***

Prvi čovjek dominikanaca u svijetu, učitelj Reda propovjednika Francuz o. Bruno Cadoré, posljednje dane mjeseca rujna proveo je u Hrvatskoj, pohodivši Dubrovnik, Zagreb i Split, tri dominikanske zajednice s najvećim brojem redovnika, a posjetio je i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti te sudjelovao u nizu kulturnih događanja.

U zgusnutom rasporedu 57-godišnji redovnik i doktor moralne teologije, ugledni bioetičar koji je u dominikanski red stupio nakon što je završio studij medicine, našao je vremena za posjet Glasu Koncila i za razgovor koji je s francuskoga vjerno prevodio provincijal Hrvatske dominikanske provincije o. Anto Gavrić.

Potrebna nova evangelizacija

Ovih ste dana na "hodočašću" po nekim mjestima Crkve u Hrvatskoj gdje djeluju oci dominikanci. Kako ste doživjeli vjerski život u hrvatskim zajednicama i njihovim predstavnicima koje obilazite? Naime, ne pitamo Vas to zato što bismo željeli neke hvale, već stoga što bismo, svjesni mnogih manjkavosti našega crkvenog života, »neovisnim« očima željeli čuti doživljaj jednoga svjetskog hodočasnika. Imate li dojam da ste došli u zemlju potrebnu nove evangelizacije?

O. CADORÉ: Teško mi je dati svoju prosudbu o Crkvi u Hrvatskoj jer sam u Hrvatskoj tek nekoliko dana. A to i nije moj posao. U pohodu sam svojoj braći da bih vidio kako braća i sestre, članovi Reda propovjednika, ostvaruju svoje poslanje. A poslanje je reda naviještati evanđelje kao Radosnu vijest riječima, poučavanjem, svojom nazočnošću, prijateljstvom, pastoralnim radom, služeći u Crkvi, kroz predavanja i istraživanja, preko raznih publikacija.

Vaše me pitanje podsjeća na nešto što uočavam dok upoznajem vašu zemlju, na povezanost koja postoji između života Crkve, crkvene stvarnosti, njezine sudbine na neki način i života naroda ove zemlje. Vrlo je važno posjetiti zemlju u kojoj se vidi da postoji veza solidarnosti, uzajamnosti, na neki način međuovisnosti između zemlje i zajednice vjernika. Ne samo da ima vjernika u ovoj zemlji, nego je Crkva odigrala i još uvijek igra važnu ulogu prožimajući kulturu iznutra i oživljavajući nadu, koja je bila snažna u ovome narodu, i podržavajući jedinstvo.

To su vidljive stvarnosti Crkve. A glede dojma jesam li došao u zemlju kojoj je potrebna nova evangelizacija, odgovaram da je u stvarnosti svakoj zemlji potrebna evangelizacija. Ne znam treba li reći da je to nova evangelizacija. Svakoj je zemlji potrebna suvremena evangelizacija, kontekstualizirana evangelizacija. Kad se dakle misli na povijest Crkve u posljednjem stoljeću, naprimjer u Hrvatskoj, očito je da je kontekst vrlo različit.

Nije isto biti u ideološkom kontekstu ili demokratskom kontekstu ili u kontekstu velike sekularizacije misli, u kontekstu kulture 19. ili 20. stoljeća, ili 20. i 21. stoljeća. Nismo dakle u istoj situaciji. U tom smislu može se reći da je ovoj zemlji potrebna kontekstualizirana evangelizacija. To za mene znači nova evangelizacija. Ne treba zamišljati nešto sasvim posebno.

Naime, mijenja se jednostavno kulturni i povijesni kontekst, a time se pokreće i evanđelje. Zašto? Jer se navještaj evanđelja događa u dijalogu s ljudima svoga vremena. Ljudi se razvijaju i mijenjaju, mijenja se njihova kultura, razvijaju se i mijenjaju njihova saznanja, razvija se dijalog pa se dakle mijenja i evangelizacija.

Propovijedanje definirano prijateljstvom

Došli ste u pohod redovnicima koji su poznati kao Red propovjednika. Neki kažu da je prošlost u propovijedanju raditi na "izgradnji zajednice", umjesto da se apelira na savjest pojedinca. Koji bi govor s ambona danas trebao Crkvi, u Hrvatskoj i svijetu? S time u vezi još bi nas zanimalo: Jesu li, po Vašem mišljenju, mediji suvremene propovjedaonice koje su nadvladale "fizički" ambon?

O. CADORÉ: Ne, ne mislim da su mediji suvremene propovjedaonice jer se propovijedanje ne definira ponajprije govorom koji treba održati ili porukom koju treba prenijeti. Propovijedanje se ponajprije definira prijateljstvom. Propovijedati evanđelje znači naviještati dolazak nekoga tko je Sin Božji, koji je htio doći među ljude i reći im: »Više vas ne zovem slugama nego prijateljima.« Želi dakle uspostaviti odnos prijateljstva.

To je ponajprije propovijedanje. A zatim se možemo pitati o mjestima i načinima propovijedanja. Za mene mediji nisu ponajprije propovjedaonice nego svjetovi. Suvremeni mediji na neki su način svjetovi u kojima treba navijestiti da Sin Božji dolazi uspostaviti veze prijateljstva s ljudima današnjega vremena. I ovdje preokrećem situaciju. Reći ćete da vas gnjavim izvrćući sve što ste rekli, ali to mi se čini važnim.

No, vraćam se na prvi dio vašega pitanja u kojemu se kaže da je svjedočenje zajednica stvar prošlosti dok se danas više ističe savjest negoli zajednica. Poruka Reda propovjednika, prosjačkih zajednica toga vremena, vrlo je aktualna. Zašto? Prosjački redovi pojavili su se u trenutku dok se na neki način rađa novo doba: nastaju gradovi, uspostavlja se građanstvo, širi se školstvo i sveučilišta. Članovi prosjačkih redova dolaze i nastanjuju se u gradovima i prate ta gibanja.

Prate ga na dva načina. Ponajprije podržavaju zajedno ono što upravo nastaje. Pozornost koja se pridaje osobama, dostojanstvu osobe, a zatim istodobno važnost dobra svih osoba u cjelini, pozornost na zajedničko dobro. I danas je vrlo aktualno govoriti o važnosti upućivanja na savjest, na autonomiju, pozivati se na savjest i samostalnost pojedinca, ali istodobno i poučavati da moja autonomija ne postoji ako sam odvojen od drugih.

Nema izolirane savjesti. Savjest postoji jer mi netko govori, jer mi Bog govori. Moja je savjest povezana s drugima. I što sam povezaniji s drugima, to sam samostalniji. Što je moja samostalnost više odvojena od svega, to sam više u potpunosti sâm; bit ću samostalan, ali sâm. Važno je biti samostalan s ljudima, biti samostalan s drugima.

U samostalnosti s drugima otkrivam što je doista moja sloboda: odgovaram drugima, drugi su sa mnom, od njih dobivam mnoge stvari i s njima dijelim puno toga, i stoga im trebam odgovoriti. A da bih im odgovorio, trebam s njima stvoriti ideju o svijetu koji možemo zajedno nositi, ideju svijeta koji možemo ponuditi i prenositi u budućnosti. U poruci zajednica prosjačkih redova vrlo je važno zajedničko podržavanje osobe i općeg dobra. A mislim da je to i danas vrlo aktualno.

U Redu propovjednika - virtualno sveučilište

Zadržimo se još trenutak na temi propovijedanja. Možete li s nama podijeliti neke pozitivne primjere ostvarivanja dominikanske karizme u virtualnom svijetu medija? Primjerice kroz internet, televiziju, Facebook, Youtube, Twitter i ostale društvene mreže?

O. CADORÉ: Red broji 6 tisuća braće dominikanaca, 3 tisuće klauzurnih sestara, 25 tisuća sestara dominikankâ apostolskog života i teško mi je reći koliko ih ima Facebook, Twitter i druge društvene mreže. Posredovanjem tih mreža oni svjedoče prijateljstvo Boga sa svijetom. To su, rekoh malo prije, novi svjetovi, a novi su svjetovi mjesta u kojima ljudi žive, mijenjaju se, razmjenjuju, pa bi i tu trebalo uspjeti uspostavljati to prijateljstvo.

Odnosi mogu biti formalniji. Tu mislim na dvije stvari koje su povezane s našim dominikanskim pozivom. Ponajprije, brojna su ostvarenja posredovanjem interneta u redu: prijedlozi za meditaciju, duhovne vježbe - poznate "duhovne vježbe u gradu" u korizmeno vrijeme - zatim škole molitve, i tako dalje.

Brojni su primjeri što sam vidio posvuda po svijetu o tome kako u svijetu interneta primiti iščekivanje Riječi, traženje istine, traženje odnosa s Gospodinom. Drugo, internet pruža sasvim nova sredstva u pristupu do znanja, daje nove mogućnosti teologiji i filozofiji za razumijevanje svijeta i Boga.

U frankofonskom, anglofonskom i hispanofonskom svijetu, to jest u Redu propovjednika u cjelini, nastaje virtualno sveučilište i čini se da će to donijeti nešto sasvim novo u nadolazećim godinama: različit pristup znanju, različit pristup sveučilišnom dijalogu, stvaranje međunarodne sveučilišne zajednice s mnogo više razlika negoli na fizički uobičajenim sveučilištima. I na tom se području može mnogo očekivati.

Jedan redovnik dovoljan je da Crkva procvate

Suočavamo se u Hrvatskoj sa sve manje redovnika i redovnica, a tako je i na mnogim mjestima u svijetu. Što je tomu uzrok?

O. CADORÉ: Ne znam, ne znam u odnosu na što se govori o nedostatku. Obično se kaže da ima manje redovnika nego što bi se to željelo. A zašto bi ih se željelo više? Bog nam daje ono što on želi, Bog nam daje ono što misli da je dobro. Važno je samo znati primamo li na dobar način ono što nam Bog daje. To je pitanje koje si postavljam. Mogli bismo imati stotinu redovnika koji su u potpunosti suvišni, beskorisni, prevelik teret.

Ima mjesta gdje se nalazi samo jedan redovnik, pazite, jedan redovnik u zemljama koje su potpuno nekršćanske, a tu kao da cijela Crkva potpuno zrači. Dakle, Bog nam daje ono što misli da je za nas dobro. A mi, kada primamo, često činimo poput djece. To nam se govori u evanđelju, u onoj zgodi o djeci koja sviraju i pjevaju: Zasvirasmo vam i ne zaigraste. Mi, naime, kada primamo, počinjemo s pitanjem. Zašto si nam dao ovo, a ne ono?

U Vašoj biografiji svakome će zapeti za oko činjenica da ste "po struci" liječnik te da ste se intenzivno bavili bioetičkim pitanjima. Što za svijet znači zamrzavanje oplođenih jajnih stanica, ljudskih embrija, dakle? Može li "veće dobro - udovoljavanje ljudske želje za potomstvom" opravdati smrzavanje oplođenih jajnih stanica?

O. CADORÉ: U svojemu pitanju naznačujete i odgovor s kojim se slažem. S moralnog gledišta, cilj nikada ne opravdava sredstva, ni u kojem slučaju. To je moj prvi odgovor. Dok sam radio u bioetici, imao sam vrlo važno metodološko načelo, nastojao sam povezivati teorijsko razmišljanje, eventualno filozofsko i teološko promišljanje, s pozornošću na konkretne situacije. Kada se govori o oplodnji, ne smije se naravno zanemariti teorijsko promišljanje, radi se o embriju - ali ovdje ne možemo ulaziti u tu problematiku.

No, s druge strane, važno je pitati se što znači život danas, u današnjem kontekstu, što znači život i smisao težnje, želje bračnih parova koji se suočavaju s neplodnošću i nemogućnošću da ostvare projekt svoje ljubavi, to jest otvoriti svoju ljubav i od svoje zajedničke ljubavi učiniti svojevrsnu kolijevku za svoje dijete kojemu bi trebali otvoriti svijet. Nemoguće je dakle odijeliti te stvari.

To znači da je pitanje koje ste postavili o zamrzavanju vrlo ozbiljno pitanje jer bi to značilo da se nastanak života stavlja na raspolaganje formalne volje, volje koja je u tjesnacu, propeta. O tomu treba razmišljati. Želim ovdje samo istaknuti da je važno znati može li se staviti život na raspolaganje takvoj i jedinoj racionaliziranoj volji ljudskog bića ili: nije li ljudsko biće ono zagonetno biće koje dolazi do svoje slobode onda kada nešto od života nadilazi njegovu razumsku sposobnost.

Vlast nije prvi položaj koji usvajam

Britanski je parlament ovoga ljeta dopustio, pod određenim okolnostima, eksperimentiranje sa spajanjem ljudskih i životinjskih spolnih stanica. Ne želimo biti paranoični, no ne podsjeća li to na posljednja vremena? Ima li razloga za strah?

O. CADORÉ: Vrlo mi je draga rečenica njemačkoga pjesnika Friedricha Hörderlina koji kaže: "Tamo gdje raste opasnost, raste i ono što je spasonosno." Danas se sve straši sa svime, i moramo se odupirati strahu koji paralizira. To nije odgovor na status embrija, nego je to jedan opći odgovor.

U pogledu eksperimentiranja treba uvijek, ponavljam uvijek, uzimati u obzir pravilo, tj. kada se počne s opasnijim i neuobičajenijim eksperimentiranjem, koja nisu nužno opasna za ljudski život ali su opasna i za samu simboliku, treba se pitati ima li drugih načina da se dođe do istog saznanja spoznaje. Često se naime kod eksperimentiranja kaže da treba doći do novih spoznaja, ali rekao sam malo prije da cilj nikada ne opravdava sredstva.

Premda je dolazak do većeg znanja jedno dobro, ni to ne opravdava sva sredstva. Treba dakle rasuditi koja sredstva upotrijebiti. Ne mogu se, naprimjer, ni u kojem slučaju proizvoditi embrionalne stanice da bi se nešto saznalo jer su embrionalne stanice dane čovjeku prije negoli ih čovjek proizvede. Bitan je taj antropološki i simbolički status. Čovjek je najprije biće koje se prima, koje se daje njemu samome, čovjek je biće koje dolazi u besplatnosti, u daru, a nije biće koje razmišlja kako posjedovati svoju egzistenciju.

Spontano mislim da se u svim novim istraživanjima o embriju treba pitati koju ulogu u tim eksperimentalnim opredjeljenjima, u eksperimentima koje treba poduzeti, ima nužnost pronalaska terapeutske pomoći za život ljudi; a život je veliko dobro. Treba također imati u vidu vlast koja se vrši nad živim bićima - vlast nije prvi položaj koji usvajam u pogledu živih bića.

Zatim, ne smiju se zanemariti ni ekonomski ulozi u tim eksperimentiranjima. Treba imati u vidu te tri stvari: dobro osoba i znanje koje to omogućuje, vlast nad živim bićima i ekonomske uloge. U mnogim pitanjima o eksperimentiranju artikuliranje tih triju gledišta vodi k mudrosti. Treće što bismo s Vama kao sa stručnjakom željeli raspraviti jest pitanje eutanazije.

Je li nedopustiva aktivna eutanazija koja se provodi u klinikama za umiranje po Europi dodvoravanje zlu? Odnosno, ne bi li se najprije trebao liječiti uzrok zbog kojega ljudi žele da ih se doslovno ubije? Koja je ideologija tu "na vlasti"?

O. CADORÉ: Poznato je da ima situacija i bolesti u kojima je bol užasna, ne samo fizička bol nego i bol zbog umiranja. A njega u toj bolesti iziskuje angažman; treba biti human, blizak, prijateljski raspoložen, nastojati svim raspoloživim znanjem što više ublažiti tu bol. Treba ponajprije to učiniti, to je najhitnije. Dok se to ne učini, ne treba držati olake govore. Neprihvatljivo je nanositi štetu ljudskome životu, posebice ljudskome životu iz onih razloga koji se iznose kada se govori o aktivnoj eutanaziji. Zašto?

Postoji rizik da se u tu raspravu unese dosta nejasnoća. Nanositi štetu nečijem životu znači: uvijek nanositi štetu nečijem životu. Nije isto ispratiti nečiji život bivajući uz njega u završnoj fazi i nanositi štetu njegovu životu. Mislim da je to proturječno. Proturječje se uvodi i u sam čin njege. Pružajući komu njegu, ne može mu se nanijeti šteta. Ne mogu ništa reći o pojedinim osobama koje to traže, ali treba uvijek slušati i razgovarati.

Kada razgovaramo s nekim, a to mi se stvarno i dogodilo, možemo mu reći: "Govoriš mi da puno patiš, tražiš od mene da učinim nešto za što ti ne priznajem pravo da od mene tražiš. Dakle, trebamo to učiniti drugačije. Trebamo kroz nevolju proći drugačije. Ali ne možeš od mene tražiti da naškodim tvojemu životu. I to zbog povjerenja koje imaš u mene, i s kojim mi govoriš, ali ne možeš od mene tražiti da prekinem tvoj život."

No, za to treba razgovarati. Čini mi se da je pitanje koje se postavlja to što bismo htjeli moći, na kraju svega, kada nas bolest nadilazi, s društvenog stajališta, kada smo svjesni da medicina ne može više liječiti i da ne može viši pomoći živjeti, i tada se kaže da razum može imati još jednu zadaću, to jest upravljati vremenom, trajanjem vremena.

To je krajnja pretenzija ljudskoga razuma: da gospodari trajanjem ljudskoga vremena. Mislim da bi ljudski razum trebao prihvatiti, u mudrosti, i posvijestiti sebi da dolazi u vremenu i da ga vrijeme nadilazi. Smatram to iskušenjem za razum.

Prijateljstvo je grana na koju se sloboda može spustiti

U posljednje vrijeme o redovništvu se u javnosti, konkretno u popularnoj kulturi, govori više zahvaljujući francuskom filmu "O ljudima i bogovima". Vjerujem da Vam je poznata filmska priča, utemeljena na stvarnosti, o francuskim redovnicima koje su u Alžiru pogubili teroristi. Oni su ostali s muslimanskim narodom iako su imali brojne prigode za bijeg. Svjedočanstvo je to hrabrosti i jasne, postojane karizme. Vratimo se u stvarnost: Vidite li, kao učitelj dominikanskoga reda, da karizma među redovnicima postaje sve više fikcija, razvodnjavanje? Je li i redovništvu potrebna nova evangelizacija?

O. CADORÉ: Kad spominjete film "O ljudima i bogovima", spomenut ću i dvije stvarnosti, najprije stvarnost naše braće i sestara koji se danas nalaze u situacijama gdje je teško biti kršćanin, a gdje se ipak ti muškarci i žene, redovnici i njihovi prijatelji koji nisu redovnici, nastavljaju opirati ideji da bi se zbog nasilja moglo postati zlim, i da bi se odgovorom na nasiljem moglo postati zlim.

Mislim ovdje na svjedočanstvo mladog Iračanina koji jednog dana nakon atentata reče: Ne smatram da oni koji su ovo počinili predstavljaju one koji govore i čine; čak bi i sami počinitelji htjeli da se zaboravi da čovjek može biti dobar, ali u tome neće uspjeti.

U svijetu ima mnogo mjesta gdje nije lako biti kršćanin, ali gdje se i dalje želi biti povezan prijateljstvom s ljudima, prelazeći preko razlika, ne vodeći računa o razlikama u povezivanju s ljudima u prijateljstvu. To se vidi i u filmu "O ljudima i bogovima". Sjećate se one prekrasne rečenice koju ona žena govori u filmu. Dok prior Christian razgovara s njezinim mužem, ona šuti. Prior se pita hoće li otići, život postaje težak, i kaže: "Mi smo poput ptica na grani." A žena govori: "Ne, vi (redovnici) ste grana, a mi smo ptice."

Prijateljstvo vezano onkraj nasilja, razlika i povijesti. Svjestan sam onoga što govorim. Prijateljstvo je grana na koju se sloboda može spustiti. To se vidi u filmu "O ljudima i bogovima", kao i u svjedočanstvu naše braće i sestara na mnogim mjestima. To je prekrasno.

Govoreći o filmu, ne mogu ne spomenuti da je u istoj zemlji, Alžiru, ubijen i naš brat dominikanac Pierre Claverie, koji je bio biskup Orana. I on je govorio isto što i trapisti samostana u Tibhirinu: da se sloboda ne može ušutkati. Vratimo se pitanju o karizmi redovničkog života.

Govorit ću o redu kojem pripadam jer mi je teško govoriti o drugima. Karizma i propovijedanje nisu nestali i nema nikakvoga razloga da nestanu. Karizma i svjedočanstvo zajedničkoga slavljenja bratskoga života nema nikakvog razloga da nestane jer je to u srži Crkve i u srži vjere.

A treba li se redovništvo obnavljati, treba li razmišljati o novim činjenicama, o načinima ostvarenja svoje karizme u određenom kontekstu, odgovor je isti kao i u maločas u pogledu evangelizacije: obnova je uvijek potrebna.

Posebno je potrebna u Crkvi. Danas je u Crkvi potrebno ponovno razumjeti, možda na nov način, komplementarnost stvarnosti teritorijalne Crkve, na razini biskupija, i redovničkih karizma koje su transverzalne, i povezane s drugim stvarnostima. Danas treba razmišljati o toj komplementarnosti i na toj komplementarnosti redovnici trebaju raditi.

Izvor: Branimir Stanić, GK , 41 (1946), str. 6-7. (9. listopada 2011.)