3. kolovoz

Potječe iz trogirske plemićke obitelji. Rođen je oko 1260. Mlad je ušao u dominikanski red, i to, vrlo vjerojatno, u rodnom gradu ili pak u susjednom Splitu, gdje je ujedno stekao prvu filozofsko-teološku naobrazbu. Starješine su ga, zbog njegove izrazite nadarenosti, poslale 1287. u Pariz na nastavak školovanja.

Uživao je glas učena i pobožna redovnika, tako da ga je papa Benedikt XI. – koji ga je kao bivši učitelj Reda dobro poznavao – 9. prosinca 1303., netom je bio izabran za papu, imenovao zagrebačkim biskupom. Kažotić je u Zagrebu razvio živahnu pastoralnu djelatnost, posredovao među sukobljenim stranama, na poseban se način zauzimao za moralno-intelektualnu obnovu svoje biskupije, uredio je bogoslužje te, po odredbama III. lateranskog sabora iz 1179. i po ugledu na učilišta dominikanskog reda, osnovao katedralnu školu, u kojoj je učitelj, kojemu je dodijelio posebnu crkvenu nadarbinu, klericima i siromašnim učenicima besplatno predavao gramatiku i teologiju.

Braneći prava Crkve i naroda, došao je u sukob s hrvatsko-ugarskim kraljem Karlom Robertom Anžuvinskim (1308.-1342.). U nastojanju da za svoje djelovanje osigura potporu pape Ivana XXII., otputovao je 1318. u Avignon. Kad mu je nakon toga kralj zabranio povratak u biskupiju, papa mu je 1322. povjerio upravu lučerske (Lucera) biskupije u južnoj Italiji, gdje je, između ostaloga, još uvijek bilo ostataka muslimanskih Saracena.

Zadnja godina njegova života obilježena je intenzivnim radom na vjersko-moralnoj obnovi lučerske biskupije. Za svog boravka na papinskom dvoru, uključio se 1320. u teološke rasprave o tome jesu li Krist i apostoli doista posjedovali neka materijalna dobra i – dosljedno tome – smije li Crkva posjedovati takva dobra. Iako je pripadao prosjačkom redu, Kažotić je u svojoj raspravi O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika na temelju Svetog pisma i teološkog razmišljanja branio dopuštenost posjedovanja spomenutih dobara.

U drugoj raspravi, O pitanjima krštavanja slika i drugim oblicima praznovjerja, Kažotić je ustao protiv gatanja i čaranja tumačeći razliku između vjere i praznovjerja, svrstavši se tako među prve hrvatske teološke pisce.

Brat Augustin, kao i sv. Dominik, noći je provodio u molitvi, da isprosi Božje milosrđe. Od svoga je zaštitnika sv. Augustina dobro upamtio izreku da je umijeće dobrog življenja naučio onaj tko umije dobro moliti. Njegovo je životno pravilo bilo: “ustrajna kontemplacija božanskih otajstava i razmišljanje o smrti”. Kao brižan pastir, bio je “otac i branitelj siromahâ” protiv moćnikâ. Mnoga je putovanja poduzimao pješice da pohodi vjerni narod. Umro je 3. kolovoza 1323. na glasu svetosti. Inocent XII. potvrdio je njegovo štovanje 17. srpnja 1700. Tijelo mu se čuva u stolnoj crkvi u Luceri.