Bol na Braču, 25. 06. 2010. - U Bolu na otoku Braču, braća dominikanci iz Hrvatske, Slovenije i nekolicina dijecezanskih svećenika iz spomenutih zemalja u bolskom samostanu sudjelovali su na duhovnim vježbama koje je vodio fra Robert Perišić, član franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

U središtu promišljanja fra Roberta Perišića je bila Božja Riječ koju razmatra putem lectio divina, odnosno produbljenog čitanja Svetog pisma. Vrijeme duhovnih vježbi je zapravo vrijeme slušanja koje je bitno biblijska kategorija. Gotovo posvuda imamo izričaje u Bibliji koji na to upućuju. Preduvjet za slušanje je povjerenje.

Vjera se rađa iz slušanja, a ne iz gledanja. Mi smo kao ljudi navikli slušati površno. Toliko smo postali 'domaći' u redovništvu da Boga zapravo više ne trebamo. Danas svjedočimo nekom skrivanju od Božje Riječi, bijeg od Boga. U tom kontekstu fra Robert Perišić je progovorio o novom i drukčijem poimanju askeze u našem životu, o smijehu i radosti kao stanju duha i srca.

Ljudi današnjice su zabrinuti, svakodnevni stres odvraća pogled od Boga. Primiti Isusa Krista u svoju kuću zapravo znači slušati ga. Temeljna ljudska potreba prema psiholozima jest ljubiti i biti ljubljen. Zato zakon nije dovoljan. Danas je poremećen odnos između molitve i djelovanja. Nije bit u tome da nas Bog nagradi za neka naša 'dobra djela'. Može se i umrijeti za drugoga radi afirmacije svoga vlastitog 'ja'. Mogli bismo danas nadopuniti naše svakidašnje pozdrav dobro jutro, dobar dan u hvala ti što si me primijetio!

Susret Isusa s Martom i Marijom. Obratiti se znači prepustiti se u Božjoj blizini. U susretu Marte i Marije susrećemo svojevrsnu dijalektiku ili napetost između različitih stavova. Ne bismo smjeli biti zabrinuti ili nervozni oko spasenja. Trebali bismo nekako sjesti do nogu Isusovih jer nema onoga zbog čega bi trebalo žrtvovati odnos prema Isusu Kristu. Sve je nevažno što netko čini, ako je On tu.
Susret bogatog mladića s Isusom Kristom. Tu se iznova pojavljuje problematika spasenja. Život s Bogom je zapravo život s čovjekom. Bog je 'nesposoban' nekoga ne voljeti! Ponekad Isusova Riječ čovjeka stavlja u krizu. U čemu je moje blago? Žalost je znak da nismo slobodni, da smo na nešto navezani. Bogati mladić je imao mnoga dobra i zato je ostao siromah. Zapravo je zarobio samoga sebe samim sobom! Nekako bismo u sebi trebali otkriti siromaštvo, otkriti u sebi 'mjesto' za Boga i tek tada ćemo biti potpuno slobodni.

Naš cilj je 'sedmi dan' To je slika punog zajedništva s Bogom. Uočavamo važnost simbolike zgrbljenosti. To znači navezanost na ovozemaljsko. U korijenu je ovoga susreta ali i svih drugih susreta između Isusa i drugih osoba iz Biblije poziv da se promijeni način razmišljanja i djelovanja. Isus Krist je taj koji ozdravlja i oslobađa. Isus utvrđuje nešto što je već prisutno. Ja sam te oslobodio zašto još uvijek hodaš zgrbljen? Jedna narodna poslovica kaže a koja održava stav ponekih ljudi: dobro je biti dobro s Bogom, ali ne valja se ni vragu zamjeriti! Riječ je o tobožnjoj mudrosti ili gluposti, svejedno. Zato je poziv upućen kršćanima da hodaju uspravno, da budu na nogama. Hoćemo oživiti nutarnju uspravljenost i upravljenost bez nekog suvišnog naprezanja. Cijeli život je zapravo pokušaj oživljavanja radosti susreta s Bogom. Dopustimo da nam Bog učini srca vječno mladima. U tom kontekstu samosažaljenje je otrov za redovnika i svećenika.

Susret Isusa i slijepca Bartimeja. Naša sljepoća se sastoji u nepoznavanju Boga. Tamo gdje se ja skrivam i tuda prolazi Isus. Susret s Bogom se događa tamo gdje to Bog želi. Moja 'bijeda' Boga privlači. Svećenik je pozvan biti čovjek molitve. Uvijek je Bog taj koji čini prvi korak. Ne znam jeste li ikada bili u situaciji, pita se, fra Robert Perišić, da iz petnih žila viknete: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se“. U Isusu Kristu su ispunjena sva Božja obećanja. Spasenje je zapravo doživljaj besplatne Božje ljubavi. Trebalo bi zato kušati razabirati glasove koji nas odvlače od Boga. Ponekad nam se postavlja pitanje, kakvi bismo bili kada ne bismo molili. Iako imamo dojam da nas nerijetko Isus Krist ne čuje, međutim, to nije tako. Njegova reakcija je drukčija. Bartimej daje sve što ima, njegov ogrtač je simbol svega što ima. Hoću da progledam! Važno je postati svjestan onoga što je Bog učinio. U susretu s Isusom Kristom mogu progledati, jasnije vidjeti. Sve ovisi o veličini vjere.

Prispodoba o milosrdnom Samaritancu. Bližnji je onaj koji mu iskaza milosrđe. Zakon nije u stanju promijeniti čovjekovo srce. Ni zakon ni kult ne mogu donijeti spasenje. Zato je bila potrebna jedinstvena žrtva Isusa Krista. Uočimo duboku simboliku križa. Križ je zapravo zagrljaj čitavom čovječanstvu. On hoće što više ljudi zagrliti svojim rukama. Tu se pokazuje ganutost tuđom patnjom, što su zapravo osobito karakteristike majke. Bog ne može ne vidjeti i zaobići poput levita. Samo dobro srce može vidjeti i približiti se. Metaforički i stvarno bismo trebali postati 'kuća prijama' Biti bližnji zna samo onaj koji ima iskustvo ljubavi. Poslanje Crkve jest upravo u tome da bude bližnji. Isus Krist je promijenio pitanje tko je moj bližnji u pitanje tko je bio moj bližnji? Tko je mene prvi ljubio, i koga ja trebam ljubiti? Nastavite moje poslanje ljubavi!

Susret Isusa i Zakeja. Čežnja svakog čovjeka jest za susretom. Vidjeti tko je Isus, susreti ga osobno a ne samo po čuvenju. Uslijed raznih kriza možda možemo govoriti i o krizi obraćenja. Svaki čovjek je previše malen da bi vlastitim snagama mogao vidjeti Boga. Bogu smo najdraži onakvi kakvi jesmo. Iz onoga što jesam treba reagirati bez srama. Popeti se poput Zakeja na neko stablo kako bi mogli vidjeti Isusa. Isus Zakeja promatra odozdo, dakle, ponizno. Bog sada želi boraviti u mom srcu, u mojoj kući, u mom domu. Cilj Isusovog dolaska je da bude s nama. Zakej je doživio da je od Isusa primljen, da je voljen. I zato Crkva deprimiranih i umornih ljudi nije autentična Crkva. Ona treba postati svjesna Isusove prisutnosti. Postavlja nam se pitanje kakvim očima gledamo, da svakoga čovjeka možemo gledati 'Božjim očima'. Boga pronalazi samo onaj tko ga srcem traži!

Susret Krista nakon Uskrsnuća s učenicima na putu za Emaus. To je jamstvo da je susret s Uskrsnulim moguć i 2000. godina na isti način. Isus Krist se pokazuje kao naš suputnik. On je onaj koji nam tumači Riječ. On lomi tu Riječ i hoće da mi isto činimo. Ponekad se čini da smo ljudi koji se žele zatrpati i postajemo čangrizavi. Prema riječima jednoga fratra mi smo profesionalci za rješavanje muka i briga.

Recept je u susretu s Uskrsnulim. Isus Krist ne želi da ne tugujemo nad njegovom patnjom i mukom. Bog je sišao s neba da bi mi postali sposobni biti nebesnici za razliku od raznih religija, svjetonazora, životnih filozofija u kojima se traži neko prilagođavanje, penjanje za stupanj više, ili čak svojevrsni izlazak iz 'ovozemaljske perspektive'. Događa se da Isusa Krista slijedimo samo do posljednje večere, a onda ga napuštamo zato što više ne ide u prilog našim željama, definicijama i slično. Oduvijek su kršćani vjerovali u misterij križa.

Premda smo tvrdi za vjerovanje i obraćenje, na koncu ovih razmatranja fra Robert Perišić je konstatirao i pozvao na susret s Uskrsnulim Kristom. Isusova smrt na križu nije poraz nego pobjeda, ne samo Isusova nego i naša. Iz euharistije treba crpsti snagu za čitavo naše djelovanje.