joomla social media module

2020 10 17 Rubens Bogu Božje caru carevo

 

Puno puta kao kršćani suočeni smo s teškim odlukama čemu treba dati prednost, puno puta stavljeni smo pred izbor između Boga i onoga što se tome protivi.

 

Nekad smo popustili zbog straha ili pred pritiskom svijeta, pod pritiskom okoline i sredine u kojoj radimo, a nekad i zbog vlastite komocije i sl., te nismo dali Bogu što mu pripada. No, dat nam je unutarnji glas koji će nas voditi i opominjati, naime, glas savjesti. Naime, kasnije smo se sjetili da smo trebali i mogli stvari bolje rasporediti.

 

Isto tako, taj glas nam kaže kako trebamo donijeti i odluku za ubuduće. Koliko dakle slušamo ovaj glas? Jesam li u miru sa svojom savjesti upravo sada?

 

KRITERIIJ ZA ODREĐIVANJE ISTINE…

 

Što pripada Bogu...? Dužni smo dati svakome što mu pripada. Podaj Bogu ono što pripada Bogu… Koji je naš kriterij za određivanje istine? Naš trenutni interes, ili pak istina sama?

 

Određujemo li istinu prema nama (prema našim trenutnim željama i raspoloženjima) ili prema Bogu, kao mjerilu svake istine...,?!

Ako farizeji i herodovci gledaju kako bi Isusa uhvatili u zamku, onda je očito koji autoritet i mjerilo ima njihova „istina“.

 

Iako se laskavo obraćaju Isusu – Učitelju, znamo da si istinit i da po istini putu Božjem učiš, i da nisi pristran... (vidi Mt 22, 16), njima očito nije do istine, i to smišljeno im nije do istine...

 

Oni znaju da je on u pravu, ali ne žele se mijenjati u svom ponašanju... To je tragedija: znaju a ne žele... To je tragedija mnogih: znaju da nije dobro ono što čine, ali unatoč tome nastavljaju to činiti...

 

Jer u onome što čine odlučujući je njihov interes, dok ono što je istinito može im biti samo smetnja... Možemo li to povezati s današnjim političarima, s vodstvom naše zemlje? Možda smo i sami nekada takvi?!

 

Za što smo više zabrinuti?

 

„U ovom svijetu ništa se ne može reći da je sigurno, osim smrti i poreza.“ No, za što smo više zabrinuti, za smrt ili za porez? U porezu, imat ćemo suočenje s državom, u smrti imat ćemo suočenje s Bogom...

 

Za što smo više zabrinuti? Od kojega suočenja više strepimo? Kad stvari koje nismo plaćali dođu na naplatu pa počne pljenidba..., od koje pljenidbe bi nas više znoj probio?

 

Isusa su lovili u riječi, željeli uhvatiti u zamku, oni koji su u svom životu pomiješali kruške i jabuke, pa su željeli to sakriti na taj način da njega osude kao glavnog krivca za sve... Skrenuti pozornost od glavnog problema kako bi se zamaglila prava istina…

 

Zgodna je to taktika onima koji nose maske i bez pravih maski, a kojima je i virus dobrodošao za još jedno skrivanje i odgađanje.

Kad će se konačno dati Bogu ono što mu pripada kako bi našoj domovini i našem narodu došao blagoslov i pravo blagostanje?

 

A zar se s druge strane previše ne podilazi nekim tamo carevima i daje im se više nego im pripada?! No, gdje je u mom vlastitom životu mjesto onoga što pripada Bogu? A gdje je ono što pripada caru? Jesam li pomiješao stvari? ... Kome ja pripadam svojim srcem?

 

Ima li u mom životu razlike između onoga Božjega i onoga careva? Može li se na mom ponašanju vidjeti koliko moj život i ono što činim pripada Bogu?

 

To se vidi po tome koliko dajem svakome ono što mu pripada, i koliko su mi stvari na pravom mjestu. S druge strane, koliko je meni samome do prave istine, a koliko mi je do toga da sačuvam svoju poziciju, svoju fasadu...

 

Negdje sam čuo kako netko govori – To što on svake nedjelje ide u crkvu ne čini ga više čovjekom od mene... Mogao bih dodati na ovo - To što je auto moga susjeda stalno u garaži ne čini ga više autom od moga koji je stalno na parkiralištu... Ipak uočavam kako je na njegovu autu puno manje hrđe nego na mom...

 

Ono što bi naš dolazak u crkvu trebao učiniti od nas je ono što autu u garaži znači ta garaža. Odnosno trebali bismo biti manje podložni koroziji i vanjskim pogubnim utjecajima od onog auta koji je stalno vani, na otvorenom... I to što smo nedjeljom na misi trebalo bi se vidjeti u našem svakidašnjem životu...

 

Naša garažiranost trebala bi se vidjeti na našem životu... Mi smo jednako ljudi kao i oni vani, ali ne bismo bilo toliko podložni grijehu, ne bismo trebali biti toliko povodljivi... Naš kriterij za određivanje istine što kome pripada trebao bi biti puno jasniji. Zato mi nećemo nikada odustati od onoga što pripada Bogu!

 

Petar Galić, OP

 

0
0
0
s2sdefault