8. kolovoz

Dominik Guzmán rođen je oko god. 1172./3. u Caleruegi u Kastiliji (Španjolska). U Palenciji se posvetio teološkom studiju i zasjao milosrđem prema siromasima. Kao kanonik u Osmi napredovao je u molitvi, a kao suprior u razboritosti upravljanja.

U tuluškom kraju, zahvaćenom albigenškim pokretom, postao je marljivim poslužiteljem propovijedanja (1206.), pri čemu je, primjerom evanđeoskog siromaštva i bratskim dijalogom o nauku vjere, uveo novi način izlaganja vjere, uz odobrenje pape Inocenta III. Budući da je visoko cijenio ulogu ženâ u naviještanju Evanđelja, osnovao je za njih samostan u Prouilleu, da bi tu mogle napredovati i pružati pomoć, odnosno utočište propovjednicima.

U Toulousi je primio zavjete nekih svojih drugova u “Propovijedanju Isusa Krista” te tako osnovao prvo samostansko bratstvo (1215.), koje je bilo temelj novoga Reda. Uzvisivši kanonički način života na apostolski, pod Pravilom sv. Augustina (1216.), za sebe i svoj Red izabrao je zadaću propovijedanja, koja je tada bila samo dužnost biskupâ. Red je odobrio papa Honorije III. Dana 22. prosinca 1216. Tada je, pošto je u Rimu dobio sigurnost o općem poslanju Reda (18. siječnja 1217.), uzdajući se u Božju milost i zaštitu blažene Djevice Marije, razaslao braću po cijeloj Europi (15. kolovoza 1217.), posebice u Pariz i Bolognu, u to vrijeme glavna studijska središta.

Sebi je pridržao poslanje u krajevima sjeverne Italije zahvaćene katarskim pokretom. “Vazda je govorio s Bogom”, da bi zatim mogao uspješno i govoriti “ o Bogu”. Dok je žarkim propovijedanjem predavao Boga ljudima, dotle je snagom molitve ljude privlačio Bogu. “Svagdje se riječju i djelom pokazivao kao evanđeoski muž. Nitko nije bio s braćom i prijateljima druževniji, nitko ugodniji; bio je najbolji i najviši tješitelj braće.”

Preminuo je u Bologni 6. kolovoza 1221. Grgur IX., koji je kao kardinal Ostije na Tiberu bio s njime vrlo prisan, proglasio ga je svetim 3. srpnja 1234. Grob mu se nalazi u Bologni.