OP - Priprava za Uskrs iziskuje slušanje Božje riječi i pogled na utjelovljenu Riječ. Postati sličan Kristu – motiv je i krstom započeti put svakog kršćanina. Unutarnji put prema izbavljenju do kojeg se dolazi postom i pokorom posebno se 'čisti' u vremenu korizme.

Dublje zaroniti u Krista kroz odricanje ostvaruje se životnim primjerom, prepoznavanjem drugoga u sebi i u otvaranju drugome kao Kristovom liku.

Budući da je Crkva i vidljiva stvarnost, opasnost je da se praksa pokore svede isključivo na vanjsku formu. Zbog toga je važno ucijepiti cjelinu vlastite osobe u vanjsko-vremenski događaj kako bi se u ovo milosno i spasonosno vrijeme vidljivim crtama svakodnevnog hoda prema Uskrsu očitovala unutarnja potreba za obraćenjem i raspetim Smislom.

Prvi dan korizme, stvorenje se kroz pepeljanje vidljivo podsjeća da je prolazno. Time ga se ne potiče na 'bijeg od svijeta' već mu se daje nova mogućnost da u stvorenosti svjedoči vlastitu stvorenost na sliku Božju. Kod židova je pepeo bio vidljivi znak tuge i prolaznosti.

U knjizi o Jobu (34,14-15) čitamo: "Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bića bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio čovjek". Bog stvara svijet svojom riječju i dahom. On je onaj koji daje zakone i pravo.

Zbog toga se svaki vjernik podsjeća na ovisnost o Stvoritelju. Ovaj redak iz knjige o Jobu pronalazi se i u izrazu za vrijeme pepeljenja: 'Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti' (Memento, homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris).

Pepeljanje po glavi vjernika znak je ljudske slabosti i poziv na poniznost. Kroz povijest Crkve neke se pepeljalo in caput, neke in capite, klerike po tonzuri a redovnike po redovničkom odijelu. Ova razlika ukazivala je na raznovrsnost poziva ali uvijek je bila prisutna svjesnost o prolaznosti.

Danas Crkva ujednačeno vrši pepeljanje kako bi ukazala na prolaznost svakog ljudskog bića. Bitna je dakle intencija a ne stara-rubrika za kojom bi možda netko nostalgično čeznuo. Čeznuće za Uskrslim dolazi iz dubine srca i omekšava vanjsku formu koja jedino ima smisao ako je isključivo znak unutarnje svjesnosti o prolaznosti i stvorenosti.

Korizma je vrijeme adventa, vrijeme iščekivanja dolaska uskrslog Krista; no da bi primili uskrslog, dopustimo mu da se rodi u našoj unutarnjoj štalici. Advent-korizma, iščekivanje u pokori i disciplini po kojoj postajemo učenici jedinog Učitelja.

Obećajmo mu ustrajnost pa će nas on dizati u našim padovima! Maranatha!

Fr. Srećko, OP

Potamni okolinu