Povijesno duhovne crtice

Blagdan svih svetih povijesno je povezan sa posvetom starog rimskog hrama Panteona. Posvetio ga je papa Bonifacije IV. na početku sedmog stoljeća.  Panteon (hram posvećen svim rimskim bogovima) tada je posvećen Mariji i svim mučenicima Crkve.

Blagdan svih svetih (tj. spomendan posvete Panteona) isprva se slavio 13. svibnja, a zatim je 835. godine slavlje prebačeno na 1. studenog.

Blagdan svih svetih povezuje zemaljsku sa nebeskom Crkvom: ovdje ne slavimo i ne tražimo zagovor samo od poznatih svetaca koje je Crkva takvim proglasila, već slavimo sve svete koji uživaju Blaženstvo.

Blagdan svih svetih nam daje predokus vječne liturgije, koju uvodi crkva na zemlji ( "Zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo, gdje Krist sjedi Bogu zdesna kao službenik svetišta i pravoga šatora (...) štujući spomen svetih, uzdamo se zadobiti neko mjesto u društvu s njima; očekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista, da se, kad se pojavi on, naš život, i mi zajedno s njime pojavimo u slavi" 2. Vatikanski sabor, liturgijska konstitucija SC br. 8).

Da se izrazi povezanost zemaljske-čekajuće i nebeske Crkve izražena je ovakva smislenost u liturgijskim čitanjima koja se 'protežu' od otkrivenja do blaženstava. Ova smislena povezanost je također jedan od razloga naslanjanja 'Dušnog dana' na blagdan Svih svetih.

Opat poznatog benediktinskog samostana Cluny, sveti Odilon, odredio je 998. godine da se 2. studenog slavi spomendan svih vjernih mrtvih. Taj spomendan prihvatili su najprije benediktinci zatim kartuzijanci da bi se na koncu proširio cijelom katoličkom Crkvom. Na taj dan običavalo se moliti sekvenciju Dies irae.

U središtu teologije svetog Odilona bilo je utjelovljenje Kristovo sa naglaskom na njegovu smislenost u povijesnosti svijeta: tako se najbolje očituje kako je božansko milosrđe ostvarilo i kako neprestano ostvaruje naše spasenje po Isusu Kristu.

Sastavio je svojevrsnu ispovijest vjere 'Credulitas' u kojoj očituje potrebu spajanja molitve i važnost djelovanja za spasenje vlastite duše. O njemu bi se moglo puno pisati, no mislim da je nakon ovih par redaka jednostavno zaključiti razlog uvođenja spomendana svih vjernih mrtvih.

Dies irae

Za ovu sekvenciju se pretpostavlja da ju je sastavio učenik svetog Franje Asiškog Thomas de Celano. U 14. stoljeću Dies irae je bila vrsta liturgijske proze talijanskih franjevačkih misala. Slijedećih stoljeća proširila se po Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj. 

Cijelom Crkvom se proširila 1570. godine zahvaljujući liturgijskoj reformi pape Pia V. Zanimljivo je primijetiti da se u Dies irae ne govori o smrti, već o posljednjem sudu.

Isprva nije bila dio liturgije za pokojne, već se pjevala za vrijeme Adventa što također ima smisla – tako je Advent dobivao iščekivajuću obojenost spasenja te se pjevanjem ove sekvencije svaki vjernik podsjećao na ono što ga čeka. Nakon reforme 1570. ova sekvencija je i formalno postala dijelom liturgije za pokojne.

Fr. Srećko, OP