***

Teološke kreposti zauzimaju prvo mjesto u kršćanskom životu i nauku. One su temelj, izvor smisla i smjernice svakom postojanju u osobnoj i društvenoj dimenziji. One su tako izvor evanđeoskog savršenstva i duhovnosti, shvaćen kao poznavanje i primjena putova prema savršenosti; a za one koji po njima žive, biti će u prvom redu izvor kontemplacije, željenog jedinstva ljubavi i intimnog poznavanja Boga; također postaju temelj ili korijen svakog teološkog i pastoralnog znanja.

Temeljno pitanje čovjeka i njegova djelovanja je pitanje smisla: što učiniti od svoga života? Kako prepoznati i dati smisao svom postojanju? Kako spriječiti njegovo banaliziranje i gubitak? To nije samo jedno od pitanja; to je pitanje o ljudskom biću.

O odgovoru na ovo pitanje ovise svi drugi odgovori. Kako usmjeriti svoje djelovanje i područje osobnog i društvenog ljudskog postojanja; ljubiti, komunicirati, ući u odnos, prigrliti pozitivne utjecaje? Sve ovo ovisi o prvotnom pitanju smisla koje uključuje prevladavanje nesigurnosti, inercije, apsurda i nepovezanosti.

Stvoreni smo da vjerujemo, da se nadamo i da ljubimo

Za ljudsko biće, otvaranje pitanja značenja je prije svega pitanje vjerovanja, nade i ljubavi. Ljudsko biće dolazi na svijet kao mogućnost koja želi prepoznavati i tražiti smisao koji će dati svome životu. Njegov put se osvjetljuje vlastitim koracima, nadilaženjem običnog zadovoljstva kroz jednostavno i bezvrijedno utaživanje znatiželje. Ovaj istinski poziv se konkretizira u prepoznavanju da nas Istina nadilazi u svim segmentima.

Ona traži stalno učenje. Istina je dar i osvajanje; ona je početni dar koji omogućuje svaki put veće postignuće, ali je i dar same potrage za istinom. To je, u najširem i najdubljem smislu, poziv čovjeku da vjeruje. Ljudsko biće ne posjeduje istinu nego je za nju stvoreno. Ta istina osvjetljava sve njegove korake, dolazi do uma i srca. Ona ulazi u svaku postojanost i kulturalnu povijest, te postaje vodič misli i djelovanja; to treba biti život ljubavi koji prihvaća razum.

Prvo iskustvo je da je vjera u traženju Istine 'svom dušom svojom' bez zadovoljenja već stečenim, bez egocentričnog zadovoljenja sebe i bez sebične ispraznosti kroz trijumf znanja, čak i onog duhovnog.
Ovdje se vidi da je ljudsko biće, koristeći inteligenciju, pozvano na traženje Istine usklađujući je sa svojim ponašanjem i životom kako na osobnom tako i na društvenom planu; tada dolazi do odnosa između ljudi i usmjeravanju društva u cjelini.

U tom smislu, pravi poziv uključuje svako ljudsko biće. Kultura, zajednički oblici mišljenja, osjećanja, komunikacije i međusobni odnosi označeni su, prije svega, ili ljubavlju ili nedostatkom interesa za Istinu. Ovdje se ne radi samo o istinama koje se odnose na male i svakodnevne stvari, to je istina o velikim ljudskim pitanjima.. istina o ljubavi, razumijevanju među ljudima, istina o dubokim osjećajima, težnjama i važnim odlukama o vođenju osobnog i društvenog života.

Crkva, zajednica istine i slobode tada postaje 'Majka i Učiteljica' ljudskom biću kojemu je duboko utisnut božanski poziv, biću kojemu je dana milost Duha prije same svjesnosti o njoj. Vjera cvjeta u nadi; osoba je skup želja i živućih projekata. Nada joj ide u susret u kojemu osoba prepoznaje svoje uspjehe i neuspjehe.

Pojedinac, par, obitelj i društvo u svim svojim oblicima obilježeni su  ovim uznemirujućim zakonom: Sve i svatko žudi za uspjehom.  Prvi oblik prisutnosti nade je učiti kako 'osigurati život' i kako dati smisao neizbježnim padovima, u procesu pokušaja i pogrešaka; to je prijelaz preko neuspjeha do uspjeha. Božanska krepost nade je sigurnost u središtu našeg života, ona je snaga koja nam pomaže da živimo, da prevladavamo krize i odgovaramo na izazove.

Ona je svjetlo u noći, hrabrost priznavanja da je postojanje prva milost koja u nesigurnosti gleda skrivenu i slatku prisutnost Boga i vječnoga života. Svjetlo vjere i snaga nade izviru iz prvotne istine: na početku, na kraju i u središtu našeg postojanja nalazi se Ljubav.

Mi vjerujemo i nadamo se u sveopćoj Ljubavi. Ljubav je za svako ljudsko biće i za svako društvo, počelo svakog ostvarenja, svakog usklađenog razvoja u svojoj kvaliteti i snazi koje su vlastito i potpuno ljudske. Ona prepoznaje, prihvaća, cijeni ljudsko dostojanstvo u njemu samome. Ljubiti znači 'tražiti dobro', tražiti 'dobro drugoga', 'tražiti drugoga kao dobro', tražiti sreću kao 'dobro' za bližnjega kao za sebe samoga.

Ljubav je unutarnja prisutnost bića kojeg se voli privlačeći ga, moleći ga; težeći stvarnom jedinstvu s voljenim dobrom. To jednostavna i prekrasna preobrazba koja djeluje u Ljubavi, božanska ljubav koju našim srcima i zajednicama daje Duh ljubavi; ona se prelijeva u solidarnost prema ljudskom društvu.

Evanđelje je poruka otkrivanja Boga i potpunog otkrivanja samog ljudskog bića. Ona ga potvrđuje u pozivu da se ostvari vjerujući, nadajući se i ljubeći.

Ulomak iz članka: Carlos Josaphat, OP, Božanski izvor sreće i savršenstva: vjera, ufanje i ljubav (izvor: http://dominicanos.org.br/textos/artigos/fcarlos/fe.htm)

Sa portugalskoga preveo fr. Srećko, OP