"Peta" korizmena nedjelja

 2012-03-20-5-kor-b

 

 

 

 

RAĐALAČKE PATNJE 

 

 

 

(Iv 12, 20-33)

 

 

 

 

Vezanost na Isusa jest vezanost na Put koji vodi prema Bogu i u Bogu. Prvo je traženje Isusa, nalaženje u njemu i njegovoj nauci.  Ali Isus vodi dalje – put njegov, njegov život vodi u Boga.  Čak je i On kao pšenično zrno koje nestaje da se pojavi novi i bujniji život.

 

Isusov život pokazuje kako se "nalazi" Boga: ljubeći i živeći za bližnjega svoga. Isus kao čudesna osoba privlači vjerne i nevjerne. Pitaju za njega, ali je njegov život zato da povede prema Bogu. Već se kroz njega susreće Boga. Izvanjsko doživljavanje Isusa (kršćanstva) treba dovesti do unutarnjeg Boga. Tako je naša egzistencija ta koja određuje naš odnos s Bogom. Nužno je pročistiti našu egzistenciju (osjetila, pamet, duševnost) da bi doživjeli Boga.

 

Ovo pročišćavanje je nešto što je čovjeku teško. Čovjeka je strah, strah ga je neke vrste vlastitog umiranja. Kao da postoji usađena pedagogija ljudskog otvaranja: svatko susreće poteškoće, odricanja... i sve ga to uči da umiranje ipak nije umiranje. Da su mnoga 'mala umiranja'  imala svoje velike plodove. Iz ovog malog umiranja čovjek bi mogao postati svjestan i onog potpunog fizičkog umiranja, da ni ono ne donosi smrt nego novi život.

 

Životno iskustvo nas uvodi u triježnjenje i otvara nam osjećaj za nove vrednote života. Potrebno je bilo da umre jedan Čovjek da se svi ne bi izgubili. Isus prihvaća smrt i svjestan je što ona donosi njemu i cijelom ljudskom rodu. Nekako kao da je poruka, da svaki čovjek treba umrijeti da bi iz njega 'nikao' novi čovjek – besmrtni čovjek.

 

Kako umrijeti? Svatko od ljudi ima tu ponudu više puta kroz dan. Odumiranje svojem egoizmu, u tijelu, u volji i mišljenju (ne radi se o tome da se ne misli nego da se ne bude bahat u svojem mišljenju). U svakom čovjeku drijema 'veliki čovjek', ali je on u nemogućnosti da se očituje dok ga zakriva onaj 'svjetovni čovjek'. Stari čovjek treba umrijeti da bi se uobličio novi. (Augustin). Ono što nikne iz starog čovjeka završava logikom njegove naravi, zemlje, a novi čovjek 'niče' iz Božjeg Duha koji ostaje u čovjeku.

 

Isus je taj Novi Čovjek, koji je svakome od nas poziv i tip prema kojem trebamo stići i kako putovati prema svojem životnom cilju. Tko voli ovakav svoj život, izgubit će ga (završit će kako obično završava). Tko slijedi Isusa Bog će ga sobom nagraditi. Iskusit će Boga. Čovjekov stav pred vlastitim umiranjem? Svatko se straši. Sam se Isus strašio. Bog je potresen. Ništa u tome nema neobično. To je nešto što je protiv nas ovakvih kakvi jesmo.

 

Teško je napuštati lice i kožu na koju smo se navikli, teško je odricati se karaktera s kojim smo se izjednačili. Svako to ostavljanje nas zastrašuje. Ne znamo što će biti s nama. Imamo instinktivnu obranu, ali smo ipak iz svoje dubine i od Boga pozvani na više, na trajnije, na potpunije bivstvovanje. Sam Isus Krist postavlja pitane, da li da se obraća svojem Ocu da ga oslobodi ovog potresnog i zastrašujućeg časa, i odgovara: NE!

 

Čim je prihvatio svoje umiranje, začuo se glas nebeski. Ovo je poruka svakome od nas. Kad prihvatimo odumirati – s strahom – naći ćemo se u drugom svijetu – čut ćemo glas Božji. Kad se odričemo 'starog čovjeka', starog svijeta, tada gine neprijatelj svijeta i čovjeka, tada se događa sud nama i svijetu. To je u Isusu rečeno za cijelo čovječanstvo. Tako se iz života izbacuje zlo. Dok ostajemo ovakvi kakvi jesmo, mi ne možemo izbaciti zlo iz sebe.

 

Postavlja se pitanje, da li vjerujemo Isusu, da li vjerujemo Bogu? Sigurno je u Evanđelju kojeg razmatramo govor o kroničkim (historijskim) događajima o Isusu. I ovo razumijevanje je na jednoj, najbližoj razini. Ali je također govor i na drugoj razini.

 

Ne na kroničkoj nego na vječnoj, na razini koja je poziv svakome čovjeku i što bi se dogodilo svakome od nas ako bismo ga nasljedovali. Izgleda da mi isti (stari) nasljedujemo Isusa. Sve znamo što se s njim zbilo, ali se od toga ništa ne događa nama samima.

 

Kad bi ga poslušali i istinski slijedili, tada bi se i s nama događalo isto. Ne smijemo u shvaćanju Isusa ostati na izvanjskom historijatu. Vanjština nam služi da prodremo do Isusova božanstva i do naše istine. Idolatrija se može napraviti i od Isusa, a osobito s drugim ljudima.

 

Bolje je za vas da ja odem, kaže Isus (da ne bi ostali zaljubljeni u moju vanjštinu i tako ne bi došli do Boga – Tauler). Pred danima smo koji će nam govoriti historijskim slikama, nadiđimo sve te slike i 'uspnemo' se do Boga, gdje ćemo razumjeti čovjeka i samoga sebe. Kroz Isusa se ostvaruje novi savez Boga i čovjeka. To je savez ljubavi.