Zašto svake godine ponavljamo događaj Isusove muke? Je li to nostalgija za prošlošću ili aktualizacija događaja? Što danas znači događaj koji se zbio pred dvije tisuće godina? Već je sv. Pavao rekao: "Govor o križu ludost je za one koji propadaju, a za nas koji se spašavamo sila je Božja."(1 Kor 1,18).

Slavimo događaj koji je pobijedio smrt i mržnju. Zato je ovo događaj našeg ljudskog oslobođenja. "On je umro za naše grijehe." Kako danas aktualizirati Muku? Da bi ovo razumjeli treba biti u cijelom opisu Isusove muke. Već je bio navještaj kod proroka Izaije o univerzalnom značenju Mesijine smrti. On će ponijeti naše grijehe. Ali ne radi se o tome da se glorificira patnja i bol nego Isusova poniznost i ljubav. Cijeli Isusov život bio je prožet poniznošću koja je nadmašivala sve materijalne dimenzije.

Iz njega su čudesa izvirala. Kroz Isusovu patnju događa se oslobođenje čovjeka i ljudskog roda. Očito se pokazuje što je čovjek i s druge strane kolika je ljubav Božja. Da, kroz Isusovu muku događa se objavljenje spasenja ljudskog roda. Znači, Isusovu muku gledamo u svjetlu uskrsnuća. Ako se slijedi tok događanja, Isus postaje razumljiv tek gledajući s konca, od Uskrsnuća. Sva poniženja i izdaje dobivaju drugo značenje. Sve je bilo i jest za nas koji smo mu bili  nevjerni.

Ono što trajno iznenađuje je to da se "Muka" trajno događa isto kao što je bila pred dvije tisuće godina. Kako se vrlo sporo i mučno rađa novo čovječanstvo. Iako smo brojenjem u Novoj eri ali smo sadržajem, nažalost, još u Staroj. Samo se mijenjaju imena igrača okolo Pravednika čije je ponašanje isto. Koliko puta se ponavlja ono Petrovo: 'Ne poznam toga čovjeka'! U današnjem svijetu, koji se deklarira kao human, koliko se događa svjesnih i hotimični nepravdi i osuda?

U svakome od nas skriva se više likova iz Isusove muke. Nekad smo Petar, nekad Nikodem, nekad Juda... Potrebno je naglasiti, prema kršćanskom vjerovanju, i sada je Isus među nama, i opet ga ne prepoznajemo iako čini 'čudesa', iako je pravednik. S druge strane kakva nam se pruža šansa da ne napravimo pogrešku kakvu su učinili ljudi pred dvije tisuće godina. Trajno se događa ono: "Gospodine, kad smo te vidjeli, gladna, gola..."

I trajno je prisutna korizma, i trajno očekujemo uskrsnuće. Kao da do dana današnjega nisu došli do vlastitog iskustva Isusove prisutnosti u svijetu, pa i u nama. Kako bi bilo dobro da dođemo barem do stava Simona Cirenca, onog čovjeka koji je spreman ponijeti drugome, nepoznatome, križ. Iza toga on prepoznaje Isusa i uklopi se u spasenje svijeta. Patnju i muku ljudi su uvijek puno više razumijevali i nalazili sebe više nego li u 'čudesnim' događajima. Istina patnje je istina koja probija cijelo biće, um i tijelo.

Osobito su ljudi (kršćani) bili osjetljivi na Muku i pobožnost križa u XIV. i XV. stoljeću. Svjedoci su mnogi sveci pa i imenovanja nekih kongregacija. Pa i kip Pieta od Mikelanđela pokazuje to. Pokazuje osjetljivost prema patnjama Isusovim, a i drugih ljudi. Kroz patnju se tražilo istinu... Razni flagelatski obredi... Više puta se 'mislilo' da je Bog umro, da je razapet. I na koncu se uvijek pokazalo da on uskrisuje, da ga nije moguće usmrtiti.

On se uvijek otkrije kao ljubav koja prašta i koja se nada svakome čovjeku, bez obzira jeli odlutao ili nije. Koliko puta su 'pokapali' Boga i Isusa, a on uvijek uskrisivao. On i danas uskrisuje. Markov opis Isusove muke je meditacija kršćanske zajednice o Isus i svim likovima. Sve je imalo značenje pouke i aktualizacije. Marko opisuje događaje striktno realno: Isus odbačen od sviju, i tretiran na neljudski način. "Židovski kralj" stavljen je zajedno s Barabom i razbojnicima.

Križ je skandal ali on objavljuje ljubav koja nadilazi ludost i mržnju Nema dvojbe da nas Marko želi impresionirati Isusom i njegovom ljubavlju prema ljudima koji ga razapinju i zatajuju. Cijeli Isusov život je razumljiv tek iza uskrsnuća.