SVI SU BILI ZANEŠENI NJEGOVOM NAUKOM
(Mk 1,21-28)
Vjerovati nekomu, znači ljubiti ga. Tako je i naša vjere u Isusovu nauku odmjerena našom ljubavlju prema njemu. Ako vjerujemo njegovim riječima vjerujemo zato što vjerujemo da nas on ljubi. Onaj koji vjeruje da ga Bog ljubi vjeruje također da mu i govori na razne načine. Bog se stalno obraća čovjeku.
U svako vrijeme, koje se uvijek razlikuje, Bog govori na različite načine. U razna vremena našega života i govor je različit. Različito nam Bog govori u mladosti, različito kad smo bolesni, tužni, radosni, već prema raznim životnim situacijama i dobima. U našem životu ista riječ nema uvijek istu snagu i poruku. Samo Evanđelje, Isusova riječ, različito pada u naš život. Koliko god ga puta čitali različito nam pada u srce.
Nikada ne možemo stati u istu rijeku, tako se ni Isusova riječ nikada ne zaustavlja. Različito nam progovara i znači prema različitom našem stanju i traženju. S kakvim osjećajem i povjerenjem otvaramo Bibliju? Da li ju čitamo kao pismo od ljubljene osobe ili kao neku bezličnu knjigu. Bibliju se razumije samo ako joj se pristupi kao osobi, s ljubavlju. Isus nam se daje u svojim riječima. Njegove riječi u sebi nose utjehu i smirenost, pa i smislenost.
Zato se u misi Biblija ljubi. Ona je osoba. Specifičnost Isusove nauke je u tome što je ona identična njegovoj osobi. "Nikad nitko nije tako naučavao...". Isto tako u njegovoj se nauci svaki čovjek prepoznaje. Svi smo mi u njoj sadržani, pa kao da nam ona otkriva našu vlastitu nauku. Kristova je nauka sama njegova osoba.
Njegova je nauka božanska, kao što je i osoba. Tko hoće čuti istinsku Kristovu nauku treba biti otvoren na sve ono na što ga ona poziva. Ljudi u sebi blokirani su i za Isusovu nauku. Isusova nauka izvlači iz sumnjičavosti i zatvorenosti.
Ona liječi ljudsko biće. Isusova nauka poziva na promjenu ljudske dubine. Ona odjekuje u dubini srca. Možda je razlog našeg nerazumijevanja i neprihvaćanja njegove nauke baš u tome što ne prihvaćamo da nas ona mijenja. A Isus je baš zato i došao da nas promjeni u nutrini. Njegova je riječ živa i rađalačka.
Ona s jedne strane jača smionost umiranju da bi se živjelo. Isusova riječ uskrisuje. Netko može reći: "Čitao sam Evanđelje i ništa mi osobito nije reklo. Vrlo poznati citati, pa ni tekst radnje nije napet, pa ja u njemu i preko njega nisam susreo Krista".
Ipak, razlog nije u Evanđelju nego u čitaču, u njegovom duševnom stanju. Taj ga ne čita onako kako ga treba čitati. Evanđelje, Biblija ne čita se kao obična knjiga, kao povijest. Njega treba čitati i slušati samoga Isusa. To znači vjerom ući u kontakt s njime.
Dirati ga riječima i kroz riječ. Treba mu pristupiti kao poruci, dugo očekivano pismo koje je baš nama napisano. Ako ga tako ne čitamo ništa ne profitiramo. Evanđelje treba čitati kao Objavu Boga i čovjeka, kao knjigu žive riječi u kojoj je snaga Duha Božjeg. Nitko nije govorio kao on, nitko nije činio kao on, nitko nije dosljednije živio svoju nauku kao on. Jedan je Isus u čovječanstvu i jedna je njegova nauka. Srž njegove nauke jest ljubav.
On iz ljubavi živi i govori. Zato jer nitko nije ljubio kao on nitko nije ni govorio kao on. Njegova je nauka ljubav. To je jezik kojega razumi svaki čovjek, svako ljudsko biće koje je gladno i žedno vječne ljubavi. Iz Isusove nauke i života jednostavno je odsijevao Sin Božji i Sin Čovječji.
Njegove parabole dišu svemirom i svakodnevnim životom. U njemu i njegovoj nauci sve je jedno: Bog i svemir, ljudi međusobno. Ljubav lebdi nad svim stvorenim. Isus svojom riječi izgoni zlo iz ljudi. Da, svaka plemenita riječ pomaže ljudima da se oslobode zla.
Dobra riječ liječi dušu. Praktična primjena Isusove riječi jest da i mi budemo pročišćeni u srcu i u svojim riječima. Tako pročišćeni pomoći ćemo drugima da se oslobode zla i besmisla. Mi postajemo vesela vijest Isusove nauke i spasa. Riječi su ubojitije od oružja, kaže narodna poslovica, ali možemo dodati i da su ljekovitije od svakog lijeka.
Neka naš govor i naša nauka ne budu ti koji će druge ubijati nego koji će druge uzdizati i liječiti.