Ispis

Druga vazmena nedjelja Iv 2019 31

 

Prije tjedan proslavili smo najvažniji događaj u povijesti spasenja - uskrsnuće Gospodina našeg Isusa Krista. Za nas je to dan radosti. Međutim, za Isusove učenike to je bio prije svega dan neizvjesnosti, straha, zbunjenosti.

 

 

Uskrsnuće nitko nije vidio, a grob je prazan. Jučer je učitelj umro u strašnim mukama, a sad je i njegovo tijelo nestalo. Apostole su čak u jednom trenutku optužili da su ukrali Isusovo tijelo kako bi prevarili narod. Nevolje su se tako gomilale jedna za drugom.

Poslije uskrsnuća Isus je želio pokazati svojim učenicima da je živ, da je još uvijek s njima. Znao je da su zbog njegova odlaska postali tjeskobni i malodušni. Zato im se javljao na različite načine i više puta.

 

Učenici su napustili Isusa kad je njemu bilo najteže, ali Isus nije napustio svoje učenike kad je njima bilo najteže - još jednom se pokazuje krhkost ljudske ljubavi i snaga Božje ljubavi.

 

Međutim, nisu svi učenici bili jednako malovjerni poslije Isusove smrti. Nekima je trebalo manje, nekima više, a nekima još više vremena da povjeruju u uskrslog Krista.

 

Žene su ga prve susrele. Žene su prve povjerovale da je doista živ. Osim toga, žene prate Isusa na križnom putu. Žene su prisutne na Kalvariji podno križa. Žene spremno prihvaćaju svoje poslanje u Crkvi u vrijeme tame i progona prvih kršćana. Apostol Pavao hvali pojedine žene - Febu, Prisku, Juniju - kao suradnice koje su pomagale apostolima u njihovu radu.

 

Prema tome, rađanje prve kršćanske zajednice nezamislivo je bez žena. One su se pokazale vjernima Bogu i Crkvi u najtežim trenucima. Mariju - Isusovu majku - ovdje ne treba posebno spominjati. Vrijeme Kristove muke, smrti i uskrsnuća je vrijeme kad je odstranjena ljaga koja je na početku svijeta bačena na ženski rod od strane Sotone, Zavodnika. Budući da je smrt ušla među ljude tako što je zmija zavela Evu, nije neobično da je slava Isusova uskrsnuća obznanjena upravo po ženama.

 

Žene tako postaju prvi propovjednici Radosne vijesti, prvi vjesnici  Isusova uskrsnuća. Apostolima, tj. nama muškarcima, ipak je trebalo nešto više vremena da shvatimo o čemu je ovdje riječ. Najviše je vremena trebalo Tomi. “Vidjeli smo Gospodina!”, govore apostoli, ali Toma ne vjeruje onome što čuje, nego kaže:“Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati”.

 

Što nam sve to govori? Nema rađanja vjere bez vjerodostojnih kršćana, koji svojim životom svjedoče ono u što vjeruju. Toma ne želi vjerovati samo onome što ČUJE, on želi i VIDJETI ono o čemu drugi govore.

 

Čini se da ovdje nije riječ toliko o Tominoj nevjeri, koliko o nevjerodstojnosti onih koji samo govore da vjeruju i ništa više od toga, poput papige koja se lagano i bezbrižno njiše u svojem zlatnom kavezu.

 

Toma želi dokaz kako bi povjerovao. Međutim, kakav dokaz on traži? Sigurno ne dokaz o kojemu učeni ljudi bezuspješno razbijaju svoje i tuđe glave sve do danas. Dokaz na temelju kojega je Toma povjerovao bile su ŽIVE i STVARNE Kristove rane.

 

Prema tome, vjerodostojan kršćanin nosi rane zbog onoga u što vjeruje, a rane može nositi samo onaj koji se bori za ono u što vjeruje. Takav kršćanin nikoga ne ostavlja ravnodušnim i mnogi će zbog njegova svjedočanstva, prije ili kasnije, povjerovati. Riječ koja nije postala tijelom odzvanja u ušima neko vrijeme, a zatim iščezava bez ikakva traga, poput utvare.  

 

Ako ne želiš biti utvara, obično priviđenje onoga što ispovijedaš na svakoj nedjeljnoj misi kad izgovaraš Vjerovanje, onda se ne možeš nazivati kršćaninom i podržavati pobačaj i tzv. istospolne brakove. Ne možeš ne isplaćivati pošteno zarađenu plaću svojim radnicima.

 

Ne možeš sklapati ugovor s vragom pa i onda kad to činiš u najboljoj i najplemenitoj namjeri. Ne možeš činiti kompromis s vlastitom savješću zbog novca, moći, ugleda, časti, karijere. Možeš, ali ti nitko neće vjerovati da si doista ono što kažeš da jesi - kršćanin - pa čak ni ti sam sebi. A što je tragičnije od promašenog života, od iznevjerenih ideala?

 

Prije osam dana, u uskrsnoj noći, obnovom krsnih zavjeta obnovili smo našu vjeru. Obnavljajmo je svaki dan, hrabro i neumorno, i to ne samo riječima, nego i vlastitim primjerima, bez obzira na cijenu koju treba platiti, pa će tada neki današnji nevjerni Toma, VIDJEVŠI našu vjeru, i sam povjerovati te reći: “Gospodin moj i Bog moj!” Amen!

 

Fr. Domagoj Augustin Polanščak, OP

 

 

0
0
0
s2sdefault
powered by social2s