Dominikanski samostan u Dubrovniku osnovan je 1225. godine i nalazi se pokraj stare gradske luke na istočnom dijelu grada. Najstariji je postojeći samostan u Dubrovniku. Nakon dolaska prvih dominikanaca koji su se privremeno zaustavili u Dubrovniku na proputovanju prema Palestini gradski oci koji su čuli za njihovo nadahnuto propovijedanje zamolili su ih da ostanu u gradu. Darovali su im crkvicu sv. Jakova koja i danas postoji blizu samog samostana. Budući da se broj redovnika s vremenom povećavao, plemićka obitelj Palmotić darovala im je 1228. godine crkvicu s vrtom u istočnom predgrađu zvanom Ploče. Na tom mjestu dominikanci su sagradili prvo novu crkvu tijekom XIV. st., samostansku zgradu i klaustar početkom XV. st., te gornje katove i blagovaonicu tijekom XVI. stoljeća. S impozantnim zvonikom visokim 40 m samostan se savršeno uklopio u gradske zidine s kojima je predstavljao obranu grada.

Klaustar koji zauzima središte samostana unikatni je primjer kombinacije cvjetne gotike i renesansnih motiva prepletenog šiblja, dok su na njegovim svodovima razmještena 24 lika svetaca u kamenoj plastici. Gradilo ga je više majstora u nekoliko navrata, a nacrt je izradio Tommaso di Bartolomeo, koji, zanimljivo, nije bio arhitekt, nego kipar i ljevač oružja. U sredini se nalazi zdenac iz XVI. st. koji je u ono vrijeme napunjen mogao tri godine opskrbljivati vodom, ne samo samostan nego i dobar dio grada. 

Knjižnica, čija gradnja je započela 1492. g., služila je – kako se ističe u odluci senata Dubrovačke Republike – „na čast Božju, na ukras samostana i utjehu kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad“. Tom odlukom knjižnica je postala javna, prva takve vrste u ovom dijelu Europe. U njoj je sačuvano čak 239 inkunabula, niz vrlo vrijednih starijih izdanja i svjetskih rariteta, oko 100 srednjovjekovnih rukopisa s bogato iluminiranim inicijalima i ilustracijama.

Muzej je za potrebe posjetilaca otvoren 1970. godine i sadrži mnoga vrijedna umjetnička djela, kao i predmete slikarske, zlatarske i knjiške umjetnosti. Tako možemo naći slikarska djela domaćih majstora iz dubrovačke slikarske škole iz XV. i XVI. st. – tri pale majstora Nikole Božidarevića, triptih Mihajla Hamzića, veliki poliptih Lovre Dobričevića, kao i djelo firentinskog slikara Lorenza di Credia te diptih flamanskog majstora Hansa Memlinga. Posebno mjesto u prijašnjem kapitulu samostana zauzima i ulje na platnu mletačkog slikara Tiziana Vecellija iz 1550. godine – „Sv. Vlaho s Marijom Magdalenom“.

Crkva sv. Dominika jedan je od najvećih gotičkih prostora na istočnoj jadranskoj obali. Građena je od 1301. god. u gotičkom stilu, uz pomoć gradskog puka, a posvećena je već 1314. godine. Bila je to tada najveća jednobrodna crkva na istočnoj obali Jadrana s peterokutnom apsidom i tri visoka gotička luka. Pogled privlači oltarna pala „Čudo sv. Dominika“, koju je početkom XX. stoljeća izradio Vlaho Bukovac, veliki slikar iz Cavtata, te jedno od najvećih slikanih raspela u Europi – 5 m visoko raspelo Paola Veneziana iz 1350. god., koje je naručeno i postavljeno kao zavjet protiv epidemije crne kuge 1348. godine. 

Zvonik (1390. – 1450.) sadrži elemente od romanike do baroka, što je reprezentativni primjer uklapanja različitih stilova na principima sklada i umjerenosti.

Braća se bave spisateljskim, prevodilačkim i propovjedničkim radom. Organiziraju koncerte, izložbe, predavanja i predstavljanja knjiga.