Danas Crkva slavi Blagdan krštenja Gospodinova čime smo ujedno došli do kraja Božićnog vremena. Ali nama nije do vrtnje u ciklusima nego do upoznavanja i življenja onoga što se dogodilo.
Što dakle ima u tom događaju za nas, za mene konkretno? S današnjim događajem promijenilo se nešto u vodama, ali što je najvažnije u tim vodama nešto se promijenilo u nama. Netko je ondje došao, koga nismo poznavali, da bismo ga upoznali, a s čijim dolaskom voda je postala voda života.
I nije dakle bitna voda kao voda, niti Jordan kao rijeka, jer reče onaj starozavjetni Asirac kako su rijeke damaščanske puno bolje. Bitan je Onaj koji te vode posvećuje i tako skida gubu s naših duša, vraćajući nam ljepotu djeteta...
Krštenje Gospodinovo je teofanija, Božje očitovanje, jer se ovdje Bog objavio u tri osobe. Ali ovdje nam je Bog objavio i još puno toga s time, naime ono što postajemo.
Sam Ivan je već prije najavio bitnu razliku između njegova krštenja i krštenja Onoga koji dolazi za njim – Ja vas istina krstim vodom. Međutim, onaj koji za mnom dolazi ... krstit će vas Duhom Svetim i ognjem...
Tako, kao što je propovijedanje Ivanovo bilo priprava dolasku Krista, tako je i krštenje Ivanovo bilo priprava onom krštenju koje započinje s Kristom. Ivan je svojim propovijedanjem potaknuo ljude na priznanje grijeha i pobudio u njima potrebu za čišćenjem, a Krist će biti taj koji je jedini sposoban odnijeti grijeh svijeta, i koji nas jedini može trajno očistiti...
Krist nije trebao krštenje Ivanovo, ali smo mi trebali njegov silazak u te vode, odnosno u naše stanje... Jer bez njega nismo mogli izaći iz svog stanja. Bez njega vode su nam već bile do grla došle...
Priznanje nemoći izrekao je i sam Ivan Krstitelj pred njim – Ti mene trebaš krstiti, a ne ja tebe. Ipak, bilo mu je jasno iz Isusovih riječi da je to bio jedini put kojim se Božja pravednost može ispuniti. Naime, samo onaj koji je bez ikakve ljage i krivnje može dati snagu izbavljenja od krivnje.
Zato bi se moglo reći, već u trenutku kad ga Ivan krsti dogodila se i promjena biti dotadašnjeg krštenja... Možda nešto slično onome što se dogodilo sa starozavjetnom Pashom na Posljednjoj večeri... Isusova prisutnost u prolaznim stvarnostima mijenja te prolazne stvarnosti i daje im neprolaznu snagu..., samoga sebe...
Staro dakle uminu, a novo gle nasta – kako napisa sv. Pavao (vidi 2 Kor 5, 17-18)... Zato je Ivan Krstitelj i rekao – Ja mu nisam dostojan odriješiti ni remenje na obući; i na drugom mjestu – On treba rasti a ja se umanjivati...
Pred njegovim nastupom i pojavkom stare slike se povlače a nova stvarnost nastupa, odnosno događa se ispunjenje slika pa one više nisu ni potrebne...
On je sada samoj vodi, svojim silaskom u nju, dao moć istinskog krštenja koje odnosi grijeh svijeta, jer tu je sada Jaganjac Božji kojega je ono prije pokazao Ivan... A upravo to potvrđuje i objava Trojedinog Boga koja se pritom događa.
U našem krštenju ponavlja se ta stvarnost, i na nama se otvaraju nebesa. Mi toga trenutka s Isusom stojimo u vodama Jordana, golub (Duh Sveti) se na nas spušta a glas Očev upućuje nam riječi – Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina.
Mi bismo zato trebali češće uroniti u te vode i jasnije upoznati što smo postali, koju smo to milinu djece Božje primili u Kristu. Ljubljeni sin, ljubljena kćer..., što to znači i koliko smo otvoreni Nebu koje se za nas otvorilo, zbog Sina, i primilo nas kao takve...?
Jedna djevojčica drugog razreda, koja nije bila krštena, a bila je okružena velikom većinom djece koja su krštena, počela je razmišljati o tome i raspitivati se kod djece o krštenju, što je to, pa je tako dobila razne odgovore: „Za krštenje ti ne treba ni sapun ni šampon“; „U krštenju te svećenik polijeva vodom ali te ne pere voda“; „Krštenje je najbolje kupanje“; „U krštenju te Bog umiva i postaješ dijete Božje“; „Isus te u vodi umiva i ti si poslije toga drugačiji“ …
Čuvši sve te odgovore djevojčica je bila zadivljena, a kad je došla kući rekla je mami: „Mama jer me ti nisi dala krstiti, sad se ja sama želim ići krstiti.“
Iznenađena mama je pogleda, pa promuca: „Ali ja ne znam ništa o tome, a ti dušo još manje…“
„A ne, ja znam.“, ponosno će djevojčica, te je nadodala: „Sve što mi treba za početak je Isus i voda…, za krštenje ne treba biti bogat, dovoljna je vjera… S Isusom vode se mijenjaju, pa se i mi mijenjamo.“
Majka je ostala bez riječi… Nikad nije čula bolje objašnjenje. Uskoro je i ona zatražila krštenje sa svojom kćerkicom.
S ISUSOM VODE SE MIJENJAJU, PA SE I MI MIJENJAMO.
Petar Galić, OP
