TKO ĆE BITI SPAŠEN?

(Lk 13, 22-30)

Samo realno život vodi k spasenju, a formalnost ne znači ništa, ako ne biva smetnja i obmana. Ovo hoće reći da kršćanski put nije formalizam nego plemenito življenje u ljubavi i zajedništvu. Ova nedjelja postavlja pitanje naše budućnosti, budućnosti svijeta. Pitanje je naše nade i naše priprave, naše budućnosti. Jer nada nije pasivno iščekivanje, nego aktivno pripravljanje. Naš ljudski život je vrlo kompleksan.

A 'kompliciran' je jer nije determiniran i jer mi sami trebamo uzeti u svoje ruke nešto od te determiniranosti. A svako stvaranje je vrlo delikatno – svako odgajanje je dosada najnedostižniji misterij - a posebno jer je sam čovjek misterij. Baš radi toga 'formiranje' ljudskog života je izazovno i svatko je 'tvorac' samoga sebe. Zato mi iz svojeg života možemo formirati čovjeka, ali i nečovjeka, sretno i nesretno biće, uspjelo i neuspjelo, spašeno ili upropašteno. Također se drži da postoje osnovni principi od kojih se počinje izgrađivati svoju osobnost. To su oni principi koje nam je Bog utisnuo u naše biće i našu savjest.

I po tome mi smo zajedničari s njime u našem izgrađivanju. Mi se bez njega ne možemo odgojiti. Više puta tražimo sebe izvan sebe pa susrećemo svoje lažne slike. Više puta se strašimo postaviti pitane nad samim sobom, da ne bi u sebi otkrili možda ne čovjeka nego nečovjeka. I toga se strašimo. Na ovo nas indirektno upozorava i Pavlova poslanica Hebrejima. Da li smo se mi odgojili i imamo li jakosti prihvatiti 'ukor' kao odgojno sredstvo? Izgleda da danas nitko ne prihvaća primjedbe. Svatko je sam sebi kriterij. A ovakav mentalitet ne naviješta humanu budućnost. I tko će na koncu uspjeti? Tko će se spasiti?

U svakome slučaju treba odstupiti od terorizma i zastrašivanja. Netko reče da se vrlo često s oltara vrši "mentalni terorizam". Nadamo se da je zastrašivanje s oltara već stvar prošlosti. Sada smo osjetljivi na Božju ljubav i Božju brigu za sve nas više nego li na zastrašivanje. Bog ljubi sva stvorenja. Ipak, čovjek odlučuje hoće li surađivati s Bogom. Velika je naša odgovornost. Bog hoće da svi ljudi budu spašeni, da se opredijele na Vječnu ljubav.

"Trudite se ući na uska vrata ", ali ovo nije pesimistička postavka, nego da čovjek shvati ozbiljno svoj poziv. U svakom slučaju reklamiranje ne spašava, kao ni formalizam. Samo realni život vodi prema svojem ispunjenju i ostvarenju, prema spasenju. Realni život upoznaje nas s božanskim vrijednostima. Ne vrijedi govorenje Gospodine, Gospodine, ako nema i života kao što ga živi Gospodin. Kroz cijelo Evanđelje odzvanjaju riječi iz 1Sol 2,4: "Bog hoće da se svi ljudi spase". Tako ponavlja sveti Pavao. I ove riječi ni u kojem drugom kontekstu ne treba zaboraviti.

Vjerovanje i slijeđenje Isusa osigurava nam spasenje. A vjerovanje slijedi život i djela u duhu vjere. "Bio sam gladan, žedan, bolestan, u zatvoru.... i nahranili ste me, napojili, pomogli, posjetili...". Ove Isusove riječi nadilaze svaku ideologiju i religiju. Samo ljubav spašava, ljubav otvara vrata Neba. Na upit koliko će se ljudi spasiti, Isus ne odgovara. On upućuje na našu odgovornost. "Trudite se ući...". I dodaje da "mnogi neće moći ući". Je li ovo pedagogija Isusova? Sv. Ivan (1Iv 3,20) potvrđuje: "Ako nas naše srce osuđuje, Bog je veći od našeg srca". Zato treba voditi brigu o dvije stvarnosti: Vrata su uska u vječni život i srce je Božje široko!

U svakom slučaju ostaje trajni Isusov navještaj: "Bog nije poslao Sina u svijet da ga osudi nego da ga spasi." Realno govoreći, Isus govori da svatko sam sebe osuđuje i nagrađuje, odnosno svatko sebi otvara 'vrata vječnosti'. Po Stvoritelju mi smo usmjereni prema svojoj punini i svojem ostvarenju, prema svojoj Vječnosti. Na nama je odgovornost ako 'ugasimo' vatru vječnosti koja je u našoj duši. Bog nam je vječno svjetlo, putokaz i pomoć da 'uspijemo'. Na koncu, mi možemo samo reći, ne pravdajući se nego konstatirajući: "Gospodine, ti znaš što smo mi. Stvorio si nas iz praha i blata. Ne čudi se što nas vidiš blatnim!"

A Pavao nam u poslanici Hebrejima tvrdi: "Bog se odnosi prema nama kao prema sinovima". Ne na paternalistički način. Ne da vlada nad nama nego da nas potiče da se razvijemo u potpune osobe. A neke kušnje (poteškoće) nisu kazne nego savladavanje kompleksnosti svijeta u ostvarivanju svojeg poslanja koje nas vodi prema Bogu.

Poslije patnja mir u nama pokazat će se još snažnije. – Bog nas ljubi i ne osuđuje!