Današnje bogoslužje riječi usredotočuje se na Božju inicijativu i slobodu njegove ljubavi koja obuhvaća sve ljude. Svi su ljudi pozvani na spasenje, nitko nije isključen. Tako već na samom početku prvog čitanja dominira Petrova tvrdnja koju je izrekao u govoru u kući rimskog stotnika Kornelija u Cezareji: „Bog nije pristran, nego u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“. Bog, dakle, ne pravi razliku među ljudima. Isus je donio spas svima, a ne samo Židovima.

Da je to tako, svjedoči silazak Duha Svetoga na pogane koji su slušali Petrovu besjedu. Taj je događaj toliko iznenadio judeokršćane, veli sv. Luka, da su ostali kao ukopani od čuda: „A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga“. Da je Crkva otvorena i poganima, o tome svjedoči i izvještaj o susljednom krštenju Kornelija i cijele njegove obitelji, koje je podijelio Petar: „Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi? I zapovijedi da se krste u ime Isusa Krista“. Ista misao o Božjoj inicijativi je prisutna u drugom čitanju. U odnosima između Boga i čovjeka, prvi poticaj uvijek dolazi od strane Boga.

On ljubi čovjeka i od njega traži, ako hoće, da mu uzvrati ljubav. Samo onda kad je započeo ljubiti Boga, tvrdi apostol Ivan, čovjek shvaća ponešto o Bogu, poznaje ga: „Ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi ne upozna Boga jer Bog je ljubav“. Povijest spasenja, prema tome, ima svoj izvor u Bogu. On, odnosno njegova ljubav, pokreće prvi korak, i on će dosegnut najveću točku kad dođe punina vremena, to jest u trenutku kada će Bog poslati Sina svoga na zemlju: „Ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“. Božja je inicijativa na osobit način istaknuta u današnjem evanđelju: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite“.

Ako smo slučajno pomišljali da su vjera i spasenje naša zasluga, ove nas riječi prizemljuju i razočaravaju, jer nam govore da to što smo pomišljali je tek drugo poglavlje kršćanske povijesti, odnosno čovjekov odgovor koji i nesvjesno pokušava baciti sjenu na Božju inicijativu. Isusove riječi svode na pravu mjeru čovjekov aktivizam, dozivajući mu u pamet da je Bog onaj koji poduzima prvi korak, a da je čovjek Božji stvor koji prima: biće, život, kršćansku vjeru, poziv, Duha Svetoga koji dolazi da se u njemu nastani.

Prije nego nauči činiti, čovjek treba naučiti primati, biti spreman i raspoloživ da ugosti svoga Gospodina koji mu dolazi u posjet, otvoriti mu se i dopustiti da ga on ljubi. Blagujući sa svojim učenicima posljednju večeru, gozbu novog Saveza, Isus je rekao: ”Ostanite u meni i ja u vama...Bez mene ne možete učiniti ništa”. O tome je bilo govora prošle nedjelje. Današnje evanđelje, međutim, donosi završnicu Isusova govora, riječi koje je izgovorio na samo rastanku s učenicima, baš u trenutku dok se od njih opraštao: „Ostanite u mojoj ljubavi...Ovo vam zapovijedam da ljubite jedan druga“. A onda, htijući objediniti sve zapovijedi, sažeo ih je u zapovijed ljubavi s dvije dimenzije: okomita i vodoravna, to jest ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, i nazvao je svojom zapovijedi: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“. S time smo stigli u samo središte kruga, nalazimo se u srcu kršćanstva, a to je ljubav.

Ljubav sačinjava suštinu kršćanstva. Danas, nažalost, riječ ljubav spada među najotrcanije i najzloupotrebljavanije riječi. Čuje se na radiju, na televiziji, u diskotekama, u kući, na ulici..., ponavlja se u novinama i romanima, posebno su tom riječi natrpane pjesme i popijevke. I što je najgore, često se pravi zbrka: uzima se za ljubav ono što ljubav nije. Radi se o riječi u koju svatko stavlja ono što želi. I u crkvama se riječ ljubav ponavlja svake nedjelje. Samo u današnjem drugom čitanju i evanđelju imenica 'ljubav' i glagol 'ljubiti' dolaze čak 18 puta.

Često se može čuti izjava da je ljubav kršćanska značka. Ne radi se o ma kojoj ljubavi, o ljubavi koja je zajednička kršćanima i nekršćanima, već o kršćanskoj ljubavi koja se razlikuje od svake druge ljubavi. U čemu je njezina osebujnost? Po čemu je ona značka? Ona ima dvije oznake po kojima je ona u stanovitom smislu savršena. Prva oznaka, kršćanska ljubav postupa sa svim ljudima kao s braćom. Ljubav koja ne postupa tako, ona nije ni evanđeoska, ni kršćanska; više je farsa, nego istinska ljubav. Ne može se moliti „Oče naš“, tj. priznavati i zazivati Boga kao zajedničkog Oca, a ne osjećati se braćom međusobno. Druga oznaka, kršćanska ljubav izvire iz Božje ljubavi; na nju se nadovezuje, njome je prožeta i od nje potpomognuta.

Poslušajmo samog Isusa: „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi“. Što znači da je ljubav Očeva prema Kristu mjerilo ljubavi Kristova prema nama i naše ljubavi prema bližnjemu.  Smrt Kristova koju ćemo navijestiti u euharistijskoj žrtvi je najveći znak ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje“. Taj sakramenat je vidljivi znak tijela Kristova i sakramenat Crkve koja postaje tijelo Kristovo preko uzajamne ljubavi njezinih sinova. Svi će znati da smo Isusovi učenici, ako budemo imali ljubavi jedni prema drugima. Budimo prijatelji Isusovi, činimo što nam zapovijeda.