B – 25. nedjelja kroz godinu
(Mk 9,30-37)
Apostoli, Isusovi učenici su se opredijelili da slijede Isusa. Sve što ih je vezalo za njihove posjede i njihovu sredinu su ostavili. Na prvi bi pogled izgledalo da su slobodni od samih sebe i slobodni za "kraljevstvo Božje".
Ipak tako nije. Želja za biti prvi, pa makar na "svetom putu", još je u njima prisutna. Još je u njima svijest da je veličina u silini. I ovo pokazuje da još nisu ušli u duh Isusova poziva. Sada nam se postavlja pitanje, što se sve skriva iza naših djelovanja i nastojanja?
Taj pokretač je vrlo bitan jer on nas karakterizira. Nas više karakterizira motiv djelovanja nego li samo djelovanje. - Čini se da bi u svojem djelovanju htjeli biti "mali bogovi". Biti "prvi" u vladanju nad drugim, nad nečim što graniči sa stvaralaštvom.
Kako i koliko je čovjek sklon da isturi sebe na prvo mjesto. Ja sam to već davno govorio, znao, vidio... da ste me poslušali.... Poslije izvjesnog događaja svi smo pametni i mudri, svi smo bili prvi u domišljaju.. itd.
Čovjek može biti zavidan na dobro drugoga. To je rečeno kroz Joba, i to se stalno ponavlja. Kako bi bilo lijepo da je to bio samo slučaj oko Joba. To je slučaj svih ljudi.
Istovremeno se u nama skriva koji put Job, a i koji put oni zavidnici na Jobovoj pravdi. Ne podnosimo prvenstvo ni u dobru. Kao da nam “bolji od nas” smeta, pa čak kada smo na putu da budemo što bolji... religiozna zavist, zavist u dobroti...?!
OHOLOST je nešto što nas strukturalno prožima. Ona je posljedica "iskonskog promašaja". Zato je dobro postati svjestan da je ona u svima nama i da je rafinirano prikrivena u mnogim našim djelovanjima.
Teško ju u sebi zamjećujemo, a vrlo lagano uočavamo kod drugoga. Skoro se "divimo" svojoj dobroti, pa i kada je ona očita devijacija. Najlakše i najčešće sami sebe obmanjujemo. Magijski smo obmanuti sobom.
Mali "bogovi" ne trpe druge bogove do sebe, ili traže da im se svi drugi podlože. Važno je priznati "prvenstvo", iza toga "možeš sve činiti". (Kušanje Isusa..) "Stara težnja biti kao Bog" od Isusa nije dokinuta, nego je transferirana: Bog je ljubav i dobrota.
U tom smislu sve nas je pozvao da budemo kao Bog. I to nam je odredio za cilj. Bog više nije pojam silništva, nego ljubavi i plemenitosti. Bog nije prvi u vladanju nego je prvi u ljubavi. Tako da jedino ljubav može čovjeka izliječiti od oholosti i egoizma.
Nema drugog lijeka do poniznosti u ljubavi. U Isusovoj strukturi PONIZNOST nije poništenje, niti mizerija. Ona je veličina u sebi. Ona ne može biti trik. Poniznost koja nije iz srca, hinjena poniznost, je rafinirana oholost. Prevara u ime Boga.
Ponizni mogu biti samo jaki i sigurni, čisti u sebi. Nesigurni i nestabilni ne mogu biti ponizni. Poniznost je duhovni i duševni stav. S njom se ne zarađuje ništa. Iz nje izvire sve plemenito i blago.
Poniznost i kroz poniznost je moguće istinski ljubiti, darivati se, raditi "bez računa". - I u "nebo" se ne ulazi "našom zaradom" nego Božjom ljubavlju, a mi samo možemo otkloniti ono što u nama smeta da budemo ljubljeni, da nam se udjeli ljubav.
ZAVIST je također plod "prvenstva". Samo dječje srce zna biti nezavidno. Ako ne imadnemo "dječje srce" nećemo upoznati niti Boga niti čovjeka....
Marijan Jurčević, OP