ISUS OZDRAVLJA I OPRAŠTA GRIJEHE
OPROSTI NAM GRIJEHE KAO ŠTO MI OPRAŠTAMO...

(Mk 2,1–12)

Dva su naglaska u današnjem Evanđelju: liječenje i opraštanje. Postoji živa veza između ova dva događanja. Liječiti opraštanjem. To je poziv. Zdravlje je bitno ali nema zdrava čovjeka dok nije pomiren u svojoj savjesti. To bi bilo potpuno izlječenje čovjeka.

Današnja medicina čini velika čuda, ali ipak ne izlječuje potpuno čovjeka. Opraštanje grijeha i vjerovanje u oproštenje - bit je kršćanskog vjerovanja. Ono proizlazi iz samog Boga koji je ljubav. U biti kršćanskog vjerovanja je da se oprašta i prihvaća oproštenje.

Opraštati i prihvaćati oproštenje! Jedno je povezano s drugim. Ipak svima nam je lakše prihvatiti da nam Bog i drugi oproste, ali teže da i mi drugome opraštamo. Ipak trajno se moli i kršćanskoj molitvi Bogu: Oprosti nam kao što i mi opraštamo... Isusu je veće čudo doživljaj oproštenja grijeha nego li fizičko ozdravljenje.

Ovim se hoće reći da je za nas ljude značajnije smirenje savjesti nego li fizička bezbolnost. Isus (njegova poruka) upućuje čovjeka u njegovu nutrinu i dubinu. U čovjekovoj dubini (gruntu - Eckhart) nalazi se klica njegovog ozdravljenja i njegovog rasta. Isus vraća ljude njima samima i ozdravlja ih. Jasno je da se ne može čovjeka voditi njegovoj 'dubini' nikakvim psihološkim tretmanom, njega se uvodi u dubinu samo razumijevanjem i ljubavlju.

Samo ljubavlju postajemo bližnji jedan drugome, samo se kroz ljubav može opraštati i u ljubavi ozdravljati. Prvotna Isusova misija nije bila fizičko ozdravljenje, što je također činio, nego duševno ozdravljenje. A poslije duševnog ozdravljenja posljedično je dolazilo i do fizičkog ozdravljenja. Isusovom opraštanju grijeha skandalizirali su se 'pisci' (pismeni).

Kako čovjek može opraštati grijehe, što je pridržano samo za Boga? I tako Isus božansku moć, kao i samog Boga, utjelovljuje u čovjeka. On povezuje 'nebo i zemlju', čovjeka i Boga. 'Oprosti nam kao što mi opraštamo'. Tako nas Bog 'uvjetuje' vremenskim opraštanjem za vječno oproštenje. Vječnost i sadašnjost prožimaju se i dopunjavaju. Može se reći, Isus nije dokinuo grijeh, ali je darovao moć opraštati grijeh.

Pa tako i tvrdi da je lakše ozdravljati nego li opraštati. Kao da je za opraštanje potrebna božanska moć, dok moć za ozdravljanje prebiva u čovjeku. Ozdravljali su i drugi obdareni ljudi. U svakome čudu Isus otkriva duhovno značenje.

Čudo je 'sredstvo' objavljenja Božje brige i prisutnosti u svijetu. Isus je Jaganjac koji oprašta grijehe svijeta. Ovu rečenicu stalno ponavljamo prije pričesti. Ono što je najvažnije jest svijest da smo grešnici. Ne radi prekršaja nekog zakona nego radi zločestog čina.

Neki ljudi uopće ne bi grijeh doživljavali da nije zakona. Vrlo veliki je čin kad čovjek postaje svjestan svoje grešnosti, ali isto tako i oprostivosti. Grijeh (povreda drugoga) je uvijek povreda ljubavi – što je paradoksalan čin – ali grijeh je i oprostiv.

Ako se pogrešku doživljava kao prekršaj zakona ili kao neadekvatnost našem ponosu – to su prekršaji koje treba ispraviti, a jedino je grijeh oprostiv. Grijeh postoji samo u moralnom odnosu – u moralci – dok u etici postoje prekršaji i nedostatci. Isto tako je potrebno naglasiti da je potrebna ljubav da se istinski oprosti bez ponižavanja.

Nekada se na takav način oprosti da se tek tada uvrijedi i ponizi. S ljubavlju treba prihvatiti oprost, s ljubavlju ga treba dati. Na koncu, što reći o ozdravljenjima? Ona su se uvijek događala kroz ovu ljudsku povijest. Razna su tumačenja i vrednovanja.

Kršćanstvo ih prihvaća, ali ih ne dogmatizira. Ona su više potvrda svetost osobe. Isus je mesija i bez čudesa, iako je više puta zabilježeno da je iz njega izlazila sila koja je liječila od raznih tjelesnih i duševnih bolesti. Ni u kojem slučaju ne radi se o nekoj 'alternativi'.

Isus nije nad bolesnicima izvodio razne 'ceremonije'. Ozdravljenja se događaju na 'riječ'. Nitko nije ozdravljao kao on. Najveći lijek čovječanstvu je ljubav: ona ozdravlja i oprašta.

Ljubav povezuje s Bogom i s ljudima, ljubav vodi u vječnost.