Zagreb, 11. 06. 2010. - Nakon što je dobila i pročitala knjižicu "Što može majčina ljubav" u izdanju Dominikanske naklade Istina, jedna čitateljica iz Splita, napisala je osvrt na knjižicu, a mi ga u cijelosti donosimo:

"Kao prvo, želim Vam zahvaliti što ste me se sjetili i poslali mi jedan zaista poučan i potresan tekst pod naslovom "Što može majčina ljubav". Pročitala sam ga u hipu, a onda nakon nekog vremena opet. Napisan u obliku pisma majke bolesnom djetetu izraz je istinske, nesebične ljubavi koja ne pita za naknadu, ne traži korist, niti smisao.

Ljubav je tu, ne da pita, nego da se daje. I ja dijelim mišljenje da tako činiti može samo majka. Pitam se samo zašto je to tako i zašto svi ili barem većina ne bi tako radila. U svom pismu djetetu ova hrabra majka došla je do niza veoma mudrih životnih konstatacija, do kakvih obično dovode jedino duga filozofska razmatranja.

U ovom slučaju bila je dovoljna bol koja duboko prožima, udružena s ljubavi srca, jer bez ljubavi ništa dobro ne funkcionira. Tako udružene ove dvije sile – bol i ljubav – oblikovale su jedno mudro srce filozofa, u osobi koja je samo "rijeka koja nečujno teče". Ova majka je kroz svoju bol i ljubav došla do jedne osobito mudre spoznaje, do koje mnogi ne dolaze, a koju je izrazila sljedećom rečenicom: "Znaš dijete, reći ću ti jednu mudrost, da nema te rijeke što nečujno i postojano teče već stoljećima, odavno bi svijet propao."

Ovo su riječi Isusa Krista, a hrabra majka iako Mu se kroz tekst ni jednom riječi ne obraća, spoznala ih je i razumjela. Koliki od nas se svakodnevno obraćamo Bogu, a da ovu mudrost ne prihvaćamo i ne razumijemo. Kad bismo je razumjeli, naš odnos prema svijetu i prema sebi samima izgledao bi posve drugačije. Bilo bi manje egoizma u potrazi za užicima, više strpljenja i ljubavi, manje oholosti, a više poniznosti.

Bog je poznavao oduvijek dobru i plemenitu dušu ove majke i znao je još više od same duše za kakva herojska djela je ona sposobna. Zato ju je pozvao da radi zajedno s Njim, za sve nas. Sve se zbivalo kroz nadljudsku patnju, ali jedino tako se postaje herojem. Svijet, međutim, negira takova herojstva i radije ih naziva ludošću. To je zato da bi opravdali sebe i svoje mlake i besplodne živote koji protiču svojim "normalnim" tokom.

Da, svijet u takovim svojim besplodnim životima nalazi zadovoljstvo, ali rekla bih ne i radost. Ovdje ne mislim na radost, koja je popraćena širokim osmijehom na licu i koja je najčešće lažna i površna. Mislim na pravu, istinsku radost srca, koja je tiha, skrivena, nevidljiva, ali postojana, te daje neprestano snagu i volju da se ide naprijed, bez obzira na poteškoće. Tako se može raditi samo zajedno s Bogom. Pitam se je li ova hrabra majka osjećala Boga uza se.

Ne obraća Mu se niti da pita za pomoć, niti da ga pokudi za radi svoje i djetetove nesretne sudbine. Kao da je bila ravnodušna prema Njemu. Možda se čak srdila na Njega. Pa kako i ne bi, ona je samo ljudsko biće sputano nametnutim okvirima. Kako god bilo, ona je ljubila, a to je Bogu najvažnije jer On je ljubav. Možda ona to tada nije razumjela i time je njen križ bio teži. Zasigurno je ne ljubav koju je doživljavala, bila njen istinski križ, ali kroz borbe Bog joj je pružio mnoge prilike za pobjedu i ona ih je iskoristila.

Sigurna sam da sada ova majka uživa svoje nagrade za vječnost, sretna jer je ona izabrana da bude jedna od duša koje su teško radile tu na Zemlji da bi omogućile opstanak ovog posrnulog svijeta. Ovaj svijet treba pomoć ovakvih i sličnih "nečujnih rijeka koje teku", ali te činjenice nije ni svjestan i zato te „nečujne rijeke“ niti primjećuje niti cijeni. Zar nije bezuman ovaj svijet, jer njegova se logika neprestano, kroz stoljeća, protivi jednostavnoj Božjoj logici ljubavi?"

S poštovanjem,

A. J.