Draga braćo, suradnici Božji u Kristovu evanđelju (usp. 1 Sol 3, 2)

Prije okončanja mandata koji ste mi povjerili, želio bih promišljati jedan bitni vid našeg poziva: braća smo. Obraćajući se ovim pismom posebice braći, znam da će ove stranice čitati moje kontemplativne sestre, redovnice i laici dominikanske obitelji primjenjujući ih na svoj život i poslanje.

Priznajem da sam u početku, dok sam razmišljao o ideji ove propovijedi, bio u kušnji pobjeći u suprotnom smjeru poput novog Jone. No promišljajući određene providnosne vidove svoga života, osobito sve one godine u kontaktu s tolikom braćom i sestrama iz cijeloga svijeta, odlučio sam vam pisati i podijeliti s vama svoje iskustvo. Naime, određene stranice života providonosno su otkale nit mog poziva kao brata.

Brat među braćom

Osmo sam dijete iz obitelji od četrnaestero djece (13 braće i jedna sestra): to je bio, vjerujem, istinski uvod u zajednički samostanski život, u život s braćom, među braćom. Od 6. do 18. godine pohađao sam osnovnu i srednju školu kod braće marijanista u Buenos Airesu u Argentini. Toliko sam od njih naučio! Kod braće sam otkrio što znači darivanje sebe, jednostavnost, ljubav prema Isusu i Mariji, redovničko posvećenje i svetost!

Osim sjećanja na razrednu učionicu, pamtim i druge slike njihova bratskog života u zajednici: kad su se družili s nama u igri, sportu, rekreaciji; njihov tiho predanje studiju dok su pripremali predavanja; molitvu krunice uvečer, dok su zajedno hodali u dugoj koloni u prostranom dvorištu koledža (tad već više nije bilo ni buke niti krikova učenika, na kraju školskog dana...). Kako bih protegnuo u vaše srce ono što je usidreno u mojemu, povjerit ću vam da sam po prvi put osjetio određenu želju za zvanjem upravo tijekom tih godina, kada sam s jedva 10 godina povjerio svojoj majci čežnju da budem „jedan od njih“: „Brat“ (s velikim B!). U to vrijeme dobio sam na dar svoj prvi „život jednog sveca“: Brat Metla – Život sv. Martina de Porresa. Taj brat dominikanac također je na određeni način obilježio moje zvanje, a Providnost je htjela da samostan novicijata Argentinske dominikanske provincije, u koji sam ušao u veljači 1980., nosi njegovo ime.

Od osamstoljetnog jubileja utemeljenja prve kontemplativne dominikanske zajednice u Prouilheu, živimo vrijeme plodno nadom, na putu prema proslavi 800 godina otkako je Honorije III. potvrdio Red (22. prosinca 1216.). Iščitavajući povijest svetog Dominika, sjećamo se da su se u ožujku 1206. izaslanici, koje je Inocent III. pozvao propovijedati na jug Francuske protiv „albigenškog ili katarskog krivovjerja“, nalazili u Montpellieru, sazvani na koncil s drugim prelatima i biskupima te regije. Dok su se tako savjetovali, primiše Diega, biskupa grada Osme u Kastilji, koji je bio u prolazu u društvu potpriora njegova katedralnog kaptola, Dominika de Guzman. Poznavajući ugled kastiljskog biskupa, papini izaslanici porazgovaraše s njim o najboljem načinu borbe protiv krivovjerja. Vidjevši značajnu opremu kojom su se izaslanici razmetali, Diego im predloži apostolsko propovijedanje u evanđeoskom siromaštvu, sa strogošću života, stavljajući naglasak na snagu primjera. Diego i Dominik počeli su provoditi taj način života, odbijajući svaki vanjski znak moći. „Od tada, izvješćuje Jordan Saski, Dominik se nije više zvao potprior nego brat Dominik.“ Jednostavno kao brat među braćom nudim ove stranice kao da razmišljam naglas.

Pozivam vas da pobliže razmišljate o „biseru“ ili „blagu“ Reda, o otkriću „širine i dužine, visine i dubine“ dominikanskog bratstva. Bog je jedan i trojstven (model „obitelji“ i „zajednice“), njegov Bitak se očituje na raznolik način – udioništvom – u stvaranju, ne miješajući se ni „rastapajući se“ u egzistenciji stvorenja. Bog se očituje u stvaranju, povijesti spasenja, rasporedbi milosti... na različite načine, ali slične, analogne! U Poslanici Hebrejima čitamo: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove“ (1, 1-2). Sin je onaj koji nam objavljuje Oca i uči nas da ga tako s ljubavlju zovemo, Abba, kao što ga zove on sam. Sin je onaj koji nas podsjeća: „Svi ste vi braća“ (Mt 23, 8). Na putu prema 2016. godini, providnost nas poziva da se prisjetimo sljedeće godine temeljnog događaja naše povijesti: 500 godina utemeljenja naše prve zajednice u Americi, 1510. na otoku Hispaniola (koji danas dijele Dominikanska Republika i Haiti). Nepotrebno je isticati važnost toga utemeljenja: svi se sjećamo snagu propovijedanja braće, članova te zajednice, pod vodstvom svog priora, brata Petra iz Cordobe.

Naša braća teolozi iz Salamanke trebali su ozbiljno promišljati o svim izazovima koji su se pojavili s evangelizacijom „Novog svijeta“. Naša braća misionari u Americi naznačivali su i prokazivali te izazove, a profesori su trebali donijeti jasna načela razlučivanja. Svi su bili braća, jedni i drugi, bez razlike. To dominikansko bratstvo obuhvaćalo je istovremeno ne samo one koji su podnosili tlačenje i nasilje (domorodačko stanovništvo novoga svijeta svedeno na ropstvo) nego i učenike ili studente braće koji su bili profesori u Salamanci. Ideje Francuske revolucije, koje su toliko utjecale na ideale neovisnosti američkih naroda, mogu se sažeti u dobro poznato geslo: „sloboda, jednakost, bratstvo“. Treba priznati da se, unatoč snažnom antiklerikalnom kontekstu – kako je to izjavio Ivan Pavao II – tu nalazi izričaj visokih vrednota, osobito kršćanskih vrednota. I to je sasvim logično budući da je čitava Europa hranila i oblikovala svoju kulturu u apostolskoj vjeri. Iako su često u borbi protiv Crkve, pobornici Francuske revolucije ne mogu zanijekati svoj dug tome duhu. Od 1220. Red je nastojao razlikovati smisao svog bratskog života i poslanja u novim kulturnim, povijesnim i zemljopisnim kontekstima svijeta u stalnom razvoju.

Oduvijek su opće skupštine nastojale uzeti u obzir puls svijeta, život Reda, promatrajući razvoj zemalja gdje su braća bila nazočna, misleći s Crkvom, osjećajući u samom srcu Crkve, jer sv. Dominik je želio svoje djelo in medio Ecclesiae. Već su braća okupljena na općoj skupštini u Parizu 1256. ustvrdila: Quod fratres nostri vocentur fratres praedicatores et non aliis nominibus. Posljednjih desetljeća, nadahnjujući se uvijek na crkvenom učiteljstvu, opće skupštine su jednako tako raspravljale i definirale naš redovnički život, naš bratski život u zajednici.5 Posljednji Učitelji Reda također su nam uputili značajna pisma i poruke vezane za tu temu. Nije mi nakana prikazati ovdje sustavno izlaganje o „dominikanskom bratstvu“. Navedeni tekstovi pokazuju razvoj te teme u našoj povijesti. Ipak, htio bih pitati sebe i vas što to znači biti brat danas, promišljajući određene vidove našega bratstva. To ću učiniti pomoću „biblijske ikone“, koja će nam pomoći moliti, meditirati, promišljati i odgovoriti na to pitanje. Stoga vas pozivam vas da otkrijete neke obrise nutarnjeg krajolika našeg bratstva, pod vodstvom posebnog „brata“: Josipa, sina Jakovljeva... sanjara.

*******

JOSIP (Sanjar)

Njegova je priča povezana s poviješću Jakova, njegova oca. Njegova smrt je istodobno epilog povijesti patrijarha i uvod u veliku epopeju Izlaska. Ne spominje se kad se Bog objavljuje ni u formuli „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev“. U njegovu životu nema spektakularne božanske intervencije; nema bliskog susreta s Bogom kao njegovi preci (Abraham, Izak i Jakov); nema ni nove objave ili potvrde božanskog obećanja. Ipak, prisutan u svakom događaju njegova života, Bog koristi i ljudske grijehe za dobro našega „brata“. Štoviše, kroz Josipov život, Bog u tajnosti priprema rođenje svog izabranog naroda, narod braće, koji će voditi u slobodu.

Nisu li bratstvo i sloboda također temeljna obilježja našega zvanja? To znamo i ustanovljujemo svakog dana: grijeh nas odvaja od Boga i suprotstavlja nas Bogu, odvaja nas od naše braće i suprotstavlja nas njima, odvaja nas od stvorenoga svijeta i suprotstavlja nas njemu. U mnogim situacijama u kojima se nalazimo, ta rana ili odijeljenost doseže nevjerojatne razmjere zbog neznanja – sljepoće – ljudi. Kako se čine aktualnima uobražene riječi osvete i odmazde koje upućuje Lamek svojim ženama, Adi i Sili: „Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!“ (Post 4, 23-24).

S poviješću patrijarha počinje se uspostavljati sve ono što je bilo prekinuto, malo pomalo rane stvaraju ožiljke. S Abrahamovom poslušnom vjerom obnavlja se odnos s Bogom. Jakov završava tako da se pomiruje sa svojim bratom Ezavom. Josip, snažno živeći jednostavnost i u svakodnevnoj Božjoj prisutnosti, pomiruje se sa svojom braćom i zna uspostaviti velikodušan odnos s dobrima stvorenoga svijeta na pravedan, pravičan i mudar način. Doista, Josip je čovjek pravedan, odan, neiskvaren, sposoban oprostiti, pristupa s pravednošću socijalnim i političkim pitanjima pravičnom raspodjelom dobara i dajući hrane svima.

I. JOSIPOVI SNOVI (Naši snovi)

Josip je nazvan „sanjarom“, premda često pomalo podrugljivo. Čini se da ga braća mrze, nastoje ga ignorirati, čak ga ni ne pozdravljaju. Josip sanja i pripovijeda svoje snove braći, ali oni ga ne razumiju, rugaju se s njime i odbacuju ga. Nije nam cilj tumačiti ili proučavati svijet snova, riječju „snovi“ mislimo na naša nadanja, naša očekivanja... našu nadu! Svakodnevni život nas dovodi malo po malo do toga da ne posvećujemo previše pozornosti snovima: općenito oni su varljivi kao obmana, uzaludni i prolazni! Ipak, slažući se s tim načelom, Knjiga Propovjednika potvrđuje iznimku: „osim ako nisu poslani od Svevišnjega“ (34, 1-7).

Svi smo mi ušli u redovnički život s dušom punom snova. Pitanja naviru: Što smo učinili s tim snovima? U što su se pretvorili? Zašto smo od njih tako lako odustali? Vratimo se na izvješće. Josipova braća nisu shvaćala njegove snove i bili su zavidni: on je bio ljubimac svog oca. Za njih su Josipovi snovi prije bili noćne more. Kao što je to katkada slučaj u zajednicama, oni su možda predstavljali tek „nadmetačku“ lekciju. To je općenito ono što se događa kad bratski odnos živimo samo u pojmovima „promocije“ ili „kažnjavanja“. Pod tim vidom čini se da se neprestano brinemo „tko može biti najveći“, kao što se to dogodilo Isusovim apostolima (usp. Lk 9, 46). Iako je Josip bio očev ljubimac, ni Jakov ga nije uspijevao u cijelosti razumjeti. Jer Jakov „čuvaše tu stvar u svom pamćenju“, jednostavno (poput Marije, majke Isusove, kad su je pohodili pastiri nakon rođenja njezina sina; ili kad je, u pratnji svoga muža Josipa – još jednog čovjeka sa snovima i noćnim morama –, našla Isusa u hramu posred zakonoznanaca).

Naši zajednički sastanci, regionalne, provincijske i opće skupštine uvijek su prigoda da se zapitamo i da tražimo odgovore zajedno. Od početka povijesti spasenja – nakon prvog grijeha i prvog bratoubojstva – Bog postavlja dva pitanja, Adamu i Kajinu. Svaki od nas i Red u cjelini trebali bismo na njih odgovoriti u ovom plodnom razdoblju koje nam je darovano da u njemu živimo: „Gdje si?“ (Post 3, 9); „Gdje je tvoj brat?“ (Post 4, 9). Red se sprema za slavlje opće skupštine.7 Braća iz cijeloga svijeta sastat će se ponovno kako bi odgovorila na ta pitanja. Skupštinari će od naših zajednica dobiti jednu vrstu „mandata“, sličnog onom koji je Jakov dao svom sinu ljubimcu: „Hajde vidi kako su ti braća i stoka pa mi javi“ (Post 37, 14). Malo dezorijentiran poput većine sanjara, Josip „je lutao poljem“. U izvješću iz Knjige Postanka, netko je izgleda vratio Josipa u stvarnost upitavši ga: „Što tražiš?“. Josip odgovori: „Tražim braću. Možeš li mi kazati gdje su“ (37, 15-16). Ne želeći prenaprezati tekst, vjerujem da ta dva pitanja daju okvir za dublje razumijevanje života i poziva „sanjara“ (život i zvanje koje će otkriti on sam, godinama kasnije, s više jasnoće, dubine i realizma).

Ponavljam, to su pitanja koja postavljamo danas i na koja će skupština pokušati odgovoriti. „Njegova braća ga opaze izdaleka... i jedan drugom reče: 'Evo stiže onaj sanjar!', potom 'vidjet ćemo što će biti od njegovih snova!'“ (Post 37, 19-20). Redovnički život pruža svakome mogućnost da ispriča svoje snove drugima, upravo zato jer „drugi su naša braća“! Dijelimo li svoje snove sa svojom braćom? Što nas sprječava u tome? Poput tolikih drugih redovnika i redovnica, izabrali smo način života koji nas, obuhvaćajući određena „monastička“ ili „redovita“ opsluživanja (usp. KKN 39-40), ne obvezuje nužno na određeni posao, određenu zadaću, mjesto, poslanje, itd. Mi smo putnici i hodočasnici, oni koji prose istinu. Putnik (slijedeći način života apostola) znajući da je poslan, zna kamo ide; imajući povjerenje u onoga tko ga je poslao, on voli mjesto gdje je poslan.

Kad stignemo u samostan i „ne možemo“ ili „ne želimo“ pripovijedati svoje snove svojoj braći, riskiramo postati lutalice (dezorijentiranima i bez cilja), bjegunci (možda u potrazi za nekim izvana tko nas sluša), stranci u prolazu, kao uzvanici u vlastitoj kući (izgubimo svoje orijentire i ne znamo kako se ponašati). Josip pati jer su ga braća odbacila i iako ne shvaća što ga je zadesilo, malo po malo će shvatiti da ga Bog nije napustio. Naime, Providnost otajstveno vodi Josipa. Josip je pastir, kao i njegova braća. I mi svi imamo isto zvanje: svi smo braća propovjednici. Kad se sve radi slično, ne cijeni se uvijek kad je netko drugačiji, kad se razlikuje. To je ogroman izazov. Živimo u vremenu kada se čini da bi neki određeni „individualistički narcizam“ mogao isto tako na sebe navući „masku krda“. On se oblikuje od zatvorenih skupina, bandi, klanova, gangstera ili poklonika (navijači, tifosi, huligani) koji idu dotle da skrupulozno kopiraju običaje i ponašanja, stvarajući nove mitove.

Razlike prihvaćaju samo kako bi sami sebe odredili i borili se na razne načine protiv onih koji „nisu s nama“, kao što je to učinio mladi i malo netolerantni apostol Ivan (usp. Lk 9, 49 i 9, 54). U životu zajednica takvi se stavovi često očituje u izričajima poput ovih: „ovdje se uvijek ovako radilo“; „ako vam se ovo ne sviđa, možete otići“. Čudno je, odnosno paradoksalno, da u ovom vremenu kad se čini da su zvanja rijetka (barem u određenim zemljama ili krajevima), dok molimo Gospodina da nam pošalje brojna i sveta zvanja, mi stavljamo svakoga pod mikroskop (jasno je da ne govorim o nužnom razlučivanju zvanja) i završimo time misleći da bismo bili sretniji da „ovi“ nisu došli k nama sa svojim tovarom pitanja, snova, nadanja i njihovih načina „biti brat“. U tom kontekstu pitam se: Zašto danas želimo zvanja braće propovjednika? Hoćemo li u ovom povijesnom trenutku imati hrabrosti primiti ih kao što su naša braća primila one koje još častimo zbog njihove velike ljubavi prema Bogu i Evanđelju?

II. SNOVI DRUGIH (Snovi naše braće)

Poznata nam je priča o Josipu i njegovoj braći: oni ga napadaju, prodaju trgovcima.... Međutim, Gospodin je bio s njime (pomagao mu). Ta se rečenica ponavlja u Josipovu životu kao antifona, kao litanije. Josip je u konačnici prodan Potifaru, faraonovu službeniku. Potifar ubrzo cijeni Josipove kvalitete, imenuje ga nadglednikom, postavlja ga nad svojom kućom i povjerava mu upravljanje svim njegovim dobrima... Jao sanjarima koji su imenovani upraviteljima! No ta etapa pomoći će našemu bratu Josipu da se na neki način „prizemlji“, da dotakne zemlju sa svojim snovima (nisam rekao „prestati sanjati“ nego „prizemljiti se“, staviti svoje snove u dodir sa stvarnošću, da uzmu u obzir realnost, da se utjelove!). S godinama, različite zadaće koje nam se povjeravaju u našim zajednicama i ustanovama pomažu nam malo po malo utjeloviti svoje snove.

Svaki sastanak braće (svaka skupština) trebao bi služiti da se vratimo na već postavljeno pitanje: Što smo učinili sa snovima koje smo donijeli u redovnički život? Što smo učinili s našom prvotnom ljubavlju? (usp. Otk 2, 4). No Josipovo poštenje nije nagrađeno te je ponovno uhvaćen u zamku pomoću laži. Znamo što se dogodilo s Potifarovom ženom. Neću govoriti o kušnjama koje mogu izroniti kad snovi (početna ljubav) postanu mlaki suočeni s prolaženjem dana, poslovima koji nas okupiraju... svakodnevnost svakodnevice! Želio bih se samo zaustaviti na dva vida koji pobliže dotiču aktualno značenje našega dominikanskog bratstva. Iznenađen sam videći, tijekom svojih posjeta provincijama i zajednicama, dokle se – olako – pribjegava prokazivanju i optuživanju, posebice kako bi sudili osobe i njihove nakane.

Time se često služimo radi opravdavanja samih sebe i distanciranja od problema ili događanja. Time se služimo se t u distanciranju od onoga što se događa jednom bratu ili onoga što se nama događa! (Nije nam stran tipičan mehanizam projiciranja vlastitih tjeskoba na druge). Dolaze mi na pamet riječi kojima se u Knjizi Otkrivenja opisuje djelo đavla: „tužitelj braće naše, koji ih dan i noć optuživaše pred Bogom našim“ (12, 10). Nasuprot tome Prva Ivanova poslanica tješi nas i uvijek ohrabruje budući da „ako tko i sagriješi, imamo zagovornika kod Oca, Isusa Krista, Pravednika“ (2, 1). Koja je naša „uloga“ u odnosu na našu braću: tužitelji ili branitelji? Josip se ponovno našao u tamnici... Ali Gospodin mu je pomagao i proširio na njega svoju dobrotu. Doista, učinio je da nađe milost u očima glavnog tamničara, koji mu je povjerio sve zatvorenike. Prema tome „sve što se činilo, činilo se za njega“. Glavni tamničar nije nadzirao ništa što je njemu povjerio, jer „mu je Gospodin pomagao i činio da uspije sve što poduzme“.

Čini se da sanjar konačno napušta tu „ulogu“ kako bi postao dobar upravitelj. Znamo u čemu se sastoji dobro upravljanje: dati svakome što mu je potrebno – ne nužno ono što on traži! Sve dovde, Josip nije bio pravedno plaćen. Upoznao je mržnju svoje braće; zatim, kod Potifara, njegova je odanost veoma loše nadoknađena. Ipak, Josip je bio čovjek pravedan. Krepost u pravom smislu riječi u Starom zavjetu, pravednost, uzima dimenzije „svetosti“. Zaustavimo se na trenutak na Josipovoj pravednosti. Poznata su temeljna načela prava koja se pripisuju pravniku Ulpijanu: honeste vivere, alterum non lædere, suum cuique tribuere (pošteno živjeti, drugomu ne naštetiti, svakomu dati ono što je njegovo). Oslanjajući se na tu klasičnu rimsku tradiciju, sveti Toma Akvinski potvrđuje da je pravedan onaj koji prakticira pravednost. No, „biti pravedan“ ne znači djelovati s vremena na vrijeme prema pravednosti, u izoliranim slučajevima. Pod krepošću pravednosti podrazumijevamo trajnu volju dati svakomu što je njegovo, što mu pripada, prema njegovu pravu.

Jedna od glavnih značajki pravednosti je „drugost“: prisutnost „drugoga“. Pravednost uvijek iziskuje odnos s drugim. Ta pravednost „ad alterum“ je očitovanje u pravom smislu riječi integralne ispravnosti osobe, koja uključuje sve njezine odnose s drugima, do uporabe stvari i odnosa prema samoj sebi. Otud njezino suglasje sa samim značenjem riječi „svetost“. Brat Jordan Saski pomaže nam to prevesti na jezik i način života Reda. U djelu Život braće (Vitae Fratrum) brat Gerard de Frachet piše da je brat Jordan, na upit nekog laika koje je pravilo zavjetovao, odgovorio: „Ovo je pravilo braće propovjednika: honeste vivere, discere et docere (pošteno živjeti, studirati, poučavati); te tri stvari tražio je David od Gospodina kad je rekao 'Nauči me dobroti, znanju i disciplini'“ (usp. Ps 119, 66).9 No, vratimo se našemu „sanjaru“.

Dok je Josip još uvijek zatvoren, dva su službenika egipatskog kralja osuđena na tamnicu: veliki peharnik i veliki pekar (koji faraonu svakodnevno osiguravaju vino i kruh). Tijekom iste noći obojica su sanjala san, a svaki je san imao svoje značenje. Vjerojatno je Josip odavno prestao sanjati (ili se barem više ne usudi pripovijedati svoje snove bilo kome). Iskustva koja je morao proživjeti dovela su ga do krute stvarnosti: mržnja braće, Potifarova žena, zatvor... sve te laži, optužbe, prokazivanja! Tijekom vizitacija provincijama i zajednicama te čitanjem akata skupština, zanimljivo je primijetiti kako nam braća priopćuju stvarnost koju žive. Istina je da određene situacije izgledaju poput pravih noćnih mora, dok druge prenose prekrasna iskustva zvanja, koja raduju dušu i daju nam da sanjamo o boljoj budućnosti. Josip je upravitelj. Iz činjenice da upravlja „za druge“, vodeći računa o „potrebama drugih“, jednako tako uči ili otkriva u toj fazi svoga života, čak i u zatvoru, da se i drugi isto vesele i žaloste, sanjaju i imaju noćne more.

Zatočenik Josip morao je tisuću puta promišljati svoju priču, ali se ne zatvara u svoje misli, paraliziran u neplodnom egocentrizmu. Naprotiv, pozoran, kontemplativan, u tamnici koju dijele, jedini on izgleda sposoban primijetiti mrzovoljan izgled lica dvaju faraonovih službenika. Upita ih dakle: „Zašto ste danas tako potišteni?“ (Post 40, 7). To nije ni provokacija, ni primjedba, već konstatacija koja u zatvoru poprima određenu važnost. Koji bi se drugi izgled moglo imati kad si lišen slobode? Josip vidi ponad toga. Uistinu nema jednostavnijeg i uobičajenijeg pitanja od ovoga: zašto si potišten? Ipak to može biti sastavni dio života! Svakodnevni zajednički život nas familijarizira s izrazima toliko uobičajenima i toliko bremenitima životom. Ima dijaloga koji započinju previše banalno, a na kraju budu iznimno plodni. Poznat nam je Isusov jednostavan poziv Samarijanki: „Daj mi piti“ (Iv 4, 7), ili onaj koji upućuje učenicima iz Emausa: „Što to putem raspravljate?“ (Lk 24, 17). Znamo kako završavaju ta dva susreta. Ta su izvješća nositelji zvanja. Suuznici u zatvoru odgovaraju Josipu: „Sne smo usnuli ali nema nikog da nam ih protumači“. Josip ponizno prizna: „Zar tumačenje ne spada na Boga? Dajte, pričajte mi.“ (Post 40, 8).

Josip nije jedini koji sanja. „Drugi“ također imaju svoje snove (ili noćne more)! Više nije dovoljno, kao u njegovoj mladosti ili našoj (?) čekati da drugi nađu vremena te slušaju naše snove... Dolazi trenutak u kojem treba otkriti ne samo „postojanje“ i/ili „prisutnost“ naše braće, nego u kojem je prvotno da se zanimamo što se događa, u kojem je vitalno znati da i oni imaju snove i projekte. Toliko je važno priznati snove drugih! Osvrćem se osobito na snove naše braće, na snove onih koji žive s nama i svih onih koji dijele naš život na ovaj ili onaj način, naše kolege na poslu, oni kojima je upućeno naše propovijedanje i braća koja nam propovijedaju. Mislim na snove ljudi koje nazivamo „običnim smrtnicima“ ili „običnim ljudima“: krug se proširuje, potrebno je upoznati lica i snove osoba kojima želimo služiti... Zasigurno, Bog daje „tumačenje“, ali znamo da on želi da budemo njegovo oruđe. Razumjeti, shvatiti, promatrati što se događa s našom braćom (njihovi snovi, njihova očekivanja, njihove nade, njihovi strahovi, njihove tjeskobe), zahtijeva s naše strane šutnju i strpljivost (mir i znanje); slušanje i pažnju; razboritost i poučljivost; osjećaj za otajstvo, za sveto u životu drugih. Razboritost, stožerna moralna krepost, naš je dakle vodič i naša gospodarica.

No da bi bio razborit, važno je biti poučljiv. Docilitas (poučljivost), dio kreposti razboritosti, ne sastoji se toliko u tome da prihvatimo što nam drugi kaže koliko u tome da „dopustimo da nam se nešto kaže“. Zna se što je bilo s Josipom. Nekadašnji sanjar tumačio je odsada snove onih koji su dijelili njegovu sudbinu (za jednoga, san i povratak u život; za drugoga, noćna mora i smrt). Predviđanja su se ispunila. Josip je zamolio peharnika da ga se sjeti po izlasku iz zatvora... ali on ga je zaboravio (kao što se lako zaboravljaju snovi). Još jednom Josip pati u svome tijelu zbog zaborava drugih. U našemu zajedničkom i apostolskom životu često trpimo razne teškoće; to su iskustva ograničene slobode, proizašla iz različitih životnih okolnostima: određene zadaće, preuzeti posao, ovo ili ono zanimanje, psihičke, psihološke ili duhovne bolesti, nerazumijevanja, nesporazumi, itd. U svjetlu teškog Josipova iskustva možemo propitivati svoje stavove u odnosu s našom braćom. Jer Josip je brat, poput nas. Suočavajući se sa svojim teškoćama Josip ne izigrava žrtvu, ližući svoje rane. Zašto tako često optužujemo druge za sve što nas stigne kao da su oni jedini odgovorni ili krivi za naš ishod? Josip ne njeguje ni tragični smisao života.

Ne osiromašujemo li ili gušimo svoj bratski život dok beskrajno ponavljamo sterilne žalopojke: „život nema smisla“, „što sam vam rekao?“ Katkada smo poput zlogukih proroka, više nas zanima biti u pravu nego što bi se moglo dogoditi. Josip ne svodi poteškoće kroz koje prolazi na pitanje „pogreške“ (svoje i/ili tuđe) ili „krivnje“. Ne običavamo li se okrivljivati za sve pogreške i neuspjehe tražeći možda neiskreno sućut drugih? Smatramo li da je sve što nam se događa nečija pogreška? Josip ne podržava u svom srcu ni želju za osvetom ni uzvratom. To se događa kad padnemo u kušnju da nasljedujemo Herodijadu, Herodovu družicu, i zahtijevamo na pladnju glavu naših pretpostavljenih neprijatelja koje smatramo preprekom našoj dobrobiti ili našoj sreći! Nije li žalosno da pokazujemo svoju bol, psihičko ili psihološko nasilje kako bismo pravili pritisak ili kažnjavali zajednicu? Josip ne provodi svoje vrijeme obraćajući se vlastima kako bi stekao njihovu naklonost za ono što se dogodilo. Osim što provodimo život gledajući sami sebi, nastojimo na sebe privući i pogled drugih.

Najpogodnije je glumiti „žrtvu“. U konačnici, u svojoj očito bezizlaznoj situaciji, Jakovljev omiljeni sin ne odlučuje se na samosakaćenje, kojim bi zadobio opće sažaljenje. On sve svoje pouzdanje stavlja u Boga i stavlja se na raspolaganje svojim drugovima u nesreći pomažući na svaki mogući način. Na taj način Bog pročišćuje njegovo srce i um, njegovu dušu i njegov život! Možda nam se dogodi da se igramo skrivača sa svojom braćom, sa životom, s Bogom, krijući se iza više oblika samosažaljenja – ili samodostatnosti –, više ili manje kamufliranih u poniznost. Malo po malo takvi nas stavovi udaljuju od svega (od stvarnosti) i od svih (bratske zajednice). Josipova priča poprima dramatičan karakter koji izgleda da ide crescendo. Dogodilo se da je i faraon sanjao san, ali egipatski vračari i mudraci ne uspijevaju otkriti njegov smisao! Peharnik kratkog pamćenja se tada sjeti Josipa i pozovu dakle „sanjara“ da protumači snove najvišeg egipatskog autoriteta. Josip iznova ističe: „Bog će dati pravi odgovor faraonu“ (Post 41, 16).

Život brata, bez ikakve druge pretenzije doli biti brat, vodi nas da slušamo radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našeg vremena. Koliko djece i mladih, muškaraca i žena, braće i sestara imaju snove za svoje najbliže, svoju obitelj, svoj narod, svoju zemlju! Služba bratstva zahtijeva da slušamo, upoznamo i tumačimo te sne. Katkada ne stvaramo nužan prostor kako bi nam braća mogla ispričati svoje snove. Zašto? Koje situacije ili stavovi se tome opiru? Prepoznajući Josipovu razboritost i mudrost, faraon ga imenuje upraviteljem i postavlja ga nad svom zemljom egipatskom. Josip ima trideset godina. Moglo bi se reći da je završio svoju formaciju, „i smatra se zrelim čovjekom, jer poučava druge ljude i preuzima raznovrsne službe“.U toj etapi svog života Josip se više ne prepušta zanosu snova iz svoga djetinjstva. Sada može okrenuti stranicu te burne i mučne prošlosti, tog žalosnog i gorkog razdoblja. Imena koja daje svojoj dvojici sinova izriču tu želju: Manaše („Bog je dao te sam zaboravio svoje teškoće i svoj očinski dom“) i Efrajim („Bog me je učinio rodnim u zemlji moje nevolje“).

Dobar upravitelj je iznimno realističan čovjek: on sije i žanje, skuplja i dijeli, bdije i nadgleda, nadzire i upravlja, procjenjuje i mjeri, plaća i naplaćuje. U evanđelju, Isus koristi sliku o upravitelju u više prispodoba – sjetimo se one o talentima – kako bi govorio o vjernosti. Josip je čovjek vjeran i to pokazuje u svome poslu kao upravitelj. Vjeran u malim stvarima, biti će vjeran i u velikim stvarima. Sve do toga trenutka, čini se da gledamo dugo priželjkivani sretni završetak. Ako se u Starom zavjetu Božji blagoslov očituje uglavnom u dobrom zdravlju, potomstvu i obilju dobara, može se reći da je Josip konačno blagoslovljen od Boga! Josip upravlja egipatskim bogatstvom, osnovao je obitelj u zemlji koja ga je prihvatila kao usvojenog sina, on je pravedan i mudar i boji se Boga. Konačno može zauvijek zaboraviti svoju tužnu prošlost! No – barem u Bibliji – znamo da nije dobro zaboravljati.

Narod koji pati, čovjek pravedan, progonjen, moli Boga: „ne zaboravi nas“. Bog također traži od svog naroda da ne zaboravi Savez i zapovijedi, njegovo djelo stvaranja, oslobođenja i spasenja. Važno je čuvati u pamćenju i sjećati se. Poznata je etimologija riječi recordare (re: iznova; cor-cordis: srce) ili engleske riječi remember (re: iznova; member: organizirati ili sabrati što je bilo rastavljeno ili preciznije 'raščlanjeno'). I Josip se mora ponovo prisjetiti, podsjetiti, pronaći u svome srcu i skupiti raspršene ulomke svoje priče, priče povezane s braćom. Kad su završile godine obilja, zemlju je poharala glad i puk zavapi faraonu za kruh. A on odgovori: „Idite k Josipu i što god vam rekne, činite“ (Post 41, 55). Te su riječi slične riječima koje je Marija uputila slugama na svadbi u Kani Galilejskoj, u poteškoći iste vrste (nedostajalo je vina).

III. BOŽJI SNOVI (Naše zvanje)

Iz svih krajeva „dolazili su u Egipat kupiti žita od Josipa, jer glad se proširila po svoj zemlji“. Glad i suša pustoše i u njegovoj domovini. Jakov kori svoje sinove: „Što tu zurite jedan u drugoga?“ (Post 42, 1). Čuvši da ima žita za prodaju u Egiptu... on odluči: „Otiđite dolje te nam ga odande nabavite da ostanemo na životu i ne pomremo“ (Post 42, 2). Poznavajući Jakova, možemo pogoditi otkud Josipu smisao za praktičnost. Njegov je otac oduvijek bio praktičan (dopustio si je dosta puta pribjeći prijevari kako bi se izvukao – u tome je Josip drugačiji). Možemo li svesti svoje zvanje, „biti brat“, na pitanje preživljavanja? Bog želi život, ne tek da „preživljavamo“!

Mislimo na to zamišljajući svoju prisutnost, svoje poslanje, svoje propovijedanje i one kojima je propovijedanje upućeno, sve one koji očekuju od nas da im lomimo kruh Riječi! Intuicija onih koji, kao sv. Dominik de Guzman, nisu oklijevali dati svoj život, potrošiti ga i istrošiti se u cijelosti za druge, za „propovijedanje i spasavanje duša“ (2 Kor 12, 15; KKN 1§ II), sve je jasnija i proročanska. Bog ljubi život i želi da imamo život u izobilju (usp. Iv 10, 10). Tijekom vazmenog trodnevlja spominjemo se Isusove muke, smrti i uskrsnuća. To je apsolutno nešto novo. Ponekad bi se reklo da smo jedino glasnogovornici uskrsnuća Jairove kćerkice, starijeg sina udovice iz Naima ili prijatelja Lazara iz Betanije (svi koji su se samo vratili „u život otprije“, kako bi zatim iznova umrli!). Sanjamo o prošlom vremenu, željeli bismo da sve opet bude kao nekada, zato što je, naravno, prije bilo bolje, kad smo imali 40 godina, ili kao u četrdesetim (Za druge bi to moglo biti u pedesetim, šezdesetim, sedamdesetim ili u osamdesetim...).

Ne bojim se da ću pogriješiti kad kažem da se najužasnija uvreda u cijelom izvješću o Isusovoj Muci ne nalazi toliko u ruganju, pljuvanju, udaranju; ni u bičevanju ili trnovom krunjenju; ni u osudi na razapinjanje. Uvredu koja uistinu sažimlje dramu križa i čovječanstva nalazimo u maloj okrutnoj, drevnoj i modernoj rečenici: „Spasi sam sebe!“ Vjerske vlasti, vojnici, prolaznici, znatiželjnici, razbojnik pokraj njega, cijeli svijet izazivao je Isusa tim riječima na ovaj ili onaj način. Kao da su mu govorili: izvuci se sam sebe što bolje možeš, na tebi je da povučeš potez, to je tvoj problem a ne moj... Josip je imao potpunu vlast u Egiptu i razdjeljivao je porcije cijelom stanovništvu. Josip je bio pravedan čovjek.

Znamo da osim „komutativne“ pravednosti postoji pravednost koja je vlastita onome koji ima određenu vlast, pravednost zvana „distributivna“: doista od onoga koji je na vlasti ne očekuje se da isto daje svima o kojima se brine ili da zahtijeva isto od svih. On razdjeljuje ili raspoređuje, zahtijeva ili traži „proporcionalno“, a ne čisto „aritmetički“ (1=1), prema zadaćama ili potrebama drugih. Blisko nam je iskustvo diobene (distributivne) pravednosti kad jedna osoba poslužuje za stolom svakoga od gostiju prema njegovim potrebama ili ukusima, a da ju se može optužiti za nepravednost. Daju li ili traže li tako prior ili ekonom od svakoga brata njegov dio, ono što mu pripada, vodeći računa o mjeri pravednosti koja je proporcionalna (svakomu prema njegovim sposobnostima, poteškoćama, potrebama itd.). To ne znači biti „parcijalan“ prema osobi (u tom smislu je prispodoba o talentima rječita). Znamo to dobro da se zajednički život, bratski život u zajednici, ne gradi samo na osnovu komutativne (aritmetičke) pravednosti, nego i prema distributivnoj (proporcionalnoj) pravednosti. Naravno, milosrdna ljubav je korijen ili teološka pretpostavka, duša i srce, koja daje život, oživljuje i usmjeruje konačnu i nadnaravnu svrhu našega zvanja.

Ta ljubav usavršuje i nadilazi pravednost, ona je utemeljuje i pretpostavlja. Sveti Pavao nas uči da se Božja pravednost očituje u opravdanju onih koji vjeruju u Isusa (usp. Rim 3, 25-26). Ta objava božanske pravednosti koja nas čini pravednima (opravdavajuća), ne samo da nas dovodi do potpunije vizije odnosa između pravednosti i milosrđa u Bogu15 nego također zahtijeva od nas novi način bratskog života (usp. 1 Kor 13, 4-7; Jak 2, 13). Ljubav nadilazi pravednost, ali ona nikad ne postoji bez pravednosti koja vodi do davanja drugome ono što je njegovo, tj. ono što mu pripada na temelju njegova bivstvovanja ili djelovanja. Ne mogu drugome „darivati“ ono što je moje, ako mu najprije nisam dao što mu pripada prema pravednosti. Ljubav zahtijeva pravednost, nadvisuje je i nadopunjuje u logici dara i praštanja.

 Josip je upravitelj, dobar upravitelj. Konačno je uspio sve držati „pod kontrolom“. No u trenutku kad se čini da sve ide dobro, njegova braća stižu u Egipat! Ne prepoznavši tko ih je primio, prostiru se pred njim, licem prema zemlji. Josip ih je prepoznao, ali postupa s njima kao sa strancima.... (Prelazim preko poznatih detalja). U Bibliji ovo je prva rečenica što ju čovjek progovara pred ženom, koju mu je Bog doveo: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (Post 2, 23). Riječi zvuče previše istočnjački, prema dobroj hebrejskoj tradiciji. Pribjegava se fizičkim ili materijalnim slikama – meso i kosti – kako bi se opisale puno dublje, duhovne stvarnosti: komplementarnost, „prikladna pomoć“. Tu se nalazi, u istovremeno različitim i sličnim kontekstima, duboka analogija. Isti se izraz može primijeniti na bratstvo. Josip ima pred sobom svoju braću, meso od njegova mesa, iste su krvi, „uvrgli su se u oca“ mogli bismo reći. U trenutku kada Josip misli da konačno može okrenuti leđa svojoj prošlosti (koju je želio kontrolirati poput dobara kojima je upravljao), nalazi se licem u lice s braćom, svojom poviješću, svojim životom. Ne mogu se sakriti niti staviti u zagrade različiti vidovi našega života. Željeli bismo katkada to učiniti, ali tada više ne bismo bili ljudi, nego tek neki privid, batrljak, ogoljenog čovještva. Odatle, ponavljam, biblijska važnost sjećanja, spomena. Dakle, „Josip se sjeti snova što ih je o njima sanjao“ (Post 42, 9).

Tada postupi prema njima strogo i stavi ih na kušnju. Unatoč svemu, prepoznavši ih kao svoju braću, usprkos boli izazvanoj njihovom prisutnošću, počeo je ozdravljati svoju priču. Često se navodi poznata rečenica sv. Grgura Nazijanskog (329-391): „Ono što Krist nije uzeo na se, nije bilo ni ozdravljeno“ (nije bilo otkupljeno, nije bilo spašeno). Naučili smo po analogiji primjenjivati tu kristološku istinu na raznovrsna slična područja: u svojemu životu prije ulaska u Red i u redovničkom životu, u zajednici i u službi propovijedanja; naučili smo to u povijesti i svojoj osobnoj priči; u svakodnevnom životu naših samostana, naših provincija, našeg Reda. To je svakodnevna konstatacija koja se tiče različitih dimenzija našega života: fizičkog i biološkog, psihološkog i sociološkog, moralnog i duhovnog. Ono što ne uzmemo na se, nije ozdravljeno.

Dok „sanjar“ voli radije zaboravljati... Božji upit Kajinu zahtijeva od Josipa novi odgovor: „Gdje su tvoja braća?“ To pitanje njegove mladosti – koje izranja iz bolnog razdoblja njegova života – dramatično se preokreće: „Tražim braću. Pokaži mi, molim te, gdje su“. Odgovor božanske providnosti – koja ga nikad nije napustila i koja nikada nije napustila njegove – uznemirio je njegovo srce: evo ih, tu su, pred tobom, pokraj tebe! Nešto tomu slično događa se kad gledamo oko sebe i prepoznajemo braću: to je moj brat! To su moja braća! (ne idealna braća koju sam zamislio). Ne možemo očekivati od njih da se promijene kako bismo ih prihvatili i voljeli takve kakvi jesu. Kad Bog pita Kajina gdje mu je brat, Kajin izbjegava odgovoriti istinu, skriva se iza pitanja koje on postavlja zauzvrat: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ U Kristu, i s obzirom na poziv na koji smo pozvani, ne možemo odigrati takvu scenu. Jer u stvarnosti, ako nismo „čuvari svoje braće“, nismo ni manje ni više doli braća svojoj braći! Treba puno toga pomiriti u obitelji Jakova i Josipa.

Biti će potrebno vremena i strpljenja. U Knjizi Postanka uočava se kako se to treba ostvarivati postupno. Nemoguće je povijesti nametnuti ritam „poduzetnika“, sa željom izlječenja osobnih i zajedničkih rana... njih se oslobađa jedino kroz uzvišeno kontemplativan ritam. Poznat nam je nastavak priče o Josipu i njegovoj braći: vraćaju se u Kanaansku zemlju, drugo putovanje u Egipat s Benjaminom, novi susret s Josipom, posljednja kušnja koju Josip postavlja braći, Judino posredovanje u korist Benjamina, itd. Prijeđimo na rasplet priče. Josip, ne mogavši više suzdržavati svoje emocije, kaže braći: „Ja sam Josip (...) Primaknite se k meni“ i kad su se primakli, nastavi: „'Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat'... Potom izljubi svoju braću i rasplaka se grleći ih. Poslije toga braća zađu s njim u razgovor“ (Post 45, 3-4; 15). Suze su izgleda konačno izbistrile pogled njegova srca.

Kroz taj istinski afektivni cunami, petnaest godina nakon užasne epizode kad su ga braća prodala, bio je sposoban otkriti smisao cijeloga svog života i svega što se dogodilo... morao je prijeći dug i mučan put kako bi pročistio, rekonstruirao i pomirio svoju bratsku priču. Njegove riječi su prosvjetljujuće: „Ali se nemojte uznemiravati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi na životu. (...) Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog“ (Post 45, 5-8). Ta reakcija nije jednostavan plod prolaznih emocija. Dosta godina kasnije „kad su Josipova braća vidjela da im je otac umro, rekoše: 'Što ako je Josip još na nas ljut i pokuša uzvratiti nam za sve zlo koje smo mi njemu nanijeli?'“ (...) Tada sama njegova braća dođu k njemu, bace se preda nj te mu reknu: 'Evo nas k tebi da budemo tvoji robovi!' Josip im odvrati: 'Ne bojte se! Ta zar sam ja namjesto Boga! Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu. Zato se ne bojte! Ja ću se brinuti za vas i za vašu djecu'. Tako ih je smirio ljubeznim riječima“ (Post 50, 15; 18-20). Sanjar Josip imao je problema s braćom jer ih je želio upoznati sa svojim snovima. To je obilježilo njegov život.

Potom je sam život učinio da on upozna, otkrije da i drugi sanjaju. Od tog iskustva, slušao je snove drugih i želio ih – u ime Božje – tumačiti. No nije zamišljao otvarajući se toj mogućnosti (da potrebe drugih osjeti kao svoje, pomno slušajući, praveći mjesta za njih u svome srcu), da Bog njemu također priopćuje svoje snove: spasenje i oslobođenje za njega, njegovu braću, za njegov narod! Ako naši snovi izražavaju naše projekte, naše nade, naše ideale, slušanje snova drugih može otvoriti naše srce njihovim projektima, njihovim nadama, njihovim idealima i njihovim očekivanjima... No Božji snovi za svakoga od nas i za svu našu braću upućuju na duboki smisao našeg života, našega zvanja! Nije li osobni poziv konkretan izraz snova koje Bog ima za svakog od nas i za sve? Božji „snovi“ su naše zvanje. Naša nas braća na to podsjećaju.

Kad nam Bog objavljuje svoje snove (kao što je to učinio s Marijinim zaručnikom Josipom, u trenutku kad je tesar odlučio da je potajice otpusti), on nam daje upoznati put jednog zvanja koje nadilazi sve što bismo mogli poželjeti ili zamisliti za sebe i za druge; sve što bi drugi mogli snivati za nas... (usp. Iz 55, 8). Priča o Josipu završava – bi li moglo i biti drugačije – posljednjim „snom“ (shvaćenim ovaj put kao „objava“): „Napokon reče Josip svojoj braći: 'Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu'“ (Post 50, 24).

To je uvod u povijest zvanja jednog naroda, ne više samo Jakovljeve obitelji, koja će doseći svoj vrhunac u poslanju ljubljenog Sina: on će isto tako u potrazi za braćom biti prodan za nekoliko novčića i postat će izvor novoga života svojom smrću i uskrsnućem. Našem životu i životu naših mjesnih, provincijskih zajednica, cijeloga Reda, također je potreban puta pomirenja. Ne radi se o tome da se magijom dođe do sretnog završetka. Pomirenje zahtijeva da se stavimo „na mjesto“ drugoga (usp. Post 44, 33). To je ono što učimo kao braća kroz pedagogiju koja nije nimalo lagana. Stoga trebamo učiti čita svoju osobnu priču i priču naših bratstava (zajednica) da otkrijemo kako je Providnost u nama djelovala i još uvijek djeluje, strpljivo, ponizno i ustrajno.

*******

Svaki je čovjek moj brat

Josip je prototip pravednika, razboritog i mudrog čovjeka. Pravi je brat. Već smo govorili o pravednosti. Razboritost je krepost praktičnog razuma, koja stavlja u odnos načela moralnog djelovanja sa stvarnošću kakva se predstavlja ovdje i sada. Mudrost se u biti sastoji u razlikovanju među brojnim stvarima koje su prvotne, nužne, a koje su sporedne, drugotne. Ono što je supstancijalno i ono što je akcidentalno. Iščitavali smo Josipov život i poslanje na nov način. On nije htio usredotočiti na samog sebe cijelu svoju priču. Pod tim vidom možemo razumjeti Izaijino proroštvo: „Ne spominjite se onoga što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ (Iz 43, 18-19)... „Evo, sve činim novo“ (Otk 21, 5).

Ta priča o bratstvu, radostima i nadanjima pomiješanim sa žalošću i tjeskobom, pomaže nam shvatiti u svjetlu evanđelja što znači živjeti Vazam, smrt i uskrsnuće. Ne radi se o povratku u prošlost, ponovnom započinjanju življenja kao prije, kao po čaroliji. Svi su sazreli kad su pronašli Jakova (oca): na konkretan način i kroz mnogo patnji naučili su ljubiti. Život svakog je bio otajstveno povezan sa životima drugih (a svi su primili život od istog oca). Tijekom nestalnosti egzistencije, otkrili su očevu ljubav koja ih je učinila braćom. Nema bratstva bez sinovstva. Susret braće, s Josipom, oko njihova oca Jakova, nakon toliko nerazumijevanja, ljubomora, zavisti, otvorilo je obzor objavi nečega mnogo većeg od jednostavnog „kućnog“ mira. Bratstvo je dar koji uključuje (poziva na) univerzalno poslanje: oni će tvoriti jedan narod, izabrani narod.

Ove stranice iz Knjige Postanka pomažu nam obnoviti svoju evanđeosku zauzetost: bratstvo izgrađeno riječima milosti i istine, slušanja i milosrđa. Iz iskustva znamo da naše riječi mogu povrijediti odnosno uništiti braću. No one mogu i probuditi ono što je najplemenitije u nama, stvarajući beskrajne mogućnosti života! Kao ono što je Josip rekao svojoj braći kad ih je „smirio ljubaznim riječima“ (Post 50, 21). Pripovijest o Josipu poučava nas da Bog nije gluh na ono što mu govorimo. I sam je Josip naučio slušati u teškim situacijama, npr. u zatvoru. Znamo da su usko povezane riječi „slušati“ (audire) i „poslušati“ (oboedire). Gospodin je posijao u naša srca sposobnost slušanja. Koliko ljudskih, obiteljskih i drama zajednica proizlazi iz nedostatka slušanja! Zato i običavamo okupiti se u zajednici da zajedno slušamo Božji glas (zajednička molitva) i da ga slušamo preko glasa braće (sastanci i samostanske skupštine). Kao zajednica pozvani smo također slušati one koji dijele s nama naše poslanje i one kojima je ono upućeno (poslanje zajednice).

Vidjevši izgladnjelu braću u Egiptu, Josip konačno shvaća da je Božji plan preokrenuo na dobro ono zlo koje su mu kanili učiniti. Kad je Josip otvorio svoje srce snovima drugih, Bog mu je pokazao njegove snove: Božje snove za Josipa, za njegovu braću, za njegov narod. Tako je Josip, na sliku Božju, milosrdan i prašta svojoj braći. Kao braća propovjednici, i mi prepoznajemo u svetom Dominiku to isto milosrdno i sućutno srce. Vjerujem da su najljepše riječi ikada napisane o našem ocu riječi koje blaženi Jordan Saski donosi u Knjižici (Libellus): „Sve je ljude primao široka srca i kao što je sve ljubio, tako su i njega svi ljubili“.

Čitamo u našim Konstitucijama: „Da svaki samostan bude bratska zajednica, moraju se svi međusobno prihvaćati i prigrliti kao udovi istog tijela, iako po naravnim sposobnostima i službama različiti, ali jednaki vezom ljubavi i profesije“ (KKN 4 § I). Stoga je na braći, posluhom složnoj, vezanoj višnjom ljubavi zahvaljujući disciplini i čistoći, po siromaštvu uže međusobno ovisnoj, da najprije u svom samostanu zidaju Crkvu Božju, koju trebamo širiti u svijetu svojim radom, svojim životom, svojim poslanjem (usp. KKN 3 § II). Hoćemo li ikada moći sami ostvariti to bratstvo? Današnje nas globalizirano društvo možda približuje, ali nas ne čini nužno braćom. Jer „razum je, uzet za sebe, sposoban doći do jednakosti među ljudima i učvrstiti civilni život među njima, ali ne uspijeva uspostaviti bratstvo, kojemu je izvor u transcendentnome pozivu Boga Oca, koji nas je prvi ljubio i poučavao nas po Sinu u čemu se sastoji bratska sebedarna ljubav“.

Ovaj dragocjeni „biser“, naše dominikansko bratstvo, jest proglas koji odjekuje do kraja zemlje, seže do na kraj svijeta [usp. Ps 19 (18) 4-5]. Neka on blista kao naša najbolja hvala, blagoslov, propovijedanje, jer svaki čovjek je moj brat i mi smo pozvani propovijedati svim ljudima, tješiti ih, govoreći njihovu srcu.

„Mir braći i ljubav, s vjerom, od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista!“ (Ef 6, 23).

U našem ocu svetom Dominiku,
       
        brat Carlos A. Azpiroz Costa, OP
            Učitelj Reda

Prot.: 50/09/675 – Lettere all'Ordine – MO

* Tekst prilagođen web formatu!

S francuskog preveo:

brat Mihael Mario Tolj, OP