Zagreb, 04. 02. 2011. – U Zagrebu, u petak 04. veljače, na groblju Mirogoj, pokopan je gosp. Mirko Glogoški, član dominikanske obitelji, prijatelj i dugogodišnji portir u samostanu Kraljice sv. krunice u Zagrebu. Sprovodne obrede koji su započeli u 15:50 sati, predvodio je o. Ljudevit Jeđud, a Sv. misu zadušnicu o. Anto Gavrić, provincijal.

Dragi Mirko,

možda je neobično, ali istinito, prvo što mi padne na um kad o tebi razmišljam jest tvoj smijeh. Taj nepatvoreni smijeh je odraz pobjede života nad smrću, to je smijeh koji razbija okove svakodnevne depresije, stresa, straha, pa i očaja.

Tvoj smijeh je odraz iskonskoga povjerenja da je već otpočetka sve razvidno i jasno, i da prema tome, idemo ususret Onome koji zavijeke jest i nas čeka. Ti si nas smijehom preobražavao, obnavljao, vidao rade i onda kada smo se mi bavili tobože uzvišenim idejama, kada smo sanjarili da ćemo postati ovo ili ono. Tvoj smijeh nam je pogled vraćao prema dolje, prema realnosti i nadi.

Kako li je bila zadivljujuća ta energija u tebi koja se zapravo sama od sebe obnavljala. Tvoj hod prema cilju je bio doista neumoran neovisno o poteškoćama koje su se nadvijale nad tobom i drugima kroz tvoj dugi životni vijek.

Bez nekog recepta za pomlađivanje, pokazao si da je mladost duha trajna, zato što si na vrijeme shvatio da dobrota, ljepota, istinitost i relacija imaju izvor u Bogu. I zato nije bilo svetoga događaja kojega bi propustio, nije bilo nečega bitnoga preko čega bi olako prešao ili propustio.

A o stopljenosti s nama dominikancima na Koloniji samo jedna crtica. Nakon tvoje dugogodišnje službe portira, već od ratne 1991. godine, otišao si u ljeto 2010. godine u zasluženu mirovinu. Pitao sam te prije nekoliko tjedana kako se snalaziš u 'novom' statusu? Odgovorio si, teško.

Kada te netko od obitelji, rodbine ili prijatelja nazvao ti si bez kolebanja odgovorio: dobar dan, dominikanski samostan, izvolite. U trenucima opuštenije atmosfere kada nitko nikoga ne doživljava opasnim ni neprijateljem znamo nekako dotaknuti misterij drugoga čovjeka i iskreno drugoga prihvatiti. Tada kažemo da je svaki čovjek neponovljiv, jedinstven, nezamjenjiv, da je naprosto legenda.

Za sve nas dominikance ti si bio i ostat ćeš legenda. Hvala ti Mirko.

Alojz Ćubelić OP, prior