Drugi opći zbor Reda braće propovjednika, održan 1221. u Bologni pod Dominikovim vodstvom, povjerio je bolonjskom prof. Pavlu Dalmatincu misiju organiziranja dominikanaca u Hrv.-ugar. kraljevstvu. Od XIII. st. brojni samostani, žarišta duhovnog i intelektualnog života, ravnomjerno pokrivaju čitav hrv. teritorij: Dubrovnik (1225.). Nin (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Zagreb (prije 1241.), Zadar (1244.), Split (1245.), Kotor i Trogir (1265.), Šibenik (1346.), Senj (prije 1380.), Bol na Braču (1462.), Korčula (1480.) itd. Bilo je samostana u Istri, Lici, današnjoj zap. Bosni (Bihać, Dubica), na prostoru između Drave i Save, a dubrovački dominikanci imaju redovničke kuće u trgovačkim ispostavama Republike na području današnje Crne Gore i Srbije.

U naše vrijeme hrvatska dominikanska provincija osnovala je redovničke kuće u Klopču kraj Zenice (1978.) i u Sloveniji (Žalec i Petrovče kraj Celja, 1967. i 1986). Samostani u Hrv. primorju, Dalmaciji, današnjoj Crnoj Gori i u Albaniji od sredine XIII. st. imaju zasebnog vikara, a od 1380. tvore samostalnu Dalmatinsku provinciju. Na području Dubrovačke Republike od 1486. djeluje istoimena dominikanska kongregacija. Ostali hrvatski samostani u sastavu su Ugarske provincije s posebnim vikarom (vicarios nationis sclavoniae).

Za turskih ratova mnogi od ovih samostana su napušteni ili poput onih u Modrušu, Bosiljevu i Jastrebarskom tvore efemernu Hrvatsku kongregaciju (1508.-87). Od 1835. dalmatinski samostani, s dubrovačkim i gruškim, tvore jedinstvenu Dalmatinsku provinciju, koja je 1962, u skladu s novim realitetima (1927. dominikanci se vraćaju u Zagreb) preimenovana u Hrvatsku dominikansku provinciju Navještenja Marijina.

Redovnice drugog (kontemplativne) i trećeg Reda sv. Dominika pojavljuju se u Hrvatskoj sredinom XIII. st. Bježeći pred Tatarima, pet vesprimskih dominikanki 1241. nalazi utočište i zaštitu u Ninu i Zadru. Zagrebački biskup Stjepan II. poziva ih u Ivanić Kloštar (1246.). Za zadarske dominikanke Sv. Marije na obali (1241.) i Sv. Demetrija (1292.) zna se da su poučavale žensku mladež. Red i zachon (zadarskih) sestar svetoga odza našega Domincha (1345.) najstariji je hrvatski tekst pisan latinicom.

U XIV. st. uz starohrvatsku crkvicu Sv. Martina (IX. st.) u Splitu je utemeljena zajednica sestara dominikanki, a 1399. Nikoleta Gučetić podiže u Dubrovniku samostan Sv. Marije od anđela za kontemplativne sestre Sv. Dominika. Kontemplativne dominikanke na hrvatskom prostoru nazočne su još u Šibeniku, Starom Gradu na Hvaru i u Kotoru.

Mnogo su brojnije zajednice trećega reda, koje se uz karitativni rad bave odgojem i zdravstvom. Njihovi su samostani bili u Dubrovniku (1324.), Splitu, Šibeniku, u kojem jedan zapis iz 1450. spominje tri takve zajednice, zatim na zagrebačkom Gradecu (1477.) itd.

Za opće krize redovništva (XVIII. st.) nestaje većina spomenutih samostana, osim u Šibeniku i Splitu, koje dominikanski misionar Anđeo Miškov ujedinjuje početkom XX. st. u Kongregaciju anđela čuvara s kućom maticom u Korčuli. Spomenuta kongregacija danas ima tridesetak samostana i kuća s preko dvjesto redovnica, koje djeluju u zdravstveno-socijalnim ustanovama širom Hrvatske i u inozemstvu (Kanada, SAD).

Dominikanski samostani danas postoje u Dubrovniku. Gružu, Korčuli, Bolu, Starome Gradu, Splitu, Trogiru, a u XX. st. otvoreni su u Zagrebu (1927.) i Rijeci (1951.), te u Klopču kraj Zenice (1975.). Većina postojećih samostana građena je u stilu gotike, a posebno se ističu samostan i crkva u Dubrovniku, koje su gradili poznati strani i dubrovački majstori, zatim samostani u Trogiru, Starome Gradu i Bolu. U Dubrovniku i Bolu postoje uređene bogate zbirke umjetnina.

Dominikanci su dali niz zaslužnih ljudi, kao što su bl. Augustin Kažotić, biskup zagrebački, propovjednici Klement Ranjina, Ivan Uljarević, Anđeo Miškov, teolozi i pisci Ivan Stojković, Luka Bračanin, Vinko Pribojević, Andrija Jamometić, Donat Đorđić, Serafin Bunić, Serafin Crijević i dr. Mnogi dominikanci bili su biskupi u hrvatskim biskupijama.

Najslavnija hrvatska dominikanka je bl. Ozana Kotorka (1493.-1565.), dragovoljno zatvorena (reclusa) uz crkvu kotorskih dominikanaca, koja sugrađane potiče na život molitve i odricanja. I danas je kotorska "mantelata", koju je Pio XI. 1927. proglasio blaženom, simbol zbližavanja kršćanskog Istoka i Zapada na nemirnom balkanskom prostoru.