***

Sumnja u sigurnost vlastitog uvjerenja i uvijek ponavljano propitkivanje obuhvaćaju pojedinca, pa nekad i do te mjere da se naprosto plaši svoga boravka u malom kutku eventualnog prebivališta koje vapi za Svjetlom.

Ivan Krstitelj je poslan da svjedoči za Svjetlo, on po Svjetlu čuje o djelovanju Riječi koju propovijeda te u spremnosti uvjerenja kroz razne postavljene kušnje spremno odgovara o vlastitom identitetu i poslanju za Svjetlo.

Ivanu postavljena pitanja u prvom redu ne žele nekakvu objektivnu misao i informaciju a niti potvrdu onoga u što je 'onaj koji ne-bijaše Svjetlo' uvjeren. Prvotna zbunjenost koja se da naslutiti rezultira spremnim ne-nijekanjem krsta vodom te izričitim poslanjem o Onome kojega 'pitalice' još trebaju upoznati.

Farizejska polu zbunjenost te ne-podudarnost njihovih učmalih projekcija sa iznenađujućom svježinom poruke ukazuje na njihovu ukopanost u vlastita i 'nabubana' uvjerenja koja ne mogu prihvatiti javnu propagandu Isusa kao Mesije. U Isusovo vrijeme židovi su iščekivali dolazak Mesije (tj. Krista na grčkom).

Razumljivo je, s povijesne strane, da su farizeji, između ostaloga, upravo Ivanu postavljali pitanja budući da je on vjerojatno bio povezan s esenima s jedne strane, a s druge strane davao im je znakove posljednjih vremena. Ivan tri puta niječno odgovara da bi na kraju spremno ispovjedio svoje poslanje: 'Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnajte put Gospodnji!'

Da je Krstitelj ostao na isključivo ljudskoj razini, mogao se je napraviti važan i drugačije formulirati odgovore. No on je u svakom trenutku postajao svjestan svoje malenkosti pred Stvoriteljem i svoga poslanja. On je najprije glas koji otvara put onome 'koga ne poznaju' (aluzija na Iz 40,3 gdje se najavljuje dolazak onoga koji će pripremiti put povratka iz babilonskog sužanjstva); a zatim i onaj koji krsti vodom koja je uvjet krsta Duhom.

Njegovo postojanje u Isusovom povijesnom trenutku ukazuje na svevremenu poruku kršćaninu koji u svom povijesno-stvorenom trenutku svjedoči za Svjetlo. 'Razapeta' napetost navodnih sigurnosti u odnosu na spremnost izrijeka u ovom adventskom vremenu treba Krista koji svjedoči u pojedincu.

Prepoznati i djelom ispovijedati vlastito poslanje put je poneke inercije no u konačnici rezultira radošću Mesije koji oslobađa od ropstva i tamnice egzistencijalnih nategnutosti: 'Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza! On me posla blagovjesnikom biti ubogima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje'. Zadivljujuća snaga radosti iščekivanja uvjerava poslanika koji stanuje u nama na nazočnost Gospodnju među nama.

No, da bismo otkrili Božju svježinu, trebamo s Njim ući u osobni, živi susret... susret koji mijenja, ne onaj recitirajući i prstom-upirajući već susret koji se prepušta, koji ostavlja duboki trag u dubini duše koja se želi uzdići Bogu. Upućivati svakodnevno na Krista, po uzoru na onoga koji 'svjedoči za Svjetlo' i, ne zaboravimo, daje svoj život za njega - ide do kraja.

Pravi Kristov svjedok ne 'trne Duhom'. Kao što je maratoncu potrebna duga priprema za trenutak pobjede i radosti dok prolazi kroz cilj, tako je i u naviještanju Evanđelja potrebno pripremati put i srca Onome koji ima doći da napokon nađe mjesto u našem svratištu. Ivan kao preteča ostaje 'pred vratima' Kraljevstva te na taj način možemo čitati današnje evanđelje kroz opis dva načina Božjeg djelovanja: prije i poslije.

Ivan predstavlja premosnicu u ispunjavanju proroštva i pripremanju puta i svjedočanstva Rođenoga. Očistimo svoje putove, budimo strpljivi u iščekivanju nenapadnog Utjelovljenja te izađimo bezuvjetno dijeliti darove mira i utjehe kako ne bismo upali u pogubno znatiželjevanje i hranjenje očiju vanjskim i promjenjivim 'pustinjskim' podražajima u kojima 'vičemo za Krista'.

Prepustimo Gospodinu svoje putove pa će nas On sam posvema posvetiti.

'Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti'. Gaudete!

Fr. Srećko, OP