***

Proročko iščitavanje povijesti je na neki način izvanpovijesno. Ono se ne naslanja samo na ljudske izražaje i sigurnosti već na svjetlo Duha. Ako je istinito da je povijest mjesto i 'vrijeme' dolaska i događaja te ispunjenja namisli Božje, ona se onda percipira u službi dara i vidljivo življene vjere. Jahve nije samo neki bog 'Baal', lokalni zaštitnik pojedinog grada, nego je jedini Bog, stvaratelj i sveopći Gospodar.

Njegov savez s Izraelom ostvaruje se i ostaje u izabranom zajedništvu svih vjernika. Izaijino potvrđivanje dolaska 'savjetnika čudesnog, Boga silnog, Oca vječnog i Kneza mira' duboko izražava u starozavjetnom smislu otajstvo Božića, kraljevski mesijanizam 'djeteta nam rođenog'.

Iako se najava i potvrda proroštva smješta u životni i politički kontekst Izaijina vremena u kojemu se 'podsjeća' na rođenje budućeg kralja Ezekije te rođenje njegova sina, pravo ispunjenje pisama i proroštava dolazi u Kristu Isusu. 

Život u Istini počinje u pogledu na štalicu rođenja Boga, a i na onu ljudskih traženja. Milost Božja koja se pojavljuje (epefane) u Kristu po njegovom rođenju, smrti i Uskrsnuću, poučava nas 'da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu'.

Milost Božja se pojavljuje u poniznosti i skromnosti štalice, zatim u razdoru i propetosti muke, poniženju križa te naposlijetku u slavi uskrsnuća. Isusovo rođenje je prema tome zora spasenja. On je izlazeće sunce koje prosvjetljuje (epifanei) one koji sjede u tmini i sjeni smrtnoj.

Starozavjetni zakon je bio učitelj priprave koja je kroz povijesne trenutke vodila do događaja u Kristu. Sada, kada je Krist došao, milost je ona koja nas poučava oživotvorujući 'suhi' zakon i njegova slova. Isusov pojavak tako nije samo nešto izvanjski lijepo i gledano kao 'objekt' promatranja u kojemu nužno ne sudjelujemo, već se ucjepljuje u dubinu našega bića kako bi nas naučilo životu koji onda postaje dostojan evanđelja.

Za to smo se pripremali kroz advent koji i dalje traje u ljudskom promatranju i iščekivanju Istine. Pozvani smo da živimo razumno (ući u odnos sa samim sobom te tako odolijevati svjetovnim požudama), pravedno (odnos prema bližnjemu) i pobožno (odnos prema Bogu). Otajstvo Isusovog dolaska dolazi po riječima vjesnika: 'Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!'.

Ovakva točnost u sigurnosti izjave nadilazi sva židosvka iščekivanja kao i izgovorene riječi učenika. Krist je spasitelj i Krist-Gospodin. Spasitelj dolazi u štalicu. Starozavjetni jezik govori o 'Bogu našega spasenja', 'Bogu koji nas spašava' ali ne govori o ovakvom Spasitelju koji ispunjava sama Pisma i navještaje.

Evanđelist Luka upotrebljava ovu riječ naglašavajući Kristovu jačinu i svemoć u odnosu na pobožanjstvenjenog cara. Pastiri, kao Zaharija i Marija, dobivaju znak Krista Spasitelja. U starom zavjetu, izvanredni i neobjašnjivi znakovi bili su pokazatelji Božje moći te uvjerenje o sigurnom ispunjenju obećanja.

 Susret pastira s djetetom nije samo nekakav mali događaj(čić) uštogljen u grupicu zainteresiranih. Cijeli Kristov život poziva nas na produženi susret, od rođenja i životnog hoda sve do pashalne slave. Ovakva Božja prisutnost u središtu čovječanstva iskazuje se kroz Kristovu zaručnicu – Crkvu koja je znak i ostvarenje prisutnosti i mogućnosti spasenja.

'Gospodine Isuse Kriste, ne molimo te da u nama obnoviš rođenje po tijelu, kao što si to učinio nekoć na ovaj dan. Mi te molimo da u nama utjeloviš svoje nevidljivo božanstvo. Ono što si ostvario u tijelu po Mariji, duhovno sada ostvari u svojoj Crkvi: neka te začme njezina vjera, porodi njezina bezgrešna inteligencija, njena duša u moći Svevišnjega te zasvagda sačuva.' (1)

Fr. Srećko, OP

(1) Iz mozarapske liturgije