Zagreb, 22. 02. 2010. – U samostanskom dvorištu i oko samostana leže ruševine čitavog južnog samostanskog krila. Hodnici su rastvoreni studeni, vjetru i kiši. Po ruševinama u vrtu razbacane su drage knjige, rukopisi, zbirke, mile uspomene, rublje i ostatci siromašnog pokućstva. Nebo je raztuženo, razplakano… Leže u crkvici umoreni redovnici, leže bez mržnje i žuči, — i sanjaju o nebu, o ljubavi, o pravdi i miru…

Na današnji dan, točno prije 66 godina, 22. veljače 1944. godine nešto prije 11 sati dogodio se najtužniji i najteži dan zagrebačkog samostana i gimnazije koja ja u samostanu djelovala od 1941. godine. U zračnom napadu savezničke avijacije pogođen je dominikanski samostan.

Čim je dan znak za uzbunu, učenici drugog razreda, koji su jedini imali nastavu ujutro, i nastavnici otišli su u sklonište, koje je moglo primiti oko 80 osoba. Redovnici koji su živjeli u samostanu potražili su sklonište u omanjoj prostoriji pokraj ondašnje kuhinje.

U napadu je srušeno cijelo južno krilo samostana, a prostor u kojemu se nalazila gimnazija bio je u potpunosti uzdrman. Tijekom zračnog napada pod ruševinama smrt je našlo 8 redovnika, dok je osma žrtva bio namještenik naklade »Istina« i otac jednog dominikanskog bogoslova.

Poginuli su fr. Anđelko Orlandini, fr. Manes Karninčić, fr. Jordan Viculin, fr. Robert Karninčić, fr. Serafin Lupi, fr. Herman Andromak, fr. Branimir Korač, fr. Toma Rogulj i Ivan Čuljat. Ubijeni redovnici sahranjeni su na Mirogoju, a sprovodne obrede vodio je kardinal Alojzije Stepinac.

Učenici drugog razred, upravitelj i ostali nastavnici prošli su neozlijeđeno. Jedino je o. Hijacint Eterović zadobio lakšu ozljedu glave.

Preživjeli u ruševinama bila su prebačeni u bolnice, a neozlijeđeni: razmješteni na razna mjesta, u samoborski franjevački samostan, u nadbiskupski dvorac u Brezovici, u jedan stan u Masarykovoj ulici, u resničku našu kuću i po privatnim obiteljima, koje su ponudile pomoć.

Nakon napada škola je na kraće vrijeme prekinula s radom. Susretljivošću nadbiskupa Stepinca i ravnateljstva Nadbiskupskog Bogoslovnog Sjemeništa Kaptol 29, te dopuštenjem roditelja, 20. ožujka 1944. godine počela je redovita škola u tom sjemeništu.

Ljubav i pomoć nadbiskupa Stepinca

U tom tragičnom času dominikanci su osjetili izvanrednu ljubav i pomoć nadbiskupa Stepinca. On je odmah došao na samostanske ruševine da se pomoli za poginule, a zatim je otišao u bolnice posjetiti ranjene. No onda je krenuo na konkretnu pomoć, pozvao je zagrebačke vjernike da po župama skupljaju priloge za postradale redovnike.

Dominikancima je za smještaj ustupio dvorac u Brezovici i pomagao materijalno te ponudio vodstvo kapele „Ranjeni Isus“. Dominikanskoj nakladi »Istina« poklonio je svoj prijevod dviju knjiga s francuskoga: A. Pradel »Krunica« i »Misli sv. Male Terezije o Nebeskom Ocu« i svoje propovijedi.

Za sve ono Što je učinio u tom tragičnom času i za sve ono dobro što ga je uvijek iskazivao, uprava Provincije povodom desete godišnjice njegova biskupskog posvećenja predala mu je povelju kojom ga proglašuje doživotnim dionikom duhovnih dobara Dominikanske provincije i poklonila mu je spomenar te sva lijepo uvezana izdanja naklade »Istina«.

Bratska solidarnost

Braća franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda (Kaptol), također su priskočili u pomoć. Odmah su dominikancima za smještaj ponudili svoj samostan u Samoboru sa svim živežnim namirnicama i blagom koje su imali na samostanskom gospodarstvu. To je bila izvanredna pomoć u ono ratno doba neimaštine. Također su dominikancima ustupili i svoju crkvu.

Nakon bombardiranja

I pored teškog stanja, redovnici koji su boravili na raznim mjestima u gradu nastavili su svoj posao bilo u gimnaziji, bilo u maksimirskoj kapeli, bilo po crkvama u Zagrebu. Samostan nije bio nikada napušten, a dva mjeseca nakon tragedije tri redovnika su stalno u njemu boravila.

U listopadu 1944. u samostanu je bilo sedam redovnika; u Masarykovoj četiri; u Samoboru četiri i četiri sjemeništarca, u Brezovici pet; u Resniku tri redovnika i tri sjemeništarca.

Obnova

Čim je završio rat, prostorije u kojima je bila gimnazija uređene su za sobe redovnika i sva su se braća ponovo našla na okupu.

Blagdan sv. Krunice bio je svečano proslavljen, a nadbiskup Stepinac, koji je vodio poslijepodnevno slavlje, napisao je u samostanskoj kronici:

Prigodom blagdana Svete krunice posjetio sam samostan oo. dominikanaca, koji pomalo uskrsava iz razvalina i rasula. S istom vjerom očekujemo, da će uskrsnuti i njihova nasilno ukinuta gimnazija kao i sve ostale katoličke škole u novom sjaju i pravoj istinskoj slobodi. Nemo in Domino speravit et confusus est!  U Zagrebu, 7. X, 1945, Alojzije, nadbiskup.