UJEDINJENI U LJUBAVI - BRAK

(Mk 10, 2 -16)

Ljubav je sadržaj koji očarava. Sva su bića, a osobito čovjek obdarena ljubavlju. Ljubav također usmjerava prema zajedništvu, pa tako iz ljubavi nastaje najsnažnije zajedništvo – zajedništvo braka. Kroz brak se ostvaruje ljubav, ali i ljudska vrsta. To znači da je bračno zajedništvo nešto najprirodnije, nešto što je položeno u sam genski kôd svih bipolarnih bića. Uza sve to što su svi ljudi usmjereni na zajedništvo, ipak nije lagano živjeti to zajedništvo. Razne su vrste zajedništva: potrebne, tjelesne privlačivosti, osjećajnosti prema drugome, mogu biti razne vrste trebanja drugoga.

Ljudske ljubavi su dosta prolazne i krhke ako ostanu na nivou spontanosti. Ljubav je nešto uzvišenije i snažnije od privlačnosti. Ljubav zahvaća cijelu ljudsku osobu (htijenje i mišljenje) i zahtjeva angažman cijele osobe. Na ljubav spada i odgovornost i spontanost… i predanje i uzvraćanje. Za ljubav je potrebna vrlo velika zrelost. Ne zreli ne mogu imati 'kontinuiranu' ljubav. Ljubav koja je i odgovornost očito traži zrele ljude i za odgovornost. Možda danas kad konstatiramo ljudsku nezrelost. Skoro bi se moglo uspostaviti. Ljubav je predanje drugome i za drugoga. Ljubav je umiranje, a to je uvijek i čin koji traži vrlo zrelu osobu.

Situacija braka danas - Uvijek je bila atraktivna i krizna. Kriznost i privlačivost kao da su stalne i stalno se isprepliću. Brak je uvijek nosio i usrećenje i nesreću. Ali radi toga se ni u kojem slučaju ne smije proglasiti stvarnošću negativnom. Bila je velika burna u povijesti oko toga. Osobito je poznat stav u dualističkim pokretima, kad se sve tjelesno (pa i brak) proglašavalo djelom zloga duha. Kršćanstvo nije moglo to shvaćanje nikako prihvatiti niti tolerirati. Kršćanstvo osuđuje sve one koji bi htjeli brak proglasiti zlim ili na granici zla.

Brak je u kršćanstvu sakrament, sveta stvarnost koju blagoslivlja Isus i njegov Duh ljubavi. Sam Isus priznaje problematiku braka u vremenu prije njega. Mojsije je čak dozvolio rastavu, iako ona nije po prirodi 'predviđena'. Međutim, Isus vidi povratak na početno stanje (prije Mojsijevog dopuštenja) tek kad se čovjek preporodi, a preporođen čovjek u ljubavi postaje i konstantan u ljubavi. Za sve se odgaja, a izgleda da se vrlo malo odgaja za brak, a o njemu mnogima ovisi životna sreća.

Stari odgojni i običajni 'mehanizam' kao da je bio našao neki način kako da održi brak. Sada je i vrijeme i čovjek drukčiji, pa i dosadašnji načini ne vrijede. Novi oblici još nisu pronađeni, pa se nalazimo u vremenu kriznog braka. Ta kriza spada u najveće krize današnjice. I kao da nitko ne zna kako ju nadići. Da li su i danas ljudi tvrda srca i da li bi trebalo neko 'dopuštenje' ako brak nije uspio? Teško je odgovoriti, ali se tako događa i bez odobrenja. Isto tako ne bi trebao onoga kome brak nije uspio otpisati u kršćanstvu. Njegovo stanje ne može se uzimati niti za primjer, ali ga se ne može niti otpisati. Što ako je neki brak od doma ljubavi postao dom pakao?

U kršćanskoj tradiciji je za takve rečeno da se mogu rastati 'od stola i postelje bez mogućnosti nove ženidbe'. Da li je to rješenje? Crkveni oci su s tim vodili veliku muku. I bilo je različitih gledanja i tumačenja. Katolička Crkva je ipak stala na stanovište apsolutne nerastavljivosti ako je brak bio istinski sklopljen. Svim ljudima je ideal da brak 'uspije' i da ostane trajan. Taj ideal treba podržati i njegovati. Jer u što ljudi vjeruju to i ostvaruju. Ostvaruju s mukom i kroz krize, ali ipak ostvaruju. Molimo Boga da bračnim partnerima Bog promjeni srce i da ih osposobi za doživotnu ljubav. Moramo priznati da je to ipak božanski dar.

Marijan Jurčević, OP