupijama Vico, Gerona i Urgel. Živio je siromašno i strogim pokorničkim životom. Iako je bilo zabranjeno živjeti u samostanima i nositi dominikanski habit, Franjo je u svemu što je bio i činio živio milost karizme svetog Dominika de Guzmana.
Veliki apostol krunice, neumorni misionar, trideset godina propovijedao je narodu i po gradovima Katalonije, obnavljajući iskustvo propovijedanja vlastito sv. Dominiku i njegovu redu. God. 1850. otvara bivši dominikanski samostan te je propovijedao po svoj Kataloniji. U studenom 1850. godine, povjerena mu je služba voditelja Trećega reda sv. Dominika (dominikanska laička bratstva) za Kataloniju. To ga je imenovanje učvrstilo u njegovoj odluci, koja je rezultat višegodišnje molitve, razmišljanja i savjetovanja, da osnuje kongregaciju sestara dominikanki, koja bi se posebice bavila odgojem djevojaka te brinula o siromašnima i odbačenima.
S neizmjernim pouzdanjem u Boga, posebnom odvažnošću koja ga je karakterizirala i nošen apostolskim žarom Francisco Coll okuplja nekoliko djevojaka koje su već bile spremne slijediti Isusov poziv i godine 1856. osniva Kongregaciju sestara dominikanki Naviještenja Blažene Djevice Marije (Anunciata). Posvetio se obiteljima pogođenim epidemijom kolere, a u tomu su mu pomagale i sestre dominikanke novoutemeljene kongregacije.Kad su se dominikanci vratili u Španjolsku 1872., plodovi pastoralnog žara Franje Colla bili su vidljivi: Red je, unatoč zabranio, ostao živ. Zbog bolesti očiju, 2. kolovoza 1869. oslijepio je, a 2. travnja 1875. godine umire u 62. godini života u Vicu. Kad je Franjo umro, 1875., prema Kongregaciji, već je bilo oko 300 redovnica dominikanki i 50 zajednica utemeljenih i posvećenih kršćanskom odgoju djece, posebice djevojaka.
Profil Franje Colla
Franjo Coll bio je čovjek radikalne vjere, čovjek radosne nade, pun sućuti i ljubavi, neumorni propovjednik i apostol Riječi Božje, čovjek molitve. Bio je čovjek duboke pobožnosti prema Bl. Djevici Mariji. Običavao je reći: „Ljubite Mariju jer ona ljubi one koji nju ljube i koji je traže, nalaze je.“ Govorio je: „Krunica mi služi kao knjiga i ona mi je sve“. U gradu Moià osnovao je zajednicu „Žive krunice“. Bio je čovjek odvažan i kreativan. Izložio se velikom riziku odlučivši biti redovnik i dominikanac u antiklerikalnom i represivnom društvu.
Znao je tražiti i otvarati nove putove te stvaralački odgovarati potrebama svojega vremena. Riskirao je osnovati novu žensku Kongregaciju sestara u društvu u kojem žena nije imala svoje mjesto i u kojem je bila marginalizirana. Živio je skromno, siromašno i strogo prema samome sebi, a vrlo darežljivim prema siromasima i potrebitima. Bio je slobodan i uvijek spreman za svoje poslanje naviještanje evanđelja. Bio je sretan i radostan brat, vrlo komunikativan. Bio je apostol kršćanske nade; čovjek neba i života vječnoga.
Bio je sveti dominikanac: uvijek je tražio volju Božju, suobličujući svoj život prema Isusu Kristu. Svet jer je davao odgovore, sijao nadu, ostavljajući svoj pečat u ljubavi i služenju drugima, dajući drugi sve što je imao, dajući se potpuno u službu drugih.
Postupak za njegovu beatifikaciju započeo je 3. ožujka 1930. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 29 . travnja 1979. Nakon što je 7. prosinca 2008. priznato čudo ozdravljenja po njegovu zagovoru, papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim u Rimu 11. listopada 2009.